Stipendije za učenike i studente slabijeg socijalnog vrlo su bitna stvar, a prečesto se zanemaruju. Poznato je da slabiji socijalni status i manji socijalni kapital izrazito utječu na uspjeh i perspektivu pojedinaca od najranije dobi.
Istraživanja, primjerice, pokazuju da studenti slabijeg socioekonomskog statusa (mjerenog zanimanjem roditelja) u manjoj mjeri završavaju studij. Dok 70% djece stručnjaka i menadžera koji su upisali faks završavaju studij, to uspije tek 48% djece nezaposlenih roditelja ili roditelja koji rade u lošije plaćenim i proizvodnim zanimanjima (http://slobodnifilozofski.com/2010/09/teo-matkovic-sto-skolarine-imaju-s-ti.html).
Obrazovanje roditelja, u pravilu povezano i s njihovim primanjima, također čini ogromnu razliku. Prema jednom istraživanju, 90% djece fakultetski obrazovanih majki je studiralo, dok je broj studenata majki sa završenom osnovnom školom manji od 17%. Kada se gleda izravna veza primanja kućanstava i studiranja, veza je očita – prema jednom istraživanju kod prihoda kućanstava manjih od 2.000 kn, 20% je onih koji studiraju, dok se kod primanja preko 10.000 kn taj postotak penje na 60% ((http://www.iro.hr/hr/o-nama/kolumna/koga-nema-o-nejednakim-mogucnostima-u-utrci-za-akademskim-kvalifikacijama-u-hrvatskoj/). Sve analize pružaju jasne dokaze o povezanosti niske razine roditeljskog obrazovanja i prihoda kućanstava s povećanim rizikom ranoga napuštanja školovanja (http://hrcak.srce.hr/60108).
To nam sve pokazuje da naše obrazovne institucije ne samo da ne eliminiraju nejednakosti s kojima se djeca rađaju, nego ih i reproduciraju. Nominalno se uvijek ističe da želimo biti društvo jednakih šansi, no to je u stvarnosti daleko od istine. Stoga su stipendije za učenike i studente slabijeg socijalnog statusa iznimno bitne. Daleko bitnije od stipendija za „izvrsnost“, koje se često spominju i hvale, a koje često idu onima kojima zapravo nisu potrebne jer su vrlo često u obrazovanju, iz objektivnih razloga, uspješnija djeca iz materijalno situiranih familija –siromašniji studenti tokom studija u pravilu moraju raditi, što se onda nužno reflektira i na njihove ocjene na studiju. Tim je problematičnije što su zagrebačke stipendije za izvrsnost (po ocjenama) više (!) od socijalnih stipendija. Ako išta, trebalo bi biti u najmanju ruku obrnuto.
Ono što je kod svega ovoga loše jest što je tih stipendija u Zagrebu daleko premalo. U ožujku ove godine, stipendiju je dobio 61 učenik i student. Od 2007.8. dodijeljeno je ukupno 397 stipendija (191 stipendija učenicima slabijeg socijalnog statusa te 206 stipendija studentima slabijeg socijalnog statusa) (http://www.politikaplus.com/novost/152281/dodijeljene-stipendije-grada-zagreba-ucenicima-i-studentima-slabijeg-socijalnog-statusa). Iako je dobro da ovakve stipendije postoje, njihov broj nikako ne može smatrati dovoljnim.
Na zagrebačkom sveučilištu studira nešto manje od 70.000 studenata. Ako ih je samo pola od toga iz Zagreba, očito je da je 30-ak stipendija na preko 30.000 studenata daleko premalo. To nikako ne može biti realan broj studenata koji bi prema svom socijalnom statusu zasluživali pomoć. Broj stipendija treba sustavno i konstantno povećavati kako bismo na taj način bar donekle pokušali ispraviti nepravdu prema djeci rođenoj u obiteljima slabijeg socijalnog statusa kojima naše društvo ne pruža ni otprilike jednake šanse kao onima rođenima u bolje situiranim obiteljima.