Nekad je hrvatski telekom bio najpoželjniji poslodavac u HR. Trajalo je to dugo na ovom našem ‘tržištu’ rada. A onda su došle ‘krize’. Štednje.
Hrvatski telekom je od prodaje stranom vlasniku u nekoliko godina otpustio preko 11000 ljudi. Nisu svi bili pomoćni majstori klima-sustava, šoferi i čistačice.
Malo pomalo sve djelatnosti koje nisu uprava su ‘racionalizirane’. Da se dobije na efikasnosti, čitaj, da se radnicima koji nisu silom otjerani, proglašeni viškom, zada više posla pod mantrom da dotad nisu radili učinkovito. Povećanjem učinkovitosti se ne dobiva ništa osim veće dividende koja se isporučuje vlasniku, a na račun većeg opsega posla, više pritiska nadređenih, više stresa. Više stresa generira više nezadovoljstva jer plaće ne rastu. Tome se doskače uvođenjem studenata, prema kojima nema obaveze. Outsourceing u pozivnom centru, u uslugama čišćenja, u uslugama održavanja, auti na lizing, vanjski izvođači za proširenja i popravke , snižavanje prava radnika iz kolektivnog ugovora, ukidanje prijevoza, normiranje zadataka. Precizno normiranje.
Nove tehnologije na tržištu traže sve više od davatelja telekom usluga, ali mreža se ne gradi, mreža je telefonska.
Kad počne neki novi operater s ambicijama, veliki igrač ga kupi. Telekom kupio Iskon, Vipnet kupuje B.net.
HAKOM u državnoj režiji održava privid da krajnji korisnik može nešto birati. Sve se radi preko infrastrukture koju je postavila nekadašnja PTT.
Optiku gradimo za novce iz EU, dok milijarde idu zaslužnim gazdama. Privatna firma smo. Nudimo javne usluge. Telefon zakonski moraju imati svi. Internet ne. Ali, reci ti to korisniku. On misli da je u 21.stoljeću, a živi u zgradi iz Austrougarske monarhije.
Korisnik te optužuje za veleizdaju, a ne zna ili namjerno ignorira da radiš za plaću i da ti je norma svaki dan sve veća. Jer ne možemo imati stalno isti cilj. Moramo biti konkurentni, traži se rast. Neprekidni rast.
Stalno raste samo tumor, ali korisniku nikad dosta GB, korisniku nikad dosta Mbit/s, nikad dosta inča, nikad dosta HD programa. On to plaća. A plaća zaposlenika ista je godinama. Povećavaju se jedino dividende, provizije managera i računi korisniku. Kad ste čuli da je neka tarifa pojeftinila?
Nikad. Dobije se za ‘malo više novca značajno više usluga’. Koje ti ne trebaju. Ali imaš novi mobitel pa misliš da ipak…
Kad radnik postigne kvartalni cilj, manageru je to znak da je prenizak, previše ljudi je postiglo cilj, treba postrožiti kriterije. Nema labavo jer moramo biti bolji, čitaj; isporučiti više novca gazdi, njegovim plaćenicima provizije. Nema opuštanja, yes we can!
Zato sljedeći kvartal moraš prodati više, izvršiti više zadataka u istom ili još bolje, kraćem roku. Tvoje greške se pomno broje. Sustav je velik, po logici, kvari se, međutim! …kvarovi sustava, tuđe greške su greške koje se tebi ne otpisuju jer korisnik s kojim si rješavao ponovo nešto zove nezadovoljan. Nije tvoja greška, ali se broji. Tebi. Potrudi se više da imaš zalihe rezultata za kompenzaciju grešaka. Da uspiješ 100% realno si radio barem 130%…manager doveden iz konkurentske firme bolje razumije reporting, lakše barata pivotima, precizan je u utvrđivanju tuđe odgovornosti kao elektronski mikroskop. Njegova odgovornost je već teže utvrdiva. On je stručan, a mi se moramo potruditi oko izvršenja zadataka.
…i opet, ako većina radnika ispuni ciljeve, znači da nisu dobro postavljeni, to nipošto ne znači da radnici rade dobro, to nema poslovne logike. Može se rasti više, a za manje naknade. To je više novca – managerske provizije, više novca vlasniku… a tumor metastazira, karcinom raste.
Znate li dokle tumor raste?
Dok ne ubije organizam koji ga hrani.