Jučer je promptno nakon konferencije za medije Radničke fronte i Novog sindikata ministar gospodarstva, prostornog uređenja i državne imovine, Darko Horvat neizravno odgovorio u medijima. U odgovoru je zaprijetio da se „mijenja filozofija odnosa prema tvrtkama koje zapadnu u teškoće" i objasnio neukima da „kada cijena proizvodnje proizvoda koji stavlja na tržište iznosi 100, a prodaje se po 63, ta računica i matematika nema smisla”, te je zaključio da je do sada proračun pokrivao gubitke Orljave. Od javnosti naravno traži konsenzus oko toga da to "ne bu više išlo tako". I najvažnije - optužio je radnice Orljave i ponovio što je i usmeno rekao na prosvjedu 30.6. ispred Vlade - da je problem s Orljavinim košuljama da naručitelji na njih imaju previše reklamacija.
Od Horvata smo u reagiranju saznali dakle da su upravo reklamacije razlog zašto dugogodišnji partner tvrtka Olymp iz Njemačke ne želi raditi više s Orljavom ali smo sada doznali i to da želi navodno suradnju s đakovačkim Hemcom, firmom koja je zainteresirana "uzeti u najam poslovne prostore Orljave".
Istina je da je u Orljavi problem započeo u početku smanjenjem, a poslije i obustavljanjem narudžbi tvrtke Olymp iz Njemačke koja je glavni kupac Orljave i s kojim Orljava godinama ima uspostavljenu suradnju za koju je do nedavno šivala i po 2000 košulja tjedno. Država je pak ničim izazvana odlučila Orljavu privatizirati. Kalkuliralo se još 2019. s tim da tvrtka Hemco treba preuzeti Orljavu. Olymp je pak i u koroni izrazio želju da surađuje s Orljavom no željeli su s vlasnikom, državom, uspostaviti kontakt kako bi dobili informacije o tome što se planira s Orljavom. Država isprva nije željela uspostaviti taj kontakt, Orljava je ušla u stečaj.
Što se tiče reklamacija koje Horvat spominje, radnice su objasnile, da je to potpuna Horvatova konfabulacija koja pokazuje na koje smo niske grane spali – da ministar koristi prigovore njemačkog naručitelja da bi zatvorio ili privatizirao hrvatsku tvornicu. Takve reklamacije, koje uključuju končiće koji zaostanu na košulji nakon šivanja, naručitelji uredno šalju, a razlozi takvih reklamacija mogu biti i da se snizi buduća ugovorena cijena po košulji. Svi znaju da su Orljavine košulje izvrstan proizvod.
No zanimljivo je da sada, odjednom, Hemco ipak želi biti strateški partner Orljave iako je Horvat decidirano ispred Vlade na prosvjedu poručio radnicama da Hemco više nije zainteresiran. Sve se čini da je od samog početka stvar u tome da Vlada namješta Hemcu preuzimanje Orljave, a ovim "guranjem" radnica do ruba samo se želi stvoriti slika da je Hemco, kao strateški partner, spasitelj Orljave.
No nikakva privatizacija, niti preuzimanje nije bilo potrebno. Upravo suprotno, Vlada je kao odgovoran vlasnik trebala raditi na jačanju Orljave i na većim plaćama radnica koje su radile za minimalac. Orljava je, ako je već u državnom vlasništvu, trebala šivati za policiju, vojsku, državne službe – obzirom da su to sredstva koja su osigurana, a država neprestano nabavlja odjeću i to je temeljna potreba, a interes za košuljama neće izostati ni s krizama niti s nesigurnostima na tržištu. Pogotovu u trenucima ekonomskih kriza država mora svoje resurse usmjeriti upravo prema proizvodnji koja zadovoljava potrebe.
No našoj je državi, na žalost, u krizi, cilj doseći 2% BDP-a izdvajanja za vojsku, a prema naredbama iz NATO-a, zbog čega u kriznoj godini nabavljamo 12 francuskih vojnih aviona za 7 milijardi kuna. Nije joj interes spašavanje Požege, radnih mjesta, tekstilne industrije i rad na boljem statusu radnica u tekstilnoj industriji.
Iako demagog Horvat pokušava priskrbiti konsenzus javnosti pa govori o Orljavi kao gubitašu čije dugove je država pokrivala, a to više kako kaže „neće tako ići dalje”, Horvat uporno odbija odgovoriti na jednostavno pitanje zašto Orljava ne šiva za tu istu državu koja treba košulje, ima novce za košulje, troši novce za košulje... Odgovor da je to tako jer se Orljava ne može javiti na natječaj zbog generiranog duga, nije odgovor. Dapače odgovarajući da se Orljava, na žalost, ne može javiti na te natječaje zbog duga od 30 milijuna, Horvat samo budi sumnju da je dug generiran upravo da se Orljavu onemogući da se javlja na natječaje i tako lagano gurne na rub egzistencije iz kojeg će je ili čarobno izvlačiti Hemco za vlastitu korist, ili će se država jednostavno riješiti svih radnica, tvornice, proizvodnje u Požegi i nastaviti s bussines as usual – nabavkom košulja koje se ne šivaju u Hrvatskoj.
Misteriozno generirani dug od 30 milijuna kuna u firmi koja je godinama radila bez duga, koji sada služi Vladi da Orljavu proglasi „gubitašem” i da se javnosti svi scenariji, od privatizacije do gašenja prikažu kao “racionalni”, može se riješiti jednim dogovorenim poslom, recimo, s MUP-om i/ili vojskom. Osim toga, ako je taj generirani dug razlog propasti tekstilne industrije u Požegi – onda bi upravo Horvat i Vlada trebali za to odgovarati jer nisu smijenili upravu, iako neki u njoj sjede i zadnjih 25 godina, te nisu ništa napravili usprkos nastalom dugu. Umjesto toga Horvat se čudi jer mu menadžment Orljave nije poslao "nikakav razvojni plan", kao da s tim menadžmentom Horvat i Vlada nikakve veze nemaju, pa ih ne mogu niti smijeniti i postaviti one koji bi takav plan - razradili.
I konačno, Horvatova primjedba da su problemi nastali 2012. godine je smiješna, a naravno služi tome da Horvat javnost informira da nije HDZ-ova već SDP-ova vlada odgovorna za propast Orljave. Naravno da SDP nije ništa drugačije radio i da su im ciljevi istovjetni kao i HDZ-u, ali nakon 9 godina strategija prebacivanja odgovornosti na SDP više nije uvjerljiva.
Kako niti prebacivanje odgovornosti na prethodne vlade, niti na same radnice, niti na koronu ne pali - reflektori javnosti mogli bi se zaustaviti na pravim krivcima - Darku Horvatu i Andreju Plenkoviću.