Piše: Goran Kovačević
Sasvim slučajno sam naišao na članak sa bloga "Tko je John Galt" pod naslovom "Nema antifašizma bez antikomunizma" kojeg je netko prije toga podjelio na fejsu.
Jednostavno je žalosno da u današnje doba, kada su znanje i informacije doslovno dostupne iz dnevne sobe, na svega jedan klik miša, neki su i dalje politički nepismeni i neinformirani te ne razumiju najosnovije pojmove kao što je to fašizam te pokazuju alarmantno neznanje iz povijesti.
Svakome imalo upučenijem čovjeku je sasvim jasno da postoji neraskidiva veza između fašizma i društveno ekonomskog sistema kojeg poznajemo pod imenom kapitalizam.
Fašizam možemo definirati kao otvorenu vladavinu diktature kapitala uz pomoć najreakcionarnijih elemenata nekog društva, dakle, uz pomoć ekstremnih nacionalista, ekstremnih rasista i slično. Fašizam se javlja za vrijeme dugotrajnih kapitalističkih kriza, a koje su, uslijed nestabilnosti samog kapitalizma i proturiječnosti koje kapitalizam nosi u sebi, a koje su i uzrok te nestabilnosti, sastavni dio kapitalizma kao takvog te se svako malo ciklički ponavljaju. Fašizam se javlja sa jedne strane kao reakcija na nesposobnu liberalnu državu da riješi krizu koja ugrožava kapitalizam, dok se sa druge strane javlja kao reakcija na rastuće radničke i socijalističke pokrete te na jačanje komunističkih partija, što, naravno, opet direktno ugrožava opstanak kapitalizma.
Ukratko fašizam možemo definirati kao posljednju liniju obrane kapitalizma jer on to uistinu i jest.
U vremenima kada kapitalizam propada, kada je ugrožen, sistem reagira otvorenom diktaturom kapitala, reagira transformacijom u fašizam, dakle, fašizam je ništa drugo nego najekstremnija verzija kapitalizma.
Prema tome, sasvim je jasno da nema istinskog i potpunog antifašizma bez antikapitalizma.
Nema dosljednog antifašizma bez doslijednog antikapitalizma, pošto je kapitalizam taj koji generira fašizam. Ne može se biti protiv fašizma a istovremeno podržavati njegov prvobitni uzrok – kapitalizam.
Fašizam uvijek dolazi odozgo, od vladajuće klase, fašizam je sistemska reakcija krupnog kapitala koji se bori za vlastiti opstanak. Isto tako nam je iz povijesti poznato da je fašizam uglavnom financiran upravo od strane krupne buržoazije, od zemljoposjednika, industrijalaca i sličnih, dok se sitna buržoazija, za vrijeme kapitalističkih kriza a uslijed propasti i osiromašenja srednje klase te pod prijetnjom njihove proletarizacije, radikalizira te postaje glavni ideološki nositelj fašizma.
A isti taj fašizam, financiran od krupne buržoazije, čim dođe na vlast, otpočinje sa uništavanjem radničkog pokreta, razbijanjem sindikata, zabranom komunističke partije te progonom komunista i općenito svih progresivnih ljudi.
Zanimljivo je primjetiti da autor texta, osim klasičnih libertarijanskih bljuvotina poput veličanja imaginarnog "slobodnog tržišta" te nerazumjevanja zašto je jednoj državi uopće potrebno ministarstvo kulture i zašto se od kulture ne treba očekivati da bude nešto profitabilno i prepušteno "tržištu" te općeg, elementarnog nepoznavanja materije o kojoj piše, također spominje i "antihrvatske elemente", Tita, Kumrovec i slične izraze, a koji su inače tipični za hrvatsku ekstremnu, profašističku desnicu. Zanimljivo je i da autoru ne smeta ustaštvo ministra Hasanbegovića jer napominje da, iako, Hasanbegović mora otići, to nikako nije iz razloga zbog kojih njegovu smjenu traži ljevica, nego zato što bi trebalo ukinuti samo ministarstvo kulture.
