Radnička fronta se protivi prelasku na euro jer bi to značilo daljnje smanjenje mogućnosti za autonomnu i demokratski utemeljenu ekonomsku politiku. Uz nepostojanje evropske fiskalne unije strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije, čiji kapitali su inferiorni na zajedničkom evropskom tržištu, dodatno bi se učvrstile i produbile jer bi praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske bili tzv. interna devalvacija ili smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija. Drugim riječima daljnje osiromašenje većine.
Za solidarnost, kooperaciju i demokratsko planiranje proizvodnje!
Naravno, postojanje vlastite valute samo po sebi nije dovoljno što jasno demonstrira i današnja politika HNB-a isključive orijentacije na stabilnost tečaja i cijena, umjesto na ciljeve povećanja zaposlenosti, proizvodnje i zadovoljenja potreba. Politika HNB-a i komercijalnih banaka, kojima su dozvoljene valutne klauzule na kredite, politika je podređujuće vezanosti uz euro i time uz logiku koja osigurava interese vjerovnika na zajedničkom tržištu, a oni su prije svega interesi financijskih i proizvodnih kapitala zemalja centra od kojih uvozimo i od kojih posuđujemo i čije vlasničke interese štitimo. No, bez obzira na to, zadržavanje kune ipak može biti i oslonac progresivnog zaokreta u ekonomskoj politici.
Kao osnovne institucionalne postavke sadašnjeg stanja treba istaknuti liberalizaciju vanjske trgovine i kapitalnih tokova te integriranje financijskog sustava u međunarodni financijski sustav. Liberalizacija vanjske trgovine znači potpuno otvaranje tržišta perifernih zemalja stranoj konkurenciji, dok integracija financijskog sustava znači takvo institucionalno pozicioniranje centralne banke i stranom vlasništvu prepuštenog bankarskog sustava koje ih izuzima od odgovornosti za provođenje politika u dugoročnom interesu nacionalne ekonomske formacije u kojoj djeluju.
Liberalizacija vanjske trgovine nije nam donijela ništa dobro. Ukoliko domaća proizvodnja već ne proizvodi specijalizirani ili tehnički sofisticirani proizvod s visokom dodanom vrijednošću, vrlo je vjerojatno da će proizvod produktivnije strane konkurencije preuzeti tržište i izgurati domaćeg proizvođača. To se ne mora nužno dogoditi u fazi konjunkture kada tržišni plasmani i ukupna potražnja rastu, paralelno s rastom kredita i kada ima mjesta i za manje konkurentne domaće proizvođače. No kada nastupi silazna faza kapitalističkog ciklusa i kada zaoštrena konkurencija na tržištu omogući opstanak samo najproduktivnijima, mnogi će domaći proizvođači jednostavno biti eliminirani.
Ukratko, u uvjetima liberalizirane trgovine periferne zemlje otvaraju domaće tržište nesmetanom uvozu roba iz razvijenih zemalja. Naravno, njihovi kapitali dobivaju pod jednakim uvjetima slobodu izvoziti robe na strana tržišta. No, visoko aprecirana valuta u hrvatskom slučaju i razlika u produktivnosti otkrivaju ispraznost jednakih uvjeta.
Što se tiče integriranja financijskog sustava, jasno je kako liberalizacija vanjske trgovine ne može pouzdano funkcionirati bez da su mehanizmi funkcioniranja financijskog sustava perifernih zemalja postavljeni na način koji osigurava kreditnu podršku potražnji za uvoznim robama i posljedično profite stranim proizvođačima, trgovcima i financijskim vjerovnicima. Banke u stranom vlasništvu svojom kreditnom politikom izravno kreiraju obrasce globalne podjele rada, odnosno djeluju kao zaštitni mehanizam za produktivni kapital iz svojih zemalja ne podupirući razvoj konkurencije kreditnim plasmanima i koordiniranim investiranjem u proizvodnju. Većina kreditne aktivnosti okrenuta je ka stanovništvu i državi, a i kamatne stope za poduzeća su prilično više nego u zemljama maticama.
Kapitalizam, da bi se međunarodna razmjena roba mogla slobodno odvijati, osigurava slobodno kretanje novca, novčanog kapitala i kredita. Da bi to bilo moguće potreban je zajednički nositelj i mjera vrijednosti. Međunarodni odnos cijena formira se tako da bude ukotvljen u što pouzdanijem tečaju i konvertibilnosti domaće valute ili pak u jedinstvenoj zajedničkoj valuti. Iz toga proizlazi zahtjev prema centralnim bankama da budu fokusirane isključivo na stabilnost tečaja i cijena.1
Umjesto liberalizacije vanjske trgovine i kapitalnih tokova te integriranje financijskog sustava koje ne odgovara perifernim zemljama EU, RF se zalaže za EU solidarnosti, kooperacije i demokratskog planiranja proizvodnje. Fiskalna unija bi bila prijelazna mjera i korak prema tome.2
1. Takav međunarodni monetarni režim koji nam šteti, inače je poznat kao „Novi monetarni konsenzus”. ↩
2. Fiskalna unija značila bi zajedničko skupljanje poreza, dok bi se zajedničkim budžetom financirale zajedničke javne politike koje bi imale za cilj proizvodnju za potrebe i nastavak procesa transformacije prema socijalizmu, odnosno prema punoj demokratski planiranoj, kooperativnoj i solidarnoj ekonomiji. ↩