Kaže se da je u životu važno imati sreće. No, ono što bi trebalo biti puno važnije jest pitanje kako se društvo odnosi prema (ne)sreći ili slučaju. Društva odnosno društveno-ekonomska uređenja koja imaju za cilj postizanje pravednosti nastojati će negativan utjecaj slučaja smanjiti na najmanju moguću mjeru. S druge strane, u kapitalizmu se pitanjima slučaja ili sreće ne pristupa na način da se nastoji dokinuti njihov negativan utjecaj, već ih se prepoznaje i prema njima se odnosi kao prema objektivnoj i opravdanoj zasluzi. Recimo, za kapitalističke apologete nije sporno pravo nasljedstva, naprotiv, oni ga vezuju uz neupitno pravo privatnog vlasništva. No, činjenica dal se dijete rodilo u bogatoj ili siromašnoj obitelji u bitnom utječe na njegove životne perspektive i mogućnosti.
Poznata je stvar da je inteligencija (IQ) ravnomjerno raspodjeljena i među djecom siromašnih i djecom bogatih roditelja, no djeca rođena u bogatim obiteljima imaju višestruko veću šansu da ostanu bogata, nego što djeca siromašnih imaju šanse postati bogata. Slična je stvar i s pitanjem 'poduzetničkog uspjeha' gdje se uspješni poslovni projekti često opravdavaju kao rezultati 'izazvane sreće'. Recimo, Zuckeberg je s platformom Facebooka definitivno imao sreće jer takva platforma nije nešto što ne bi mogli napraviti ili osmisliti hrpa drugih programera (uostalom, postojale su i prije fejsbuka različite društvene mreže na internetu). Može se reć da je Zuckebergov uspjeh rezultat sreće što je u pravom trenutku i na pravom mjestu izbacio platformu fejsbuka i putem prava intelektualnog vlasništva zaštitio ju kao svoje vlasništvo. I upravo mu je vlasnička zaštita omogućila da faktor sreće pretvori i objektivizira kao individualnu poslovnu zaslugu koja isključuje druge.
Problem sa slučajem ili srećom jest što kapitalizam sudbinu onih koji nisu imali sreće tretira također kao njihovu objektivnu individualnu zaslugu. Time se nastoji prikriti činjenica da koliko god (ne)sreća izgledala objektivno neodređena i potencjalno svima u društvu 'dostupna', ona je zapravo strukturno strogo ograničen klasni faktor, 'predviđen' uvijek samo za malobrojne. Neki siromašni mogu postati bogati ili neki radnici mogu postati uspješni kapitalisti, ali većina to nužno ne može. Stoga je sreća ideologem koji se u okviru kapitalističke ideologije neumorno reproducira no ujedno i mistificira, čime se zaklanja njezin društveni i klasni karakter.
Autor: Hrvoje Štefan