Uvod

Neovisna, aktivna i svrhovita ekonomska politika nužan je uvjet za početak razvoja – ne samo demokratskog socijalizma – već uopće male otvorene ekonomije poput Hrvatske. Doba globalizacijskih procesa, inferiorna uključenost u nadnacionalne međunarodne organizacije i objektivno periferni položaj hrvatske ekonomije uvjetuju uzak prostor djelovanja progresivnim snagama, ali nestručna i za tuđi interes dosad vođena ekonomska politika ključan je razlog apsolutnog i relativnog zaostajanja Hrvatske posljednjih četvrt stoljeća, kako za zemljama Zapadne Europe, tako i onima bivšeg Istočnog bloka.

Hrvatska nakon raspada bivše Jugoslavije bilježi uvjerljivo najgore stope ekonomskog rasta među svim zemljama Srednje i Istočne Europe (CEE) koje su članice Europske unije (EU). Realni hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) u razdoblju od 1990-2014 narastao je tek 18%. Za usporedbu, Slovenija je imala rast od 51%, Bugarska 59%, Rumunjska 75%, Slovačka 85%, a Poljska čak 133%.[1]

Ovi podaci pogotovo su razočaravajući u kontekstu prethodnog, socijalističkog razdoblja hrvatske ekonomske povijesti, u kojem je Hrvatska (zajedno sa Slovenijom) bila najrazvijeniji dio Jugoslavije, koja je pak bila jedna od najbrže rastućih socijalističkih ekonomija nakon Drugog svjetskog rata. [2]Štoviše, Hrvatska je bila jedna od najbrže rastućih zemalja Europe uopće tijekom 1950-ih i 1960-ih, te je ubrzano konvergirala prema nivoima dohotka Zapadne Europe. Čak i kad se uzmu u obzir problematične 1980-e, Hrvatska je u razdoblju od 1952. do 1989. godine rasla po prosječnoj stopi od 4,38%, a od 2000. do 2016. tek stagnantnih 1,14%[3].

Monetarna politika

Temeljni stup svake razvojne politike čini monetarna politika, odnosno monetarni autoritet koji se zaista ponaša kao središnja banka, a ne mjenjačnica u korist partikularnih interesa. Hrvatska narodna banka (HNB) sa svojom politikom kvazi-valutnog odbora i de facto fiksnog valutnog tečaja jedan je od glavnih krivaca za sustavno zaostajanje hrvatske ekonomije. Čak i uz postojeći zakonski okvir koji njenu važnost naoko reducira a njen set promašenih mjera apologizira, Hrvatska narodna banka (HNB) ima eksplicitni mandat da brine o stabilnosti cijena te implicitni da instalira povjerenje u kunu, odnosno u vjerodostojnost sebe kao centralnobankarske ustanove.

Čak i u tako skromno postavljenim okvirima, HNB je značajno podbacila. Hrvatska ekonomija prvo je izigrana nezavršenim stabilizacijskim programom 1990-ih s precijenjenim tečajem kune, a zatim joj je – pod krinkom nužne cjenovne stabilnosti – nametnuta valutna klauzula zajedno s masovnom privatizacijom banaka tuđim vlasnicima, daleko ispod cijene kojom su iste spašavane od strane poreznih obveznika. U konačnici, uporna, neinteligentna i kompradorska politika valutnog odbora – pod izlikom beskompromisne obrane tečaja kune naspram eura – osudila je hrvatsku ekonomiju na jednu od najduljih i najdubljih recesija u novijoj europskoj ekonomskoj povijesti (2009-2015), s kumulativnim padom BDP-a od preko 13%.[4]

