Treba nešto reći o tome kako se tajkuni u Hrvatskoj ponašaju, kako govore o radnicima. Nedavni intervju Danka Končara je takav da pomisliš - vjerojatno je Franjo Tahi s više obzira govorio o kmetovima. Končar je Brodotrogir 2012. godine dobio za jednu kunu, uz prethodno pokrivanje svih dugova, luksuznu marinu opremao je izvlačeći novce od države, iako je obaveza bila da ulaže u brodogradilište, ugovorno mu je omogućeno totalno uništavanje brodogradilišta u kojem je bilo zaposleno 1200 radnika, a u brodogradilištu danas radi ispod 400 radnika, uz najavu novih 150 poslovno uvjetovanih otkaza,
Končar je osuđeni kriminalac u Jugoslaviji, a danas filantrop i hvaljeni poduzetnik - što više govori o tima dvama sustavima, nego njemu, vlasnik je pola Pulskog zaljeva, kojeg zanimaju nekretnine, luksuzne marine, Hotel Medena u koji je ušao... Taj Končar u intervjuu kojeg je nedavno dao optužuje radnike za propast Brodotrogira, te smatra da je riječ o neradnicima koji si daju za pravo da se bune jer nisu primili plaće, a, kaže taj filantrop i moralna vertikala, plaće nije primilo „samo” 40 radnika.
Tih samo „40 radnika” - 6 mjeseci nije primilo plaće, radnici rade za manje od 4.000 kuna, a toj četrsesetorici radnika banke su već krenule prodavati dugovanja agencijama koje vrše prisilnu naplatu uz lihvarske kamate.
No dok radnicima koji su u minusu od 15.000 kuna jer su morali nešto jesti svih ovih mjeseci kada ne primaju plaće, svakodnevno prijete agencije, Končaru pak, koji neisplaćuje plaće ne može nitko ništa jer, kako je odgovorila glavna državna odvjetnica meni i radnicima, privatna osoba ne može biti svojom imovinom odgovorna. Račun firme je u blokadi – sve je legalno, nema problema samo radnici nemaju što jesti, a oni koji su im oduzeli teško zaslužene plaće – mogu slobodno dalje neograničeno nastaviti zgrtati.
A upravo to Končar i radi - marinu sada prodaje, nepoznatom investitoru, odvajajući je od ostalih devastiranih dijelova Brodotrogira, što budi osnovanu sumnju da Končar marinu zapravo prodaje – sebi, ali preko drugih poduzeća koja su u njegov vlasništvu i vlasništvu njegove ekipe, dok zapravo gleda kako bi se dočepao koncesije na pomorsko dobro koju ima brodogradilište, a koje će nakon stečaja i likvidacije Brodotrogira vjerojatno biti dostupno kao i nekretnine, odnosno zgrada i teren za izgradnju novih turističkih objekata, a možda i stambenih zgrada.
Sada kada je Končar uništio Brodotrogir u spomenutom intervjuu nudi radnicima brodogradilište, kaže, neka slobodno upravljaju njime. No obzirom da je umjesto u brodogradilište suprotno ugovornoj obavezi, ulagao u marinu – umjesto devastiranog brodogradilišta nacionalna vlast bi trebala omogućiti da Končar radnicima na upravljanje preda upravo - luksuznu marinu, od koje se navodno trebalo financirati tehnološko osuvremenjavanje brodogradilišta i otvaranje novih radnih mjesta.
Grad Trogir može pokrenuti proizvodnju bez Končara, bez da mijenja GUP kako bi tajkunima omogućio da dođu do zemljišta za nekretninski biznis i turizam.
Država pak treba intervenirati, osigurati financijski okvir za brodogradilišta jer ona imaju mogućnost tehnološkog razvoja, povećanja produktivnosti, imaju izvozni potencijal. Država može omogućiti kreditiranje brodogradnje putem specijaliziranih nacionalnih banaka, koje zanima privredni rast a ne kratkoročni profit, povećanje zaposlenosti i dohotka.
U intervjuu Končar je napao i Stožer za obranu Brodotrogira, prijeteći radnicima okupljenima u Stožer da će završiti kao i stožeraši u Puli. Radnička borba se kriminalizira s najviših instanci (Ustavnog suda), no svakim popuštanjem smo bliži svijetu Franje Tahija. Zbog toga, svim radnicima u Puli i Trogiru, ali svima koji žive od svojeg rada, nezaposlenima – koji žele živjeti od svojeg rada i umirovljenicia koji su živjeli od svojeg rada, jer je svim radnicima u interesu privredni rast temeljen na snažnim privrednim subjektima, a ne autokolonijalno svođenje na uslužne djelatnosti i turizam, u interesu da Končaru odgovore: No pasaran!
Radnici nisu odgovorni za uništavanje brodogradnje, ulupavanje novaca je ulupavanje samo ako one idu „preko” ruku tajkunerije, mi možemo i znamo graditi i stvarati, ali ne tako da se tajkunima osigura pljačka, radnicima, ništa.