"Hrvatski je bolnički sustav bolna rana hrvatskoga zdravstva. Organiziran je kao mjesto pružanja sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, a unutrašnja struktura takva je da je podijeljen na odjele, zavode i klinike, s činjenicom da klinike predstavljaju najvišu razinu pružanja zdravstvene skrbi jer su vezane uz fakultete i u njima se provodi sveučilišna i veleučilišna nastava. Isto tako, na klinikama se provode i kliničke studije, odnosno ispitivanja lijekova na pacijentima koje izdašno plaćaju farmaceutske tvrtke. Nadalje, obzirom na sofisticiranost postupaka koji se provode u bolničkom sustavu, oprema koja se nabavlja vrlo je skupa, a edukacija liječnika koji koriste tu opremu ponekad iziskuje uz značajna financijska sredstva također i dugogodišnje iskustvo da bi se suvereno vladalo određenom vještinom ili uskim područjem kojim se određeni specijalist bavi. Već je iz ovoga razvidno da je količina novca i utjecaja koji se ovdje vrti enormna i da je vrlo oportuno biti na čelu neke takve ustanove, klinike, zavoda ili odjela.
Liječničko osoblje u bolnicama službeno je organizirano na način da postoji ravnatelj, voditelji odjela, zavoda i klinika te specijalisti koji pripadaju određenom odjelu, zavodu ili klinici. Tu se još nalaze i specijalizanti, odnosno oni koji odrađuju mnoštvo svakodnevnog posla te stažisti koji provode godinu dana obilazeći odjele te se na njih uglavnom ne računa u ozbiljnom radu.
U realitetu, bolnice su podijeljene na interesne skupine koje se smjenjuju na vodećim mjestima, a pripadaju raznoraznim političkim opcijama te ovisno o tome koja je politička opcija u tom trenutku na vlasti, ta će imati i postavljene svoje ravnatelje, a slijedom toga će i većinu drugog, hijerarhijski nižeg voditeljskog kadra biti bliska toj političkoj struji.
"Običan" odjelni specijalist, ukoliko nije u sprezi sa svojim šefom osuđen je na "bivanje teglećom marvom" i iscrpljivanje do iznemoglosti, a ukoliko se pobuni protiv takvog položaja (ako prije toga nije obolio od kakve bolesti uzrokovane kroničnim stresom) može ga se ucjenjivati na raznorazne načine. Nabrojimo samo neke - više noćnih dežurstava, češći nego uobičajeno rad u hitnoj službi, dežurstva danima koje "nitko neće" (blagdani ili dani "produženih vikenada"), gomilanje pacijenata u ambulantama, onemogućavanje u profesionalnom napredovanju, edukacijama ili kongresima. No posebno gnjusni i vrlo rijetko sankcionirani načini zlostavljanja na poslu su verbalno vrijeđanje i ponižavanje pred drugim kolegama ili "nagovaranje" pacijenata da tuže svojega specijalista, što se može čuti na ovaj način: "Vaša nadležna liječnica je očito pogriješila i Vaš/a je majka/otac izgubio/la život zbog toga. Ja bih ju tužio. Imate svako pravo na to, a ja ću kao voditelj/ica odjela posvjedočiti da je tako i bilo."
Vrlo važno potkrepljenje "biti šefom" jest i dobivanje mjesta na fakultetima, tzv. "kumulativa" u kojoj se uz plaću koja se dobiva u bolnici, od fakulteta dobiva još jedan, vrlo značajan postotak plaće fakultetskog nastavnika za provođenje nastave sa studentima. Kada netko sa svim tim privilegijama šefovske i profesorske pozicije zbroji sva regularna mjesečna primanja koja dobije od države ona ponekad znaju dosegnuti i 25.000 kn.
No ako se slijedom ovoga može pomisliti da je isključivi cilj liječnika na rukovodećim pozicijama zlostavljanje svojih podređenih ili plaća od 25.000 kn, onda se mora reći da to ipak nije tako, već da su zlostavljanje i visoka primanja samo male, ali ponekim šefovima ugodne nuspojave glavnog razloga za biti na tim pozicijama. Glavna beneficija koju netko na rukovodećoj poziciji u bolničkom sustavu dobiva je, uz moć koja toliko opija medicinsku struku, isključivo novac.