Pa dok HNB službeno za cilj ima stabilnost cijena, guverner nema nikakvu (političku ili moralnu) odgovornost da odstupi, ukoliko taj cilj nije postignut. Budući da HNB eksplicitno ne cilja inflaciju (poput recimo ECB-a) od (primjerice) 2%, tako se toleriraju i – kontra svake ekonomske logike – i deflacijske stope u recesijskim godinama, bez naznake značajnog ekspanzivnog djelovanja, kao i selektivni inflacijski mjehuri na pojedinim tržištima. Štoviše, u trenucima najvećeg egzogenog kriznog udara (kasne 2008. i rane 2009. godine), HNB djeluje iznimno pro-recesijski, povlačeći likvidnost iz monetarnog sustava koji je žedan upravo - likvidnosti, sve s jedinim i jedinstvenim ciljem obrane deviznog tečaja. Rezultat? Produbljena recesija, eksplozija cijene zaduživanja na međubankovnom tržištu, potpuni kolaps kreditne aktivnosti, val stečaja, smanjenja plaća i otkaza uslijed sveopće nelikvidnosti, pa i nesolventnosti.

Potom se prazna čini tvrdnja o nužnosti obrane deviznog tečaja zbog visokog stupnja euroizacije domaće ekonomije, odnosno visokog postotka javnog i privatnog duga denominiranog u stranoj valuti, kada se višestruko povećava iznos nenaplativih kredita (NPL), a stotine tisuća građana padaju u dužničko ropstvo. I to prije svega zbog slabe, anemične i kompradorske monetarne politike, koja je jedino uspjela u napuhivanju profitnih marži domaćih podružnica stranih banaka, kroz omogućavanje s jedne strane cjenovnog mjehura u ekspanziji građevinskog i financijskog sektora, a s druge potpunog kolapsa industrije u procesu deindustrijalizacije, snažno ubrzanom kroz precijenjenu domaću valutu.

Riječju, HNB je žrtvovao posljednjih četvrt stoljeća razvoja hrvatske ekonomije, čineći uvoz jeftinim a izvoz skupim, sabotirajući vlastitu valutu, podržavajući rasprodaju ispod cijene gotovo cjelokupnog bankovnog sektora, a sve s jednim konačnim ciljem: uvođenjem eura. A upravo uvođenje eura predstavljalo bi prestanak posljednje nade u konvergenciju prema razvijenim zemljama, budući da se u eurozoni, koja se nikako ne može smatrati optimalnim valutnim područjem, sav mehanizam prilagodbe na asimetrične šokove svodi na - internu devalvaciju. Što će reći, podizanje konkurentnosti kroz smanjenje radničkih plaća.

Stoga je temeljni monetarni cilj upravo reafirmacija kune, odnosno deeurizacija ekonomije, i to kroz suptilne i dugoročne mjere monetarne politike, kojima se želi vratiti povjerenje u kunu i HNB kao središnju banku svih njenih građana, a prije svega radne većine. Čak i bez željene promjene zakonskog okvira pomoću kojeg je HNB-u u suštini zabranjeno da se ponaša u skladu svoje temeljne funkcije posljednjeg utočišta (banke banaka i banke države), ovaj cilj je dostižan ukoliko se HNB zaista posveti svom krajnjem cilju (stabilnosti cijena) umjesto intermedijarnom (sidru deviznog tečaja).

Prva neposredna mjera bila bi smanjenje stope obvezne rezerve, koja na trenutnih 12% (naspram 1% u eurozoni) u potpunosti zamrzava investicijski potencijal hrvatske ekonomije. Odnosno, drži kamatne stope previsokima, u eri najjeftinijeg novca u povijesti. U srednjem roku, fokus bi se premjestio na postepenu i puzajuću deprecijaciju po vrlo malim godišnjim stopama, koje bi jasno i na vrijeme signalizirale i štedišama i dužnicima vjerodostojnost nove monetarne politike: preferenciju izvoznog, industrijskog i IT sektora s visokom dodanom vrijednošću naspram zaduživanja radi potrošnje uvoznih luksuznih dobara. Kumulativni učinci takve puzajuće deprecijacije bili bi nezanemarivi po konkurentnost domaćih izvoznika s multiplikativnim povećanjem investicija, dok bi se košarica potrošačkih dobara postepeno orijentirala prema domaćoj proizvodnji.

