Program Radničke fronte za EU izbore 2019.

Program Radničke fronte za EU izbore 2019.

Cijeli program Radničke fronte za EU izbore 2019. možete pronaći u PDF obliku!

1. Protiv neoliberalne EU!

Male i slabo razvijene zemlje na periferiji kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema ne mogu prevladati zaostajanje za najrazvijenijima. Ekonomska dominacija zapadnih zemalja centara ne može se izazvati pod pravilima tzv. slobodnog tržišta koja se nameću manje razvijenijima u okviru Evropske unije (već i evropski birokrati otvoreno govore o „Evropi dvije brzine”).

Za Evropu jednakosti, a ne dominaciju centra nad periferijom!

2. Za Evropu demokratskog socijalizma

Što? kako? i za koga se proizvodi? – tri su temeljna pitanja na koja se mora odgovoriti u svakom društveno-ekonomskom sistemu i razlika u tim odgovorima određuje različite karaktere društava i društvenih odnosa proizvodnje. Kapitalistički odgovor znači učestalost ekonomskih kriza, nepoklapanje između golemih proizvodnih mogućnosti s jedne strane i istovremeno, nezadovoljenih potreba s druge; eksploataciju radne snage i čovjeka, kao i destrukciju prirode. Socijalistički odgovor znači da se proizvodnja regulira demokratski, planski i solidarno, da je primarni parametar i cilj proizvodnje zadovoljenje potreba svih ljudi i stvaranje uvjeta za njihov svestrani razvoj, a ne ostvarenje profita i akumulacija kapitala.

3. Za regionalna i međunarodna udruživanja

Radnička fronta nije protiv udružene Evrope kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Potrebno je ponovno udružiti narode i obespravljenu većinu u Evropi, potaknuti borbe koje već postoje u lokalnim kontekstima. Treba izbjeći i isključujućim nacionalizmima i nedemokratskim pravilima EU institucija. Lokalne borbe kao izraz klasnih borbi i društvenog konflikta, trebaju se ujediniti na lokalnom, regionalnom i internacionalnom – evropskom planu – borbe protiv neoliberalnih politika deregulacije, liberalizacije i privatizacije – radničke štrajkove, akcije protiv nesigurnih oblika rada – pokrete koji se bore protiv društvenih nejednakosti.

4. Protiv eura!

Radnička fronta se protivi prelasku na euro jer bi to značilo daljnje smanjenje mogućnosti za autonomnu i demokratski utemeljenu ekonomsku politiku. Uz nepostojanje evropske fiskalne unije strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije, čiji kapitali su inferiorni na zajedničkom evropskom tržištu, dodatno bi se učvrstile i produbile jer bi praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske bili tzv. interna devalvacija ili smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija. Drugim riječima daljnje osiromašenje većine.
Za solidarnost, kooperaciju i demokratsko planiranje proizvodnje!

5. Za domaću brodogradnju i druge grane privrede!

EU vodi politiku deindustrijalizacije na periferiji EU, priječeći državne subvencije što izravno šteti našoj privredi, a u ovom trenutku posebice brodogradilištima koja nigdje ne funkcioniraju bez državne pomoći. EU politike prema brodogradnji su neoliberalne i tehnokratske – one idu prema zabrani vertikalnih (sektorskih) subvencija i povećanju konkurentnosti. Konkurentnost ne može biti jedini kriterij. Kada bi se gledala isključivo profitabilnost i troškovna efikasnost pojedinačnih proizvođača i prema tome oblikovale javne/državne politike tada bismo kompletno ugasili domaću poljoprivrednu proizvodnju koja je puno veći primatelj subvencija od brodogradnje. (U 2016. godini poljoprivreda je subvencionirana s 5 milijardi kuna, dok je za brodogradnju izdvojeno 315 milijuna kuna.) Profit pojedinačnih tvrtki i troškovna konkurentnost ne trebaju biti primarni parametar, već to treba biti ukupni društveni učinak na proizvodnju, zaposlenost i dohodak.
Protiv deindustrijalizacije!

