Grad Zagreb trenutno ima, unatoč svim problemima, razmjerno socijalno osjetljivu politiku što se tiče dječjih vrtića, za koje znamo da igraju veliku ulogu u ranom odgoju i socijalizaciji djece te bar djelomičnom ublažavanju društvene nejednakosti.

Pogledamo li strukturu troškova za dječje vrtiće u Zagrebu (1), možemo vidjeti da većinu troškova (836 milijuna kuna godišnje) snosi Grad Zagreb, dok roditelji za naknade za dječje vrtiće nadoplaćuju oko 100 milijuna kuna. S druge strane, za privatne (i vjerske) vrtiće Grad Zagreb izdvaja 95 milijuna kuna.

Iz rečenih brojki moglo bi se pomisliti da bi gradska politika što se tiče dječjih vrtića mogla vrlo lako postati još socijalnija – jednostavnim preusmjeravanjem sredstava iz subvencija za privatne dječje vrtiće (95 milijuna kn) u gradske moglo bi se praktički u potpunosti eliminirati trošak dječjih vrtića koji snose roditelji (100 milijuna kuna). Zagreb bi tako mogao u potpunosti ukinuti naknade za korisnike dječjih vrtića, tj. oni bi mogli postati, kako se to popularno kaže, besplatni (za krajnje korisnike). Takva praksa već postoji u Hrvatskoj – od travnja ove godine, dječji su vrtići besplatni (za krajnje korisnike) u Umagu (naravno, Umag je sa nešto više od 13.000 stanovnika puno manji od Zagreba, ali svejedno je korisno ukazati na taj presedan) (2).

S obzirom na velike razmjere iseljavanja iz Hrvatske (i iz Zagreba), tešku socijalnu situaciju, ogromne probleme s nalaskom posla koji imaju pogotovo mladi, demografske probleme o kojima se često govori – nema sumnje da bi ovakva mjera, potpuno besplatni vrtići, za što se u svom programu zalaže Radnička fronta (3), mnogima jako dobro došla i da bi poslala bitnu političku i socijalnu poruku.

No, naravno, problem je ipak nešto složeniji. Kod nas, naime, nije situacija kao u nekim drugim zemljama da u privatne vrtiće idu samo djeca bogati(ji)h roditelja, nego su i mnogi, po primanjima sasvim prosječni, roditelji na to prisiljeni – npr. zbog popunjenosti gradskih vrtića u njihovom kvartu, zbog specifičnog radnog vremena, jer ne zadovoljaju određene uvjete da bi dijete upisali u gradski vrtić (nemaju prijavljeno boravište u Zagrebu, jedno od roditelja nije formalno zaposleno) i sl. Dakle, postojanje (a onda i djelomično subvencioniranje) privatnih vrtića je trenutno za neke roditelje nužnost i zapravo jedino što im preostaje kada im u gradskom vrtiću npr. kažu da im se dijete „rodilo u krivo vrijeme“ i da su sve grupe popunjene.

Ujesen 2017, u vrijeme rasprave o gradskom proračunu za 2018. godinu, u zagrebačkim je gradskim vrtićima čak 1105 slobodnih mjesta. Nije potpuno jasno zašto je to tako – može se nagađati da je tome dijelom razlog mjera o naknadama za roditelje odgojitelje, a dijelom možda i iseljavanje iz zemlje. No tih više od 1000 slobodnih mjesta ne znači da mjesta u gradskim vrtićima ima za sve – naime, ako netko npr. živi na Mihaljevcu, a radi u Dubravi, slobodno mjesto u vrtiću u Remetincu mu ne znači baš previše.

Dakle, još je dosta toga što se u gradskom sustavu dječjih vrtića mora srediti i još se vrtića mora izgraditi kako bi oni postali dostupni za svu djecu u gradu, no brojke koje već sada imamo, usporedimo li plaćanja roditelja u gradskim vrtićima i subvencije za privatne vrtiće, ukazuju nam na to da potpuno besplatni gradski vrtići (za krajnje korisnike) nisu nikakva utopija nego sasvim ostvariva mogućnost.

(1) http://web.zagreb.hr/sjednice/2017/sjednice_skupstine_2017.nsf/CPDNW?OpenFrameset
(2) http://net.hr/danas/hrvatska/grad-koji-roditeljima-osigurava-besplatan-vrtic-za-malisane-nema-liste-cekanja-i-osigurani-su-im-najvisi-standardi/
(3) https://radnickafronta.hr/files/RF-lokalni-izbori-2017-program-Zagreb.pdf

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found