Radi toga, veći naglasak bi se stavio na Hrvatsku banku za obnovu i razvitak (HBOR), koja bi kroz kolateralizaciju neiskorištene državne imovine mogla napokon služiti onome po čemu je dobila ime, umjesto da bude ispostava jeftinih kredita klijentelističkoj mreži lokalne političke elite i podobnih poslovnih subjekata. Pritom bi orijentacija bila na niskokamatne kredite za domaće (male) proizvođače i inovatore, odnosno na beskamatno kreditiranje radi poticanja kooperativa i zadruga.

S druge strane, sukladno zaključcima revizije spornih privatizacija, dugoročno bi se provodio pojačani nadzor i stres testiranje domaćih podružnica stranih banaka, odnosno razmatrala bi se mogućnost dokapitalizacije takvih banaka sukladno rezultatima testiranja s obzirom na izloženost na vanjske šokove potražnje, poput one u Velikoj recesiji, koja je označila prelijevanje sloma s financijskih tržišta na realnu ekonomiju. Likvidnost u sistemu bi se oslobodila kroz standardne ekspanzivne mjere HNB-a, ali i korištenje bilance centralne banke radi djelomičnog smanjenja neto dugova blokiranih poduzeća i građana.

Fiskalna politika

Fiskalna politika Republike Hrvatske jedina je dosad emitirala naznake samostalnosti, ali iz svih pogrešnih razloga. Naime, hrvatske financije su velikim dijelom zadnjih četvrt stoljeća snažno prociklične; u prijevodu, državna potrošnja u ekspanziji raste zajedno s ekonomijom, a u recesiji pada. Ovo je sasvim suprotno ideal-tipskom vođenju javnih financija, koje bi se trebale ponašati kontraciklički, odnosno stremiti prema suficitu državnog proračuna pri visokim stopama ekonomskog rasta, a korištenju deficita i instrumenta javnog duga u recesijskim uvjetima radi izbjegavanja paradoksa štednje, rasta nezaposlenosti i produbljivanja recesije. Za takvo što je potrebna stručnost, no prije svega prestanak poslušnosti krupnim interesnim skupinama, pogotovo u kontekstu prestanka zaduživanja za tekuću potrošnju.

Prioritet fiskalne politike treba biti investicijski zamah ekonomije, imajući na umu vlastiti kontraciklički karakter s obzirom na poslovni ciklus i osiguranje prostora za fiskalno djelovanje u slučaju novih recesijskih šokova, kao i aktiviranje automatskih stabilizatora. Uvažavajući kontekst poslovnog ciklusa, naglasak bi bio na ispravljanju značajne asimetrije između oporezivanja dohotka od rada naspram dohotka od kapitala u Hrvatskoj. Porezna presija rada u Hrvatskoj je značajna, dok je oporezivanje kapitala među najnižima u EU. Ovakav neravnomjeran porezni sustav, uz činjenicu vrlo visokih doznaka iz inozemstva (oko 2 milijarde eura godišnje) te dominaciju turističkog sektora, uvjetuje nisku motivaciju za rad po ponuđenim uvjetima (a visoku motivaciju za emigraciju).

Stoga je potrebno apsolutno smanjenje poreznog opterećenja rada, ali i povratak progresivnijih stopa oporezivanja najviših dohodaka. S druge strane, oporezivanje kapitala bi se povećalo, pogotovo u kontekstu potrošnje luksuznih dobara, nasljedstva i krupnih financijskih transakcija. Pritom bi se PDV, kao regresivni tip poreza, u srednjem roku nastojao značajno smanjiti – uz uvjet ostvarenja fiskalne kontracikličnosti.

Istovremeno bi se preferirali deficiti s ciljem dugoročnih investicija, kako u infrastrukturu, tako i u ljudski kapital i obrazovanje, sve s ciljem povećanja dodane vrijednosti i kompleksnosti izvozne košarice domaće ekonomije. U takvoj privredi, koja planira i investira s obzirom na cikluse, realan rast životnog standarda može biti očekivan bez ikakvih inflatornih posljedica. Prvenstveno jer prostora za uštedu itekako ima, kao i za povećanje transparentnosti trošenja javnog novca: prije svega, kroz reviziju financiranja kako političkih stranaka, tako i vjerskih zajednica, s naglaskom na Vatikanske ugovore. S druge strane, blokiranim građanima i poduzećima bi se „zamrznule“ otplate, i vezale s odgodom na njihova osobna primanja u budućnosti.