6. Za domaću poljoprivredu!

Naša je poljoprivreda izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoevropskih zemalja, uz to što dodatne prepreke stvaraju evropski propisi, koji našim poljoprivrednicima određuju što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja – potrebno je zaštiti domaću poljoprivredu!

7. Protiv moći elita - za demokratsku Evropu!

Evropska unija je duboko nedemokratična. Jedino tijelo EU koje glasači izravno biraju na izborima je Evropski parlament, a on ima skromne ovlasti. U Evropskoj uniji sve bitne odluke donosi Evropska komisija, a ona se sastoji od 28 povjerenika koje birači uopće ne biraju izravno, nego ih proizvoljno po svojoj volji određuju vlade pojedinih članica EU. Evropska komisija ima i iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) te aktivno potiče ili obavezuje članice na različite vidove liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. pogoduje kapitalu i privatnim interesima na štetu interesa većine društva.

8. Protiv nedemokratičnosti EU fondova!

Evropski fondovi, se kod nas shvaćaju uglavnom, potpuno netočno, kao besplatan novac iz EU. Hrvatska slabo „povlaći” novce iz EU fondova. Od 2015. do 2017. Hrvatska je u EU proračun uplatila oko 10 milijardi kuna (2017. je članarina iznosila preko 3,3 milijarde a 2018. gotovo 3,7 milijardi kuna), dok joj je iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova isplaćeno svega 5,5 milijardi kuna. Poznato je da je iznos koji se može „dobiti” iz EU fondova (oko 85 milijardi kuna u razdoblju od 2014. do 2020.) osjetno manji od ukupnih hrvatskih investicija, u privatnom i javnom sektoru, u samo jednoj godini prije krize.

9. Protiv sistemske korupcije!

Sistemska korupcija dio je samog neoliberalnog sustava koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala (dominantno krupnog kapitala iz zapadnih razvijenih zemalja EU) na štetu većine društva. Sistemska korupcija reproducira moć elita i nejednakost – prije svega klasnu nejednakost. Antikorupcija je deklarativno posthladnoratovski neprijatelj broj 1. Ona je legitimacija i tehnokratskim i konzervativnim populistima kao što je u Italiji Pokret pet zvijezda. No korupciju nije moguće promatrati bez konteksta – potrebno je politizirati korupciju (ne moralistički ni tehnokratski), te isključiti izvore sistemske korupcije – moć elita i nejednakost! Potrebno je oduzimanje moći elitama i državnom aparatu, te građenje demokratske kontrole kroz masovnu mobilizaciju i povećavanje dosega demokracije i demokratskih praksi odlučivanja.

10. Za slobodan protok ljudi, a ne kapitala!

Dok je kapitalizma i imperijalizma, bit će i migracija i izbjeglištva. Na nama je da se borimo protiv pravih krivaca – nacionalnih i globalnih političko-ekonomskih elita i nakaradnog sistema u kojem živimo – a ne da krivicu prebacujemo na nedužne ljude koji su prisiljeni, često u najgorim uvjetima, tražiti bolji život ili čak spašavati goli život u udaljenim zemljama.

11. Za zelenu Evropu!

Klimatske promjene uzrokovane su načinom proizvodnje — kapitalističkim načinom proizvodnje koji nije usmjeren zadovoljavanju potreba već stvaranju profita. Izuzetno je kratkovidno, jalovo, pa i opasno zagovarati “zelenu” Evropu i “zelenu transformaciju”, a ne biti spreman niti spomenuti, a kamoli “transformirati” kapitalizam, odnosno kapitalistički način proizvodnje i distribucije dobara. Održivo društvo je socijalističko društvo – to je društvo koje proizvodi kako bi zadovoljilo potrebe, a ne kako bi manjina bogatih zaradila. To je društvo koje demokratski odlučuje koliko i na koji način proizvoditi, a da pritom u što manjoj mjeri ugrožavamo okoliš i održivost budućih generacija.