Drugim riječima, da je Hasanbegović, kojim slučajem, na čelu nekog drugog ministarstva, a kojeg autor smatra potrebnim, on ne bi vidio ništa sporno u tome da Hasanbegović bude ministar.
A da je ministar Hasanbegović zaista fašist dokazuje i to da u trenutku pisanja ovog texta otkriveno je da se je Hasanbegović 1996. godine slikao u ustaškoj kapi. Ali zato autoru navedenog texta to ne smeta, ali mu smeta, baš kao i fašistima prije njega, kultura, smeta mu i radnički pokret, smetaju mu i sindikati i progresivna ljevica. Uglavnom autoru smetaju svi koji na bilo koji način kritiziraju kapitalizam i sve što može na bilo koji način, ako već ne direktno ugroziti, ona barem malo zauzdati taj isti kapitalizam.
Ali ne treba nas sve to čuditi jer libertarijanci su također pripadnici ekstremne desnice, liberalne desnice, te nikada niti nisu bili istinski antifašisti. Sve na što se svodi njihova retorika o slobodi i demokraciji jest sloboda na posjedovanje privatnog vlasnštva te sloboda da upravo oni budu dio vladajuće klase.
Nije to ništa iznenađujuće kada znamo da su i liberalni ideolozi, kao naprimjer Mises, smatrali fašizam manjim zlom i spasom za Europsku civilizaciju, kapitalizam i privatno vlasništvo, pa tako Mises kaže:
"It cannot be denied that Fascism and similar movements aiming at the establishment of dictatorships are full of the best intentions and that their intervention has, for the moment, saved European civilization. The merit that Fascism has thereby won for itself will live on eternally in history. But though its policy has brought salvation for the moment, it is not of the kind which could promise continued success. Fascism was an emergency makeshift. To view it as something more would be a fatal error."
Kao što vidimo, Mises gore jasno kaže da je fašizam bio "vatrogasna mjera" kojom je spašen kapitalizam kojem je gorjelo pod petama te mu je prijetilo urušavanje i nestanak sa povijesne scene, to je upravo ono što današnji liberali uporno odbijaju priznati, da je fašizam posljednja linija obrane kapitalizma.
Dovoljno je čak i proći domaćom grupom libertarijanaca na facebooku da bi se vidjelo da nisu oni nikakvi demokrati niti branitelji slobode kakvima se vole inaće predstavljati, dapače, mnogi od njih sasvim otvoreno kažu da ne bi imali ništa protiv ukidanja demokracije, ako bi im bilo zagarantirano pravo na privatno vlasništvo i "slobodno tržište", dakle, sve o čemu se ovdje zaista radi je ustvari ideološka i klasna borba libertarijanaca za vlastite interese, što je, naravno, sasvim legitimno, a sve pod krinkom borbe za "slobodu" i za nekakvu navodnu stručnost u politici, o čemu smo mogli puno slušati i od MOST-a u predizbornoj kampanji.
Međutim, nije Mises jedini libertarijanski ideolog koji je podržavao fašizam, jedan od njih je i Milton Friedman, kao glavni savjetnik fašista Augusto Pinocheta, a koji je došao na vlast vojnim udarom potpomognutim od strane Amerike te ubojstvom, prethodno demokratski izabranog marksista, Salvadora Allendea. To naše pripovjedače "slobode" ne smeta, kao što ih ne smetaju, dapače, sprdaju se sa istima, niti deseci tisuća zatvorenih i mučenih te na tisuće ubijenih žrtava od strane Pinochetovog fašističkog režima. Sve što im je važno jest činjenica da je Pinochet implementirao liberalni kapitalizam i imaginarno "slobodno tržište", a što je imalo nesagledive negativne posljedice po društvo u Čileu i ekstreman rast siromaštva. Taj slučaj ujedno je i dokazao činjenicu da će se ljudi uvijek protiviti liberalizmu te da isti može biti uveden samo na silu, odnosno suprotno volji većine stanovništva neke države.
Dakle, da ponovimo za kraj, fašizam je najekstremniji oblik kapitalizma, koji predstavlja vladavinu krupnog kapitala i fašizam je ustvari posljednja linija obrane kapitalizma ili kako bi to rekao Max Horkheimer: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!"