Što se javnog duga tiče, on bi se koristio u skladu opisanog kontracikličkog okvira. U kratkom roku, najveći problem predstavljale bi kamate na dug, koje trenutno isisavaju milijarde kuna iz proračuna uslijed opće nestručnosti i suludog zaduživanja za krpanje trenutnih deficita potrošnje u prošlim mandatima izvršnih vlasti. Dugoročno, uz uvjet promjene Zakona o HNB-u, čak i bez financiranja iz primarne emisije, kamate na buduće izdavanje državnih obveznica bi se smanjile, uslijed postojanja centralne banke kao posljednjeg utočišta. Pritom bi se, ponovno, naglasak stavio na investicije s multiplikativnim učinkom na ekonomiju, s ciljem realnog rasta životnog standarda radne većine, umjesto na zadovoljavanje partikularnih interesa moćnih interesnih grupacija.

Protiv eura i integracija financijskog sustava

Radnička fronta se protivi prelasku na euro jer bi to značilo daljnje smanjenje mogućnosti za autonomnu i demokratski utemeljenu ekonomsku politiku. Uz nepostojanje evropske fiskalne unije strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije, čiji kapitali su inferiorni na zajedničkom evropskom tržištu, dodatno bi se učvrstile i produbile jer bi praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske bili tzv. interna devalvacija ili smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija.

Drugim riječima, protivimo se prelasku na euro jer to znači još veće osiromašenje većine ljudi u Hrvatskoj. Prelazak na euro znači daljnje odustajanje od autonomnog i demokratskog upravljanja razvojem. To se desilo i u Grčkoj, tako i u ostalim perifernim zemljama evropskog Juga (objedinjenih pod omalovažvajućim akronimom PIGS).

Postojanje vlastite valute pretpostavka je za prevladavanje strukturnih nejednakosti između centra i periferije (a tu podjelu već priznaju i evropski birokrati koji govore o „Evropi dvije brzine”). Nacionalna valuta je nužna kako bi se se koristile poluge makroekonomske politike – monetarne i tečajne. Naravno, postojanje vlastite valute samo po sebi nije dovoljno što jasno demonstrira i današnja politika HNB-a isključive orijentacije na stabilnost tečaja i cijena, umjesto i na ciljeve povećanja zaposlenosti, proizvodnje i zadovoljenja potreba. Politika HNB-a i komercijalnih banaka, kojima su dozvoljene valutne klauzule na kredite, politika je podređujuće vezanosti uz euro i time uz logiku koja osigurava interese vjerovnika na zajedničkom tržištu, a oni su prije svega interesi financijskih i proizvodnih kapitala zemalja centra od kojih se uvozi i od kojih se posuđuje i čije se vlasničke interese štiti. No, bez obzira na to, zadržavanje kune ipak može biti i jedan od ključnih oslonaca progresivnog zaokreta u ekonomskoj politici.

Za solidarnost, kooperaciju i demokratsko planiranje proizvodnje

Kao osnovne institucionalne postavke sadašnjeg stanja treba istaknuti liberalizaciju vanjske trgovine i kapitalnih tokova te integriranje financijskog sustava u međunarodni financijski sustav. Liberalizacija vanjske trgovine znači potpuno otvaranje tržišta perifernih zemalja stranoj konkurenciji, dok integracija financijskog sustava znači takvo institucionalno pozicioniranje centralne banke i stranom vlasništvu prepuštenog bankarskog sustava koje ih izuzima od odgovornosti za provođenje politika u dugoročnom interesu nacionalne ekonomske formacije u kojoj djeluju.

Liberalizacija vanjske trgovine nije nam donijela ništa dobro. Ukoliko domaća proizvodnja već ne proizvodi specijalizirani ili tehnički sofisticirani proizvod s visokom dodanom vrijednošću, vrlo je vjerojatno da će proizvod produktivnije strane konkurencije preuzeti tržište i izgurati domaćeg proizvođača. To se ne mora nužno dogoditi u fazi konjunkture kada tržišni plasmani i ukupna potražnja rastu, paralelno s rastom kredita i kada ima mjesta i za manje konkurentne domaće proizvođače. No kada nastupi silazna faza kapitalističkog ciklusa i kada zaoštrena konkurencija na tržištu omogući opstanak samo najproduktivnijima, mnogi će domaći proizvođači jednostavno biti eliminirani.

Ukratko, u uvjetima liberalizirane trgovine periferne zemlje otvaraju domaće tržište nesmetanom uvozu roba iz razvijenih zemalja. Naravno, njihovi kapitali dobivaju pod jednakim uvjetima slobodu izvoziti robe na strana tržišta. No, visoko aprecirana valuta u hrvatskom slučaju i razlika u produktivnosti otkrivaju ispraznost jednakih uvjeta.

Što se tiče integriranja financijskog sustava, jasno je kako liberalizacija vanjske trgovine ne može pouzdano funkcionirati bez da su mehanizmi funkcioniranja financijskog sustava perifernih zemalja postavljeni na način koji osigurava kreditnu podršku potražnji za uvoznim robama i posljedično profite stranim proizvođačima, trgovcima i financijskim vjerovnicima. Banke u stranom vlasništvu svojom kreditnom politikom izravno kreiraju obrasce globalne podjele rada, odnosno djeluju kao zaštitni mehanizam za produktivni kapital iz svojih zemalja ne podupirući razvoj konkurencije kreditnim plasmanima i koordiniranim investiranjem u proizvodnju. Većina kreditne aktivnosti okrenuta je ka stanovništvu i državi, a i kamatne stope za poduzeća su prilično više nego u zemljama maticama.

Kapitalizam, da bi se međunarodna razmjena roba mogla slobodno odvijati, osigurava slobodno kretanje novca, novčanog kapitala i kredita. Da bi to bilo moguće potreban je zajednički nositelj i mjera vrijednosti. Međunarodni odnos cijena formira se tako da bude ukotvljen u što pouzdanijem tečaju i konvertibilnosti domaće valute ili pak u jedinstvenoj zajedničkoj valuti. Iz toga proizlazi zahtjev prema centralnim bankama da budu fokusirane isključivo na stabilnost tečaja i cijena. [5]

Umjesto liberalizacije vanjske trgovine i kapitalnih tokova te integriranje financijskog sustava koje ne odgovara perifernim zemljama EU, RF se zalaže za EU solidarnosti, kooperacije i demokratskog planiranja proizvodnje. Fiskalna unija bi bila prijelazna mjera i korak prema tome. [6]

Reference

[1] Feenstra, R.C., Inklaar, R. and Timmer, M.P. (2015), "The Next Generation of the Penn World Table" American Economic Review, 105(10), 3150-3182

[2] Sapir, A. (1980), Economic Growth and Factor Substitution: What Happened to the Yugoslav Miracle?, Economic Journal, 90(385), 294-313

[3] Maddison Project Database (2018); Bolt, Jutta, Robert Inklaar, Herman de Jong and Jan Luiten van Zanden (2018), “Rebasing ‘Maddison’: new income comparisons and the shape of long-run economic development”, Maddison Project Working paper 10

[4] World Bank (2018), Croatia - Systematic Country Diagnostic. Washington, D.C.: World Bank Group

[5] Takav međunarodni monetarni režim koji nam šteti, inače je poznat kao „Novi monetarni konsenzus”.

[6] Fiskalna unija značila bi zajedničko skupljanje poreza, dok bi se zajedničkim budžetom financirale zajedničke javne politike koje bi imale za cilj proizvodnju za potrebe i nastavak procesa transformacije prema socijalizmu, odnosno prema punoj demokratski planiranoj, kooperativnoj i solidarnoj ekonomiji.