Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

U Hrvatskoj trenutno realno ne radi oko pola milijuna ljudi (računajući i one koji su birokratski izbačeni s liste nezaposlenih). Istodobno se, potpuno paradoksalno, govori ne samo o produženju radnoga vijeka na 67 godina (iako to što će ljudi duže raditi nikako ne može smanjiti broj nezaposlenih, nego upravo obrnuto), nego i o povećanju radnog vremena (ni to što će već zaposleni raditi više sigurno ne može povećati broj radnika). U kapitalizmu je bitan samo profit, a kvaliteta života radnika, koji taj profit stvara, je sporedna. Mi se borimo za društvo u kojem neće biti tako i u kojem ljudi neće živjeti da bi radili, nego će raditi da bi živjeli. Danas mnogi, koji su sretni da uopće imaju posao, rade dan i noć, katkada i više poslova, i ne stignu zbog toga živjeti, vidjeti obitelj i prijatelje i baviti se svojim drugim interesima. Osim toga, čovjek koji samo radi ne stigne ni sudjelovati u političkom životu i donositi odluke kako upravljati društvom u kojem živi. Bez dovoljno slobodnog vremena teško možemo očekivati radnike koji će punopravno sudjelovati u političkom životu i donošenju bitnih društvenih odluka. Stoga treba ići ne prema povećanju tjednog radnog vremena i radnog vijeka nego prema njihovom smanjivanju (ali bez smanjivanja plaće!). Ako uzmemo kao primjer odjel u nekoj firmi na kojem sada radi sedmero ljudi po 40 sati tjedno, ono što bi se dogodilo jest da bi oni radili 35 sati tjedno (za istu plaću), što znači da bi tjedno ostalo 35 (7×5) sati „viška“. Tu bi se onda zaposlio još jedan radnik. Tako bismo istom mjerom omogućili da ljudi ne samo da rade manje, nego bismo i povećali broj zaposlenih. Novac za dodatno zapošljavanje bi se, među ostalim, namakao „mjerama štednje“ koje bi udarale ne obične ljude nego bogate i kapital. Na kraju treba reći da se u prošlosti, kada je ekonomska konjunktura drugačije izgledala, često raspravljalo o smanjivanju radnog vremena pa su mnogi, čak i oni koji nisu bili politički radikalni, maštali o tome da će se u budućnosti raditi malo ili ništa. No s dolaskom neoliberalnog perioda (od kasnih 1970-ih nadalje), kada iz različitih političkih i ekonomskih razloga dolazi do ponovnog uspona kapitala (čiji je utjecaj od 1945. do 1970. bio donekle obuzdan), prestaje se govoriti o smanjenju radnog vremena i počinje se ljude uvjeravati u to da će morati raditi sve duže i sve više. Pa ipak, ideja o 35 sati tjedno (što nije fiksan broj – s vremenom bi se on mogao i smanjivati) nije tek utopija. Npr. u Švedskoj se trenutno eksperimentira upravo s tim brojem. No tu treba napomenuti da postoji ključna razlika između Švedske i Hrvatske – Švedska je zemlja kapitalističke jezgre i ona si takve eksperimente može priuštiti i u trenutnom ekonomskom sistemu. Da bi se u Hrvatskoj moglo na tako nešto pomišljati, nužno je učiniti korjenite promjene u ekonomiji jer ako se nastavi dosadašnjim putem onda nam stvarno ne gine sve više rada za sve manje plaće.

Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Danas je potpuno normalno da praktički svi, pogotovo u privatnom sektoru, rade prekovremeno, često i potpuno neplaćeno. Na mnogim je radnim mjestima obično da čovjek više nikad nije u potpunosti izvan posla – u svakom trenu ga šef može tražiti preko mobitela, e-mailom i sl. Ljudi rade i po 10 i više sati dnevno, a od njih se očekuje da su šefovima uvijek na raspolaganju i da svoj život organiziraju prema potrebi firme u kojoj rade. Iako prekovremeni rad na prvi pogled može izgledati kao nešto potpuno logično – tko hoće može raditi duže i zaraditi više novaca – u stvarnosti to najčešće nije tako. Radnike se uopće ne pita žele li ili ne raditi prekovremeno, a za taj rad ne samo da nisu više plaćeni, nego nerijetko nisu uopće plaćeni (na što mnogi pristaju bojeći se da će ostati bez posla). Stoga se RF zalaže za zabranu prekovremenog rada (kršenje čega bi se u privatnom sektoru kažnjavalo automatskom nacionalizacijom poduzeća), upravo kako bi se takve zloupotrebe spriječile. Iznimke su moguće samo kada to na tajnom glasanju izglasa dvije trećine radnika i uz uvjet potpunog plaćanja prekovremenog rada. Bilo kakav oblik prevare bi se i tu najoštrije i automatski kažnjavao (automatskom nacionalizacijom poduzeća ako je riječ o privatnom sektoru). Osnovna je ideja da radnici mogu raditi duže (ako su za to plaćeni) ako to sami žele, ali da ih se nikako ne smije moći na to prisiliti, a još manje da to bude i bez plaćanja.

Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

U zadnjih 25 godina su u Hrvatskoj česti bili slučajevi gdje su radnici mjesecima, katkada i godinama, radili, a da nisu primali plaću (ili doprinose), koje su onda nerijetko na kraju nikad nisu ni dobili. Do toga je dolazilo jer su se katkad radnici bojali krenuti u štrajk ili proteste, nadajući se da će plaće na koncu ipak stići i da je dobro da imaju bilo kakav posao, a ponekad je to bila jednostavna posljedica komplicirane birokratske procedure oko pokretanje legalnog štrajka, koja je značila da se, ako su se poštovali svi propisi, komotno moglo dogoditi da se u štrajk krene tek nakon koja 3 i po mjeseca što radnici već nisu primali plaću. Smatramo da je takva praksa apsolutno nedopustiva i da jasno ukazuje na to da se zakoni pišu u korist kapitala a ne radnika. Smatramo da jedna od prvih mjera progresivne vlasti mora biti automatska isplata svih zaostalih plaća (na štetu kapitalista, banaka itd.), dok one koji zakon o isplati plaće krše treba strogo kažnjavati (automatskom nacionalizacijom privatnih poduzeća koje kasne s isplaćivanjem plaća, a u konačnici velikim novčanim kaznama i zatvaranjem kapitalista koji zakon krše). Odrađen posao mora biti plaćen i to odmah bez ikakvih isprika. Društvo mora štiti interese radnika (većine) a ne privatne interese kapitala (manjine).

Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Minimalna se plaća mora povećati kako bi svaki radnik od nje mogao normalno živjeti. Koliko bi ona točno mogla iznositi, trebalo bi tek precizno ekonomski izračunati, no svakako bi morala biti puno veća nego danas. Prostor za povećanje minimalnih plaća bi se našao u tome što bi se najviše plaće, koje su danas ponekad opscene i idu i do kojih 200.000kn mjesečno, ograničile i zakonom bi bilo propisano da u pojedinoj firmi omjer između minimalne i maksimalne plaće može biti najviše 1:4. To bi značilo da bi, ako bi najmanja plaća bila 4.000kn, najveća mogla (iako ne mora) biti 16.000kn. Takva bi mjera odmah u prvoj fazi dovela do veće jednakosti u društvu, a mnogim bi radnicima život bio uvelike olakšan većim primanjima. Oni koji danas zarađuju po 25 ili 30.000kn svakako mogu preživjeti i s upola manje, a onima bi koji danas jedva preživljavaju s recimo 2.500kn povišica svakako dobro došla. Naravno, o konkretnim bi se omjerima moglo dodatno raspravljati (recimo, oni bi mogli ovisiti o vrsti djelatnosti, mogli bi se još smanjivati i sl.), no svakako bi trebalo ići u smjeru smanjivanja nejednakosti u društvu. Zalažemo se za društvo u kojem će svi od svojega rada moći živjeti pristojno, a ne društvo u kojem će neki živjeti kao begovi, dok će drugi životariti.

Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

U današnjem društvu je trend da se sve socijalne naknade smanjuju, da se nezaposleni namjerno izbacuju s biroa da bi se poboljšala statistika i smanjili troškovi, da se smanjuje broj stipendija i njihov iznos itd. Posljedica svega toga je da nezaposleni jedva preživljavaju, da siromašni(ji) ne mogu studirati, a da se ljudi teško odlučuju imati djecu zbog prevelikih troškova. Tu treba napraviti radikalan zaokret i raditi na tome da se takva socijalna izdvajanja počnu povećavati a ne smanjivati. S druge strane, uštedjeti se može na plaćama i povlasticama političara. Političari ne bi smjeli biti carevi i morali bi imati prosječnu radničku plaću (ili čak medijan radničke plaće – koji je još niži). Političari bi morali biti javni službenici kojima mora biti čast da su izabrani na određenu funkciju, a ne da se natječu za pozicije samo kako bi uživali u ogromnim plaćama i nezasluženim privilegijama.

Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Društvo mora pokazati da je ozbiljno kada je riječ o zaštiti prava (radne) većine. Stoga svako ozbiljno kršenje zakona o radu treba sankcionirati automatskom nacionalizacijom poduzeća. To znači da se svaki kapitalist koji se usudi ne platiti svojim radnicima na vrijeme, ne uplaćivati im sve doprinose, prisiljavati ih na prekovremeni rad, kršiti im radna prava (npr. pravo na bolovanje, godišnji odmor ili plaćenu stanku) automatski kažnjava eksproprijacijom poduzeća (i to odmah – nakon nekoliko dana kašnjenja – a ne nakon višemjesečnog čekanja). Zakon o radu mora biti puno stroži nego danas (kada je u trendu smanjivanje već ionako mizernih radničkih prava), a u njemu moraju biti predviđene jasne i automatske sankcije za sve prekršioce.

Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Danas je, onima koji to žele, sve teže imati djecu. Javnih je i jeftinih vrtića malo (i sve manje) i velik je broj ljudi prisiljen plaćati puno više u privatnim vrtićima. Sva djeca moraju imati dostupno mjesto u javnim vrtićima, a vrtići, kao i škole i fakulteti, moraju biti potpuno besplatni, kako bi i najsiromašniji mogli uživati u društvenoj skrbi za djecu i kako bi se od najranije dobi sprječavalo stvaranje klasnih razlika među djecom. Kada je to moguće (npr. u većim poduzećima), treba raditi na tome da se vrtići otvore na samim radnim mjestima, kako bi roditeljima bilo djecu što zgodnije u vrtiću ostavljati (i posjećivati tokom pauza).

Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjima organizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Jedino izravnim nadzorom nad svim sferama poslovanja u svojim firmama radnici mogu osigurati da će se u njima stvarno postupati u skladu s njihovim interesima i samo se tako mogu spriječiti manipulacije vlasnika, menadžera i poslovođa, koje bi išle protiv interesa radnika, a katkad i protiv interesa same firme. Radnicima je najviše stalo da poduzeće opstane i uspješno posluje, dok kapitalist gleda isključivo na svoj privatni profit, a što će na kraju biti s firmom mu najčešće uopće nije bitno, sve dok on na tome može dobro zaraditi. Ako se radnici sami ne pobrinu za svoja prava i interese, nikad ih neće do kraja moći zaštiti, a jedini način na koji je to moguće je da se unutar sebe ravnopravno organiziraju i sudjeluju u upravljanju poduzećima u kojima rade. Radnici, uostalom, najbolje znaju što je njima samima u interesu i sigurno neće namjerno donositi odluke na svoju štetu (kao što je to inače nerijetko slučaj kada odluke sami donose šefovi, menadžeri ili vlasnici). Poslovanje poduzeća mora biti potpuno transparentno, kako bi radnici točno i u svakom trenu znali kako poduzeće stoji i kako tu ne bi moglo biti skrivanje istine radi različitih makinacija. Radnici osim toga moraju imati i pravo veta na otpuštanje svojih kolega, kako se ne bi događalo ono što je trenutno često slučaj, a to je da uprava nepotrebno otpušta radnike samo kako bi za sebe i za vlasnike pribavila još veći profit. Opet naglašavamo da se društvo mora brinuti za interese (radne) većine a ne za interese (kapitalističke) manjine. Isto tako, radnici moraju imati glasa pri postavljanju (i micanju) drugih radnika na određene pozicije u firmi, kako bi se i tu poštovala demokratska procedura i kako bi se uspješno mogli provoditi interesi radne većine. Današnja su poduzeća organizirana kao diktature – postoji šef (ili šefovi), koje se uglavnom mora bespogovorno slušati. To onda omogućava različite manipulacije koje idu protiv interesa radnika, a ponekad i dugoročnog opstanka samog poduzeća. Iako je službena politika nominalno za demokraciju (od koje u praksi malo što ostaje), činjenica da na radnim mjestima, na kojima svi provodimo velik dio svog života, trpimo diktaturu se nikada ne dovodi u pitanje. Uzimajući za riječ nominalno zalaganje službene politike za demokraciju, zalažemo se za dosljednu demokraciju – demokraciju koja će postojati i na radnim mjestima, gdje će se o svim bitnim odlukama odlučivati nakon rasprave glasanjem samih radnika – naravno, ne zanemarujući pritom svoje dužnosti i obavezu da svoj posao rade društveno odgovorno, a prije svega u koordinaciji s demokratskim interesima lokalne zajednice i širega društva. Radnička kontrola u poduzećima bi bio način na koji bi se radnoj većini prije svega omogućilo da štite svoje materijalne interese (pred interesima kapitala), pri tom razvijajući i svijest o potrebi demokratizacije na radnim mjestima i u ekonomskoj sferi općenito.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found