Kako izvući novac iz javnog sustava? Odgovora ima mnogo i naprosto su začuđujući načini na koji se iz ove tako osjetljive profesije može izvući gomila novaca. Prvenstveno su to klasične plave kuverte koje uzimaju upravo oni u sprezi s voditeljima, dok velikoj većini klase običnih odjelnih specijalista to niti ne pada na pamet. Tako voditelji, dopuštanjem "sitnog kriminala," stvaraju kritičnu masu onih koji će ih podržati i održati na vlasti. Nadalje, tu su oni koji poslije posla žele raditi u privatnoj praksi. Svojoj ili tuđoj. No i tu postoje ovi najamni i "obični" specijalisti koji na taj način, radeći u nečijoj tuđoj privatnoj poliklinici, zarade tek toliko da pokriju kakav kredit koji ih guši, do onih koji kanaliziraju svoje pacijente u vlastite privatne poliklinike i natrag iz tih istih poliklinika u javni sustav. Ovi potonji također moraju biti dobri sa svojim šefovima jer im se jednim potezom kemijske olovke može uskratiti mogućnost takvoga rada pa im cijeli privatni biznis propada. Zato je ta klasa specijalista obično ili vrlo blizu ili na samom šefovskom mjestu. Struke kojima se isplati imati takav veliki privatni poliklinički pogon obično su kirurške, dok konzervativne struke rijetko radeći u bolničkom sustavu posjeduju svoje vlastite privatne prakse.
No dovinuti se takvom hendikepu u zaradi novaca nije niti malo teško pa tako šefovi konzervativnih struka sudjeluju u kliničkim istraživanjima u kojima su oni sami voditelji istraživanja, a onoliko novaca koliko dobiju po jednom pacijentu nemjerljivo je u hrvatskim razmjerima. Primjer je tako da je na konto samo kliničkih studija jedan voditelj odjela jedne godine dobio 500.000 kn neto!
Razina više, a to su ravnatelji bolnica ili oni iz uprave bolnica, uz sve spomenuto, na raspolaganju imaju nabavku aparata za cijelu bolnicu koje onda na raznoraznim natječajima kupuju od tvrtki s kojima se najbolje dogovore i koje začudo točno zadovoljavaju vrlo usko postavljene kriterije. Isto je i sa konstrukcijama i samom građevinom bolnice, ličenjem, obnovama raznih ventilacijskih ili sterilizacijskih sustava, pa čak i sredstva za čišćenje ponekad služe za kakav dodatni prihod.
I sada jedna od šefica, sa svim privilegijama koje pripadaju šefici kliničkog zavoda najviše razine, s pravom napadnuta od strane svojih podređenih specijalista za nemar i loše postupanje prema njima, u svojoj obrani izvlači kartu osude liječnika koji poslije posla rade u privatnim ustanovama.
Koliko se licemjeran mora biti s jedne strane, a koliko pametan i lukav da se udari upravo po onome na što je javnost najosjetljivija, da parafraziramo - "oni idu raditi kod privatnika, a svoj posao nisu obavili u bolnici i zato su nam toliko duge liste čekanja."
Zaključno,
sramotno je stajati u Louboutin cipelama pred kamerama, smiješeći se, besprijekornoga tena, živeći lagodnim životom i davati lekcije javnosti iživljavajući se nad nemoćnim liječnicima specijalistima koji su se usudili dignuti glas protiv izrabljivanja i koji svoj krvavi kruh svakodnevno odrade i više nego je potrebno te nakon toga za crkavicu rade do kasnih sati, bez odmora, jer im je banka sjela za vrat.
Sramotno je stajati u Louboutin cipelama i pozivati se na javno zdravstvo te udarati na sentiment ljudi koji jedva dolaze do svojih pretraga i medicinskih postupaka optužujući one koji su najmanje za to krivi, dok ste s druge strane sami uronjeni u taj isti sustav do grla i pripadnik stranke na vlasti.
Sramotno je stajati u Louboutin cipelama i docirati javnosti dok vam liječnici s odjela odlaze izvan zemlje, a vi sami nemate nikakve potrebe otići van jer ste tu kao bubreg u loju te se pozivati na domoljublje i ostanak kao odraz navedenoga.
Sramotna je diskrepanca stajati u Louboutin cipelama dok netko nema za kemoterapiju, a i sama biti dio sustava koji je doveo do toga isisavanjem i posljednje kapi krvi iz njega te još govoriti kako mu treba reforma.
Sramotno.
Galerija fotografija