Piše: Dimitrije Birač
Posljednjih dana svjedoci smo strašne nesreće u Sredozemnom moru gdje se utopilo 700 imigranata koji su iz Afrike putovali prema Europi. Tisuće Afrikanaca posljednjih je godina izgubilo svoje živote u namjeri da dođu do europskog kontinenta. Nedavna je nesreća odjeknula radi velikog broja žrtava u jednom danu. Odmah su se okupili razni činovnici, kao i sam vrh Europske unije, kako bi počeli dogovarati mjere migracijske politike kojima bi spriječili toliko žrtava ali i kako ipak ne bi previše olabavili granice.
Na dnevnom redu bit će razrada migracijske politike kojom bi se formalizirala trenutna sve učestalija kretanja Afrikanaca tako da se ograniče ti pokušaji i da se ‘ravnopravno raspodijele’ jednom kad dođu do europskog kontinenta. Drugim riječima, migracijska kretanja između afričkih zemalja i Europe treba urediti tako da budu transparentna i podložna čvrstoj kontroli kako bi se time spriječila pojava krijumčarenja i suzbio njegov razvoj. Eurokrati očekuju i od sjeverne Europe da se jače angažira u rješavanju pitanja smještaja imigranata.
Neki analitičari misle kako je i ovaj plan Europske unije unaprijed osuđen na neuspjeh jer ne obuhvaća cijelu stvar u njenom korijenu. Naravno, njihovo mišljenje nije i ono o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu.
Problem je sljedeći: koliko god europski činovnici kroz medije i uz pomoć medija pokušavaju prikazati kako oni zapravo traže rješenje koje je preventivno, a ne kurativno, to je daleko od istine. Drugim riječima, iako nas uvjeravaju da rješavaju uzrok, oni zapravo rješavaju samo posljedicu i to izuzetno loše.
Što je pravi uzrok?
Pogledajmo najprije subjektivni kontekst ovih migracija. Migracije se u kapitalizmu odvijaju na temelju vjere i nade u ‘bolji život’. Pa su tako hrvatski radnici odlazili i odlaze u Zapadnu Europu zbog boljeg života i višeg standarda, radnici Istočne Europe u zemlje poput Hrvatske zbog istih razloga, radnici Kine u Europu također u potrazi za boljim životom...
U emigraciji se ti ljudi navikavaju da rade teške, često i lošije poslove nego u svojim zemljama. Ali kako nose sa sobom osjećaj nižeg životnog standarda, onda im je u početku itekako vidljivo poboljšanje. Više rade, ali imaju i više novaca. Nakon nekog vremena oni postaju tek prosječni stanovnici određene zemlje, s prosječnim životnim standardom za čije održavanje ipak moraju nadprosječno raditi. Treba reći da se samo manji dio emigranata uspije obogatiti.
Međutim, zbog objektivne činjenice sve intenzivnijeg povezivanja kapitala te iz toga proizašlih političkih i ekonomskih saveza, navedena migracijska kretanja znatno su olakšana (veća je kontrola kapitala). Dakle, kretanje radne snage na europskom kontinentu olakšano je zbog uloge kapitala. Dinamika i karakter kapital-odnosa određuju dinamiku rada. Dinamika se izrazito osjeća u procesu eksploatacije koju provodi krupni kapital zapadnog svijeta nad svjetskom periferijom, poglavito afričkim zemljama. Tamošnji stanovnici ne znaju za migracijska kretanja kakva se vrše među najrazvijenijim europskim zemljama.
Ovi ljudi imaju dvostruku nesreću, koja je itekako s ovoga svijeta i koja se stoga može ispraviti. Oni su stanovnici zemalja, kontinenta u cjelini, koje su stoljećima eksploatirane od krupnog kapitala Zapada kojem se sada, upravo pod krinkom spasitelja od Zapada, pridružuje azijski (kineski i indijski) kapital. Eksploatacija razvijenog kapitala, kapitala jezgre ili matice odvija se stoljećima gotovo na isti način: eksploatiranom području ne dopušta se razvoj domaće proizvodnje i industrije, održava se i potiče izvoz sirovina, ali i uvoz industrijski obrađenih proizvoda sa Zapada, daljnje zaduživanje, razvoj infrastrukture radi efikasnijeg iskorištavanje sirovinskog potencijala tog područja, održavanje i poticanje visoke korupcije i podržavanje kompradorske buržoazije koja ima za cilj osiguravanje bezbolne i ne tako očigledne realizacije procesa eksploatacije.
Gotovo sve afričke zemlje nerazvijene su u smislu društvenog razvoja kakav je kapital omogućio stanovnicima zapadnog svijeta. Istina, neke od njih ostvaruju visoke stope rasta, a većina njih je na višem stupnju razvoja nego prije sto godina – što je posebno bitan argument svim ekonomistima koji podržavaju kapitalizam. Međutim, te zemlje ipak nisu razvijene onoliko koliko bi mogle biti, odnosno strahoviti je jaz između rasta profitnih stopa kapitala koji ih eksploatira i rasta plaća te životnog standarda tamošnjih radnika. Nejednakost je velika, kao uostalom i nemogućnost pronalaska posla, odnosno čak i prava na rad. Afričke zemlje osjetile su svu silinu udara kapitala Europe, Amerike i Azije koji se ovdje ponaša i gospodari na način kako je to radio još početkom 19. stoljeća u Engleskoj. Dakle, dječji rad, gotovo nikakva zaštita na radu, niske plaće i rad do granica fizičke izdržljivosti. Novost je eventualno podređenost ‘nacionalnog’ kapitala navedenoj trojici gospodara, dok je u ono vrijeme gospodar bio samo engleski kapital.
Iz ovih okolnosti proizlazi i druga nesreća za tamošnje ljude. Osim što Afrika ima ulogu kapitalističke periferije i koja trpi udare svjetskog kapitala, oni u svojoj zemlji trpe još i udare od nacionalne buržoazije (kompradora). Dinamika između kontinenta kao periferije kapitala i zemlje kao dijela tog kontinenta jest neizdrživo okruženje za afričkog radnika. Ako ima sreću da nađe posao, on ga toliko uništava da mora raditi sve duže, i sve više – da bi mogao preživjeti. Ako nema ‘sreću’ da radi, onda mu preostaje ili smrt ili emigracija. Naravno i radnik koji nađe posao razmišlja o emigraciji jer i sam uviđa besmislenost položaja.
Sve je to posljedica mehanizma kapitala. On ne samo da iskorištava sirovine određene zemlje i njezinu radnu snagu kao i sredstva za proizvodnju (pa možemo reći da ima kontrolu nad proizvodnim snagama neke zemlje u određenom trenutku njezinog razvoja, što znači da je samim time i ograničava i koči), nego privlači snagom gravitacije veliki broj radnika i nezaposlenih mladih ljudi te zemlje. Potencijal koji eksploatirana zemlja ne može iskoristiti, a ne može ga iskoristiti baš jer je gazi čizma kapitala, sada iskorištava zemlja eksploatator.
Da bi mladi ljudi napustili zemlju moraju se zadužiti, tako da prvim dolaskom u Europu (ako prežive put) već imaju teret duga i moraju naći posao ne samo da zarade za sebe i obitelj, nego da otplate i svoje troškove putovanja.
Trenutno postoji regulacija među zemljama koja se svodi na to da određeni broj državljana može doći na europski kontinent uz određene uvjete, što se može formulirati kao neka vrsta formalne potražnje. Međutim, formalnu potražnju daleko nadmašuje neformalna ponuda radne snage iz siromašnih zemalja. U situaciji kad prevlada ponuda radne snage u ovom kontekstu događa se sljedeće: motiv za egzistencijom kod radnika jači je od postojećih zakona i normi te on traži način kako bi napustio vlastitu zemlju; dodatni priljev radnika na europsko tržište radne snage snažno utječe na cijenu radne snage prema dolje; kapital postojeću situaciju koristi za discipliniranje radničkog pokreta pomoću parole zavadi pa vladaj te time raspiruje ksenofobične stavove; stvara se objektivna okolnost za pojavu skupina ljudi koji mimoilaze službene kanale migracijskih kretanja – krijumčara.
Nemilosrdna eksploatacija periferije kapitalizma od njegove jezgre stvorila je uvjete ne samo za osiromašenje radnog stanovništva periferije, nego i za nužnost odljeva njegovog mlađeg, aktivnijeg dijela. Oni su pak stvorili uvjete za pojavu i ulogu krijumčara.
Stoga je fokus na krijumčare kao srž problema u temelju pogrešan. Fokus treba biti na okolnostima koje do krijumčarenja dovode. Drugim riječima, da se hipotetski uklone svi krijumčari, kroz određeno vrijeme opet bi se javilo krijumčarenje. To je zbog toga što su zakonitosti kapitalizma jače od legislative koja je samo njihov izraz u određenom trenutku ili razdoblju.
Bitno je osvrnuti se i na činjenicu da se čamci s afričkim imigrantima najčešće prevrću zbog prenatrpanosti ili amaterizma ljudi koji upravljaju čamcima. Potpuno je logično i racionalno da krijumčar štedi na sredstvima prijevoza i uvjetima transporta. Za njega je razlika između troškova nabave sredstva prijevoza i osiguranja transportnih uvjeta i cijene koja mu se plati da bi ljudima omogućio napuštanje zemlje – upravo profit. Ovo neminovno znači da mu se itekako isplati nagurati što više ljudi na što manji čamac. Goli interes profita i ovdje se pokazuje u svom malignom obliku.
Dakle, ako želimo osuditi krijumčare za prenatrpanost čamaca, onda moramo osuditi i logiku profita koja ide na štetu općih interesa. Ako želimo osuditi krijumčarenje siromašnih radnika koji bježe od bijednih uvjeta u potrazi ne za povoljnim, nego za nešto manje bijednim uvjetima, onda moramo osuditi i društveni sistem koji uzrokuje razliku između bijednog i manje bijedno stanja – onda moramo osuditi i kapitalizam!