S ljevice se često upozoravalo na suštinsku nedemokratičnost „demokracije“ u kojoj navodno živimo i na koju se političari tako često pozivaju. Obično se napominje nekoliko ključnih stvari. Kao prvo, izbori u velikoj mjeri ovise o novcu (koji je potreban za kampanju, reklame, plakate, štandove, predizborne skupove, nastupe u medijima itd.). Kao drugo, novac u društvu, koji omogućuje ogroman utjecaj na politiku, nije demokratski raspoređen, nego izrazito nejednako – a sjetimo li se kako je neotajkunska elita do njega dolazila u privatizaciji, jasno je da to nije bilo na neki demokratski ili pošten način. Kao treće, rezultati izbora uvelike ovise o medijima – a mediji, koji su pod državnim (kao HRT) ili lokalnim nadzorom (kao lokalni mediji koji npr. ovise o subvencijama lokalne politike) ili, još češće, pod nadzorom kapitala, nisu neutralni, nego zastupaju interese svojih šefova (krupnog kapitala ili politike slizane s krupnim kapitalom). I konačno, svi ovi i drugi faktori djeluju i izvan kratkih predizbornih razdoblja i zajednički stvaraju dominantni ideološki diskurs kroz koji se drugačije ideje, koje narušavaju interese onih koji profitiraju od statusa quo, teško ili nikako probijaju.

Gledamo li stvari iz lokalne perspektive, npr. one grada Zagreba, i na konkretnijim primjerima, opet je sve jasno. Npr. gradonačelnik Bandić je svoju predsjedničku kampanju na državnoj razini financirao tako da su mu ljudi s prosječnim plaćama uplaćivali višemilijunske donacije, sve je to saznala i država i mediji i – nikom ništa. U javnosti se vrlo često crno-bijelo priča o „totalitarizmu“ prije 1990. i „demokraciji“ nakon 1990, ali nitko ne problematizira paradoksalnu činjenicu da su u 1980-ima u „totalitarizmu“ održana čak dva lokalna referenduma u Zagrebu o gradnji sveučilišne bolnice u Blatu (koja je prekinuta 1993), dok u Zagrebu nakon 1990. u „demokraciji“ nije održan nijedan referendum. Što se tiče lokalnih referenduma u drugim gradovima, npr. u Dubrovniku, oni su uglavnom propadali zbog odredbe o 50% potrebne izlaznosti (koja, recimo, nije vrijedila za referendum o EU), a koja je u praksi teško ostvariva.

Kako izgleda „demokracija“ na lokalnoj razini, lijepo se može vidjeti kada se u njoj sudjeluje, kao što je to u prilici činiti Radnička fronta u Zagrebu. U Gradskoj skupštini se u opoziciji može samo govoriti i javno upozoravati – vlast opozicijske primjedbe i prijedloge ionako uglavnom ne prihvaća, a ovlasti Gradske skupštine u praksi nisu velike. Članovi pozicije (koji sklapaju dogovore da bi jedni dobili npr. nekakvo predsjedničko mjesto, drugi da bi se promijenilo ime trga, te da bi i jedni i drugi mogli zaposliti svoje ljude na razne položaje), kako god da su skupljeni (Bandić npr., kako nema pravu tradicionalnu stranku, ljude za listu često skuplja tako da dođe u neku udrugu ratnih veterana ili osoba s invaliditetom i traži da mu daju svog predstavnika – taj predstavnik kasnije glasa kako Bandić hoće, a te skupine dobiju nešto novca za svoje potrebe – ili tako da nađe nekog predstavnika gradske „elite“, npr. doktore, glazbenike ili kulturnjake, koji si tako osigura milost pri financiranju svojih projekata, a Bandiću poznato lice), uvijek glasaju za sve što predloži gradonačelnik (ako pripadaju istoj koaliciji), dok se prijedloge opozicije, kao i u Saboru, u pravilu automatski odbija.

Niže razine lokalne vlasti (gradske četvrti i mjesni odbori) su pak samo simulacija demokracije. Te razine niti imaju ikakvih pravih ovlasti, niti raspolažu ikakvim značajnim sredstvima da bi same mogle raditi. U Zagrebu je situacija takva da Bandić doslovno mora dati mig za bilo što da se to i napravi – čak i za stvari poput premještanja kontejnera i sl. Gradske četvrti i mjesni odbori u realnosti zapravo služe samo glumljenju demokracije te kao nagradne pozicije za niže stranačke ešalone, koji ondje dobivaju od 750 kn do par tisuća kuna mjesečno (u slučaju Zagreba). Institucije kao lokalni referendumi ili zborovi građana, iako formalno postoje, namjerno su ustrojene tako da zapravo nisu obavezne i da ih nije lako sazvati. Prava demokracija ne bi trebala izgledati tako da se nekolicina izabranih predstavnika četiri godine pretvara da nešto radi iako zapravo nema praktički nikakvih ovlasti, nego tako da se stanovnicima određenog mjesnog odbora itd. omogući da izravno (npr. putem okupljanja svih zainteresiranih na zborovima građana) odlučuju o tome što će se raditi u njihovim kvartovima i da se politika što više decentralizira, tj. da se što više odlučuje na nižim razinama, umjesto da se većina toga odlučuje na razini gradonačelnika.

To sve ipak ne znači da se kroz trenutne „demokratske“ institucije ne isplati boriti. Neke sitnije stvari se mogu i kroz njih, uz dosta upornosti, progurati, zastupnici na svim razinama vlasti ipak imaju određenu simboličku snagu (koja može koristiti u medijima i političkom organiziranju), dostupne su im neke informacije koje je drugačije teže dobiti, mediji i javna pozornica su im nešto otvoreniji, a i, ništa manje bitno, sudjelovanje u institucijama donosi i novčane i prostorne resurse bez kojih je ozbiljno političko djelovanje nemoguće. No to ne znači da se antisistemske političke opcije smiju pretvarati da je sistem koji imamo pravi demokratski sistem – samo nam kritičko i realno razumijevanje trenutnog sistema omogućava da ga promijenimo i izborimo se za pravu demokraciju, u kojoj će se odlučivati odozdo a ne odozgo.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found