Prenosimo esej motiviran radnim iskustvom Nikole Strašeka, filmskog redatelja i autora nekoliko cijenjenih kratkih dokumentaraca socijalne tematike. Nikola trenutno radi kao skladištar:
Iz okna, s prve crte postojanja
Limun je iz Južnoafričke Republike, naranča iz Egipta-sa Sinaja, kruške su Rio Negro Argentina, limeta iz Brazila, banane Ekvador i Kolumbija al preko firmi iz Monte Carla, jabuke idared su poljske a grapolo talijanski. Bijelo grožđe je iz Indije a za crno ne znam.
Radim u skladištu voća i povrća koje od milja zovem rudnik jer ni tamo nema dnevnog svjetla i hladno je kao pod zemljom. Imam 43 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i mirovinsko. Mislio sam napisati neku vrstu raporta iz rudarske svakodnevice, raporta u smislu koje mu daje pjesnik i bibliotekar Archibald MacLeish pozivajući se na knjigu Nikosa Kazantzakisa „Pismo Grecu” zamišljenu kao vojnički izvještaj zapovjedniku o stanju na prvoj crti životne borbe. MacLeish nastavlja ovu analogiju tvrdnjom kako je svaka knjiga, svaki tekst ikad zapisan, od Homera i Euklida preko Newtona i Cervantesa sve do „Kapitala” i „Porijekla vrsta” zapravo izvještaj o nejasnoći postojanja a njihov zbroj čini sve što znamo o svijetu i nama samima.
Tako sam zamislio da priložim rudarsko iskustvo knjižnici čovječanstva no sve što sam uspio sročiti samo su kratki trzaji svijesti izmoždene kapitalističkom logikom jer kad sam pretvoren u mjernu jedinicu rada koji je sila puta prijeđeni put teško je pronaći zaklon i predah tijekom kojeg bi osim odmora, hrane i njenog zagrljaja skupio snage, volje i koncentracije da se uopće javim. Ovo spominjem upravo zbog nekoherentnosti i fragmentiranosti zapisa koje predajem ali uvjeren da su pisani iz ispravnih razloga, čiste svrhe srca i sa željom da garav iz tmine kažem da smo još uvijek živi i da se usprkos svim mehanizmima kojima nas kapital drobi i svijetu oduzima nikad nećemo predati jer se sutra iz našeg rada rađa.
Uz to moram spomenuti kako sam heroinski ovisnik u apstinenciji a ovisnost je kronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja pa mu trebaš oduzeti svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, isprike i opravdanja i koncentrirati se na dio sebe koji voli a ne na onu malu životinjicu željnu ljubavi. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinjicu kojoj sve u današnjem vrlom svijetu kao da podilazi, laska i uvjerava kako je jedina i najvažnija.
I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam: ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.