Uspostava međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga. Dug Republike Hrvatske treba (djelomično ili potpuno – ovisno o mogućnostima) zamrznuti, reprogramirati i otkazati te uspostaviti, po uzoru na Ekvador i na postojeću svjetsku praksu, međunarodnu komisiju koja će ustanoviti koliki je u njemu udio nelegitimnog inozemnog duga, tj. duga koji su prethodne vlasti (u suradnji sa zajmodavcima) napravile nelegitimno, ne pitajući narod za mišljenje i ne vodeći računa o interesima većine društva.

Jedan od najvećih problema koji muči mnoge zemlje, pogotovo na periferiji svjetskog kapitalizma, je otplata dugova (u pravilu bankama, institucijama i pojedincima iz najrazvijenijih zemalja kapitalističke jezgre). Zemlje na periferiji su na zaduživanje prisiljene često upravo zbog nametanje ekonomske politike koju im, preko instrumenata kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Europska unija itd., nameću vlasti i kapital zemalja kapitalističke jezgre. Tako se, preko uspostave „slobodne trgovine“ (u kojoj uvijek pobjeđuju jači i veći) a često i ulaska „stranih ulaganja“, uništava domaća industrija, prirodni resursi i poljoprivreda zemalja periferije, a povećava uvoz i ovisnost o stranim ekonomijama. Manjak koji nastaje nakon uništavanja domaće proizvodnje se onda nadoknađuje zaduživanjem na stranom tržištu i to često na način da je dugove praktički nemoguće vratiti i da su čitave zemlje osuđene na permanentnu zaduženost, što jasno ide na korist onih koji zajmove daju jer im to, osim što se na tome bez ikakvog rada bogate, pruža oruđe za daljnji politički pritisak. To onda vodi do toga da se čitave ekonomije zemalja na periferiji, opet pod političkim pritiskom najrazvijenijih zemalja (tj. njihove kapitalističke klase), organiziraju tako da se sve podređuje (uzaludnom) vraćanju dugova ili reformama koje idu u korist stranom kapitalu, a što pak onda onemogućuje razvoj zaduženih zemalja periferije (vlade zemalja kapitalističke jezgre se također zadužuju, no u takvim slučajevima to funkcionira drugačije jer su one i njihov kapital dominantne u svjetskim odnosima moći).

Pitanje koje se tu postavlja jest je li pravedno da se vraćanje dugova šačici lihvarskih institucija i pojedinaca u najrazvijenijim zemljama pretpostavlja razvoju manje razvijenih i nerazvijenih zemalja te interesima većine društva u tim zemljama? Je li važnije npr. da pojedina zemlja ima dovoljno novca za svoje zdravstvo i školstvo ili je važnije da se Wall Streetu vrati posuđeni novac s kamatama i na vrijeme? Osim toga, postavlja se i pitanje je li legitimno nametati čitavom društvu da godinama vraća dugove koji su, među ostalim, nastali i kao posljedice ekonomske politike koju su nametali isti ti krugovi kojima se sada duguje? Je li pravedno da čitave zemlje žive u bijedi zato što je neka vlast, izabrana na tko zna kakav način, sklopila neki ugovor o pozajmici (često po nepovoljnim uvjetima) i za tko zna kakve svrhe? S obzirom da takve pozajmice u načelu nisu nikada izglasane na narodnim referendumima, može li se čitavo društvo smatrati zauvijek odgovornima za njihovo vraćanje? U konačnici – zašto bi pitanje vraćanja dugova ovisilo samo o onome tko je novac dobio, a ne i o onome tko ga je nekome posudio? Ne snosi li i onaj koji novce posuđuje određen rizik? Zašto bi čitave zemlje ostale godinama u dužničkom ropstvu samo zato što su npr. određene strane banke odlučile zaraditi posuđujući sredstva za koja su unaprijed znale da će ga dotične zemlje teško (ako i ikada) moći vratiti? Zašto bi Hrvatska još godinama morala vraćati dugove koje je napravila vlada Ive Sanadera, bivšega premijera sada u zatvoru zbog korupcije? Takva pitanja nisu samo čista teorija – u praksi i međunarodnom pravu već dugo godina postoji institucija tzv. nelegitimnog duga upravo u slučajevima o kakvima smo govorili. Ako se npr. zaključi da je novac posudila neka korumpirana vlada po namjerno nepovoljnim uvjetima i da je zajmodavac toga bio svjestan, posve je legitimno da se ta pozajmica ne vrati ili da se bar ne vrati u potpunosti.

S obzirom na to, a po uzoru na već postojeću svjetsku praksu, Radnička fronta se zalaže za uspostavu međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga Republike Hrvatske (kao što je to nedavno bio učinio Ekvador i kao što za Grčku to planira SYRIZA). Nakon dotične bi se revizije vidjelo koliko se dio (nelegitimnog) duga može, u cijelosti ili djelomično, otkazati, zamrznuti ili reprogramirati. Otkazivanje ili zamrzavanje isplate bar dijela dugova bi omogućilo preusmjeravanje sredstava u razvoj zemlje i za socijalu. Naravno, nepotrebno je posebno i napominjati i da bi i ovdje stvar trebalo izvesti realpolitički mudro, sklapajući različite taktičke političke saveze po svijetu i minimalizirajući potencijalnu štetu.

Zajednička borba s radničkim i socijalnim pokretima širom svijeta za poništavanje dugova i kamata na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.

Problem zaduženosti nije samo problem Hrvatske, nego i velikog dijela svijeta. Stoga se u njegovu rješavanju mora pokušati zajednički djelovati s drugim progresivnim vladama (danas su to ponajprije neke zemlje Latinske Amerike, a u budućnosti možda i neke druge), kao i s različitim progresivnim društvenim pokretima širom svijeta koji nisu na vlasti. Tako bi se zajednički odozdo (npr. putem protesta, javnih kampanja i sl.) mogao vršiti pritisak na otkazivanje dugova manje razvijenih i zaduženih zemalja. Takva borba, da bi mogla uspjeti, mora biti internacionalna.

Osim toga, probleme zaduženosti treba riješiti i unutar zemlje. U Hrvatskoj je trenutno oko 315.000 blokiranih ljudi. Dugove običnih ljudi i radnika treba trenutno poništiti i/ili smanjiti te tako olakšati život onima kojima je tako ugrožena osnovna egzistencija.

U suradnji s radničkim i socijalnim pokretima u drugim zemljama borba za izgradnju svjetskog sustava gdje visoka proizvodna tehnologija neće biti ograničena samo na najrazvijenije zapadne zemlje, nego će se sustavno i po niskim cijenama prenositi i u manje razvijene zemlje.

Borba za postkapitalistički svijet ne može biti ograničena samo na jednu zemlju. Progresivne snage u svijetu moraju zajednički surađivati da bi izgradile socijalno pravedniji svjetski ekonomski sustav koji će se temeljiti ne na konkurenciji i bogatstvu manjine a siromaštvu većine, nego na suradnji i planskom razvijanju svih zemalja. Potpuno je jasno da će u procesu biti dosta problema i da ovaj cilj neće moći biti ostvaren u bližoj budućnosti.

Trenutna EU funkcionira primarno u interesu krupnog kapitala razvijene zapadnoeuropske jezgre. Stoga je treba rasformirati i izgraditi novu ujedinjenu radničku Europu na temeljima ravnopravnosti, solidarnosti i ekonomije koja funkcionira u korist većine društva, a u suradnji s ostalim progresivnim snagama svih europskih zemalja.

Radnička fronta u pokušaju ostvarivanja svog antikapitalističkog programa čvrsto stoji na internacionalističkim pozicijama, shvaćajući da se borba protiv diktature kapitala nikako ne može odvijati u okvirima granica samo jedne zemlje. Stoga je potpuno jasno da se borba za pravednije društvo kakvom težimo ne može odvijati bez suradnje s progresivnim snagama iz drugih zemalja Evrope i, u konačnici, čitavog svijeta. Samim je time potpuno jasno da Radnička fronta nije za zatvaranje Hrvatske u svoje granice, nego da podupire ideju ujedinjene Evrope (i u širim okvirima od okvira trenutno postojeće EU) na progresivnim temeljima suradnje, solidarnosti i ekonomije koja bi funkcionirala u interesu većine društva.

No Evropska unija nije idilična unija evropskoga jedinstva koja radi na boljitak cjelokupnoga evropskoga stanovništva. EU je danas, prije svega, neoliberalni projekt, u čijem se okrilju vodi izrazito prokapitalistička politika, ponajprije u interesu krupnoga zapadnoevropskoga kapitala (iz zemalja poput Njemačke, Austrije, Skandinavije, Nizozemske itd.), a na štetu perifernih i poluperifernih zemalja (kao što su Hrvatska, Slovenija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, ali u velikoj mjeri i veće zemlje poput Španjolske, Portugala i Italije) i općenito radne većine čitave EU. Takvo se političko usmjerenje EU potpuno jasno vidi u recentnom inzistiranju EU na mjerama štednje, u kojima se troškovi velike svjetske krize od 2007-8. godine prebijaju isključivo preko leđa radništva, dok se pogodovanja kapitalu i dalje nastavljaju. Osim toga, sve su očitije tendencije povećavanja demokratskog deficita u EU, gdje se sve više ovlasti prebacuje na mahom neizabrane strukture eurobirokracije, a zanemaruje se čak i ono malo ograničene demokratičnosti koja postoji u okvirima kapitalističke liberalne demokracije. Isto tako, institucije EU već neko vrijeme, a pogotovo od početka krize 2007-8, promoviraju politike koje teže k ukidanju stečenih radničkih prava i „fleksibilizaciji“, tj. prekarnom, nesigurnom i slabo plaćenom radu.

S obzirom na institucionalizirani neoliberalizam kakav postoji u EU, gdje EU okvirno zadaje i kontrolira fiskalnu (proračunsku), monetarnu i općenito ekonomsku politiku, potpuno je jasno da je velik dio progresivnih poteza istaknutih u ovim programatskim zahtjevima praktički nemoguće izvesti u okviru EU (unatoč primjerima poput onog mađarskoga, gdje je desnopopulistička vlada uspjela do određene mjere prkositi Bruxellesu u nekim sektorima). Također, jasno je i to da je bilo kakva reindustrijalizacija Hrvatske na potpuno otvorenom evropskom slobodnom tržištu nemoguća – kako pokazuju primjeri iz povijesti, industrijalizacija i razvoj ekonomije na otvorenom tržištu (bez protekcionizma prema industrijama u povojima) nije moguća jer na slobodnom tržištu jači (u ovom slučaju, velike zapadnoevropske industrije) uvijek pobjeđuju. To se već prilično zorno pokazalo odmah po ulasku Hrvatske u EU – unatoč tome što bi se, prema procjenama stručnjaka, na prostoru Hrvatske moglo proizvoditi hrane i za oko 25 milijuna ljudi, uvoz mlijeka je nakon 1. srpnja 2013. porastao za 90%, a već je u prvim mjesecima članstva u EU uvoz svinjetine porastao za oko 300%, a jaja za 524%. Iz svega toga je jasno da progresivna politika, unatoč svojoj nužnoj izrazito internacionalističkoj ideološkoj orijentaciji, ne može i ne smije robovati zabludama o EU kao o ostvarenju sna o ujedinjenoj Evropi – EU to nije i ne može biti. Za takvu se Evropu tek treba izboriti i to na potpuno različitim, progresivnim ekonomskim i političkim osnovama.

Napuštanje članstva u NATO-u s obzirom da ono podrazumijeva upitne moralne i političke odluke (kao vojno sudjelovanje u okupaciji različitih zemalja), nepotrebne troškove (godišnja članarina i kupovanje oružja) i povećava nesigurnost (eksplicitno svrstavanje u jedan od globalnih geopolitičkih blokova sigurno ne doprinosi sigurnosti zemlje primjerice u slučaju sukoba Zapada i Rusije ili Kine).

Članstvo u NATO-u, suprotno proklamiranim ciljevima, Hrvatskoj (kao i drugim manjim zemljama u sličnom položaju) ne donosi nikakve koristi. Hrvatska kao članica NATO-a mora sudjelovati (o svom trošku) u imperijalističkim okupatorskim „mirovnim“ misijama, poput one u Afganistanu, pri čemu se hrvatska vojska koristi za provođenje geopolitičkih interesa SAD-a i drugih velikih zapadnih zemalja. Troškovi sudjelovanja u NATO-u će se nakon 2014. još dodatno povećati s obzirom na zahlađenje odnosa s Rusijom (zahtijeva se izdvajanje 2% BDP-a na vojsku od svake od članica), a pripadnost NATO-u nikako ne povećava sigurnost zemlje. Naime, vrlo je lako vidjeti da bi u bilo kakvom budućem sukobu (npr. između Rusije i Zapada) puno sigurnije za Hrvatsku bilo kada bi se nalazila izvan čitavog sukoba, umjesto da se pozicionira u jedan od kampova. Članstvom u NATO-u Hrvatska nije sigurnija nego postaje potencijalna meta u sukobima u kojima NATO sudjeluje.

Potpuna otvorenost i dostupnost svih međudržavnih ugovora, sporazuma i diplomatskih akata i rasformiranje postojećih tajnih službi kako bi se razotkrilo trgovanje društvenim interesima pod parolom “zaštite nacionalnih interesa”.

Česta je politička praksa da se različite odluke, dokumenti i ugovori donose u tajnosti, podalje od očiju javnosti, što se pogotovo koristi kada je riječ o nepopularnim i nepovoljnim okolnostima za većinu. Neke od takvih praksi su u zadnjih par godina razotkrile tzv. Wikileaks afere. Isto vrijedi i za tajne službe, koje pod parolom „zaštite nacionalnih interesa“ zapravo rade protiv interesa većine društva, kao što se recentno moglo vidjeti s aferama koje je razotkrio Edward Snowden. S takvim praksama treba prestati – svi dokumenti itd. od javnog značaja moraju biti svima dostupni i transparentni (kroz objavu u medijima i na internetu), dok postojeće tajne službe, koje su važan alat u očuvanju statusa quo (a koji radi protiv interesa većine društva), treba rasformirati.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found