Autor: Katarina Peović
Zanimljivo je kako je spomenik Franji Tuđmanu, postavljen u ponedjeljak, simbolično okrenuo leđa Vjećeslavu Holjevcu –gradonačelniku Zagreba u čije vrijeme je Zagreb "prešao preko Save". Vizonarstvo novog, funkcionalnog stanovanja, modernizacije, komunalnog življenja i promišljenog okoliša sa svim popratnim sadržajima, od škola, vrtića, zdravstvenih ustanova, do sportskih objekata, jasno je vidljivo u Novom Zagrebu. S druge strane, stoji kip Franje Tuđmana okrenut leđima tom vizionarstvu i modernizaciji, simbolično usmjeren prema Medvedgradu, kastinskom sustavu, društvu feudalaca i kmetova. Tuđmanov kip je okrenut i prema Evropi – koja je postala vizija budućnosti, horizont izvan kojeg se čini se ne može promišljati i svemu što s tom auto-kolonijalnom perspektivom dolazi. Drugim riječima, jedan stoji kao simbol vizionarstva, progresa, okrenutosti naroda prema sebi, svojoj zemlji i usmjerenosti prema razvijanju svojih kapaciteta – a drugi kao simbol podaništva, sluganjskog mentaliteta i autokolonijalizma. Na žalost najveći dio naše povijesti predstavlja drugo, pa se socijalizam, sa svim svojim problemima i unutarnjim konfliktima, javlja kao kratki period u povijesti Hrvatske u kojem su se otvorile nove perspektive i vizije, vjera u mogućnost progresa i osjećaj naroda da može svojim snagama odrediti vlastitu sudbinu.
Većina se pristojne "građanske" javnosti zaustavila na komentaru o cijeni tog spomenika (4,5 milijuna kuna) koja se smatra previsokom u odnosu na druga davanja – školstvo, vrtiće, zdravstvo, socijalnu skrb, domove staraca. Spomenik Tuđmanu i najavljeni spomenik Domovini ukupno će koštati 25,5 milijuna kuna dok je za vrtiće ove godine namijenjeno 5,8 milijuna kuna. Prigovaralo se i zbog zatvaranja prometa Vukovarskom ulicom u ranojutarnjim satima kada je gužva najveća. No to takvi prigovori u suštini ne govore u čemu je problem, oni zaobilaze klasni sukob, političke horizonte u čijim se okvirima uostalom rasprave u pristojnoj "građanskoj" politici isključivo kreću – toj politici smeta zapravo bahatost, a ne socijalna neosjetljivost.
Holjevac i Tuđman su okrenuti leđima s pravom, pomirbe nema među njima – jer su njihove vizije povijesti jednostavno sukobljene, bez obzira na stil vladanja, koji može biti i pristojniji, neće narodu biti bitno bolje. Autokolonijalizam sluganjskog podaništva Bruxellesu kojem se vlada ne misli suprotstaviti niti po pitanju brodogradnje, niti monetarne politike, niti općenito odnