Autor: Božo Tijardović
Kada je kapitalizam prije nekoliko stotina godina, postupno i uz velike muke, zamijenio feudalizam, pokazalo se da u novim, kapitalističkim društvima sama ideologija religije ("trpite na ovom svijetu, bit će vam bolje na onom drugom") nije dovoljna da sama spriječi klasne sukobe, koji su se praktički odmah počeli pomaljati (sjetimo se samo 1789, koja je već imala i djelomični klasni aspekt napredniji od same buržoaske revolucije što je pretežno bila, pa onda 1830, 1848, 1871...).
Tako se stvorila nova sekularna ideologija, premda često isprepletena s konzervativizmom (ideologijom statusa quo i ancient régimea) i religijom - nacionalizam. Nacije su, kako ih je dobro definirao nedavno preminuli Benedict Anderson, "zamišljene zajednice" ("zamišljene" zato što je realno teško zamisliti pravu, opipljivu vezu između npr. nekoga iz Dubrovnika i nekoga iz Baranje koji se nikada neće upoznati i koji ne žive baš na sličan način, dok su ti isti tobože potpuno drugačiji od svojih susjeda u Kotoru ili u Bačkoj).
Nacionalizam je transklasna ideologija koja nastaje u 19. stoljeću (prije toga pravih nacija nema), a čija je funkcija u tome da poveže sve ljude koji žive u novostvorenim nacionalnim, kapitalističkim državama u jednu "zamišljenu zajednicu" - i bogate i siromašne, i kapitaliste i radnike. Razlog je jasan - kako bi se spriječila klasna borba, tj. pobuna radništva protiv kapitala, pobuna siromašnih protiv bogatih, smišljena je ideologija koja tobože povezuje siromašne i bogate, radništvo i kapital.
Nema veze što te ja eksploatiram i živim na tvoj grbači, ti si Hrvat jednako kao i ja, govori Ivica Todorić svome radniku. Kad se to shvati, onda se tek može shvatiti i zašto Hrvatska u zadnjih četvrt stoljeća izgleda kako izgleda. Nije nimalo slučajno da se u hrvatska prsa najviše busaju oni koji su se najviše u privatizaciji nakrali. To nije, kako misle oni naivni (i obični siromašni) desničari/nacionalisti, nekakav eksces ili iznimka. Ne, nacionalizam je od samih početaka služio upravo tome da služi gušenju svih socijalnih i klasnih borbi za bolje društvo.
Tu treba dodati da nacionalizam i religija ipak ne moraju uvijek i svugdje biti negativne ideologije - nacionalizam je, uz različite progresivne ideologije, igrao gdjegdje i pozitivnu ulogu npr. u borbi Trećeg svijeta protiv kolonijalizma, kao što i danas ne možemo u negativnom svjetlu promatrati borbu Kurda i za svoja etnička prava (pravo na upotrebu vlastitog jezika i pravo na svoje običaje - a što im Turska brani) uz istovremenu socijalnu borbu za bolje društvo. Također je poznat i primjer teologije oslobođenja u Južnoj Americi, gdje katoličko svećenstvo (a sadašnji papa je donekle na njihovom tragu) nije puku obećavalo "bolji život na drugom svijetu", nego je Isusov nauk koristilo za pomoć ljudima na ovom svijetu.
No u današnjoj Hrvatskoj toga nema - većina klera nije nimalo progresivna (iznimaka npr. ima u susjednoj BiH, recimo Drago Bojić), a hrvatski nacionalizam u zemlji u kojoj Hrvati čine veliku većinu teško da može imati progresivnu ulogu, tim više što u Hrvatskoj praktički nema nacionalista koji se uopće mogu odvojiti od apologetike ustaštva kao genocidnog ekstrema do kojeg je nacionalizam došao u Drugom svjetskom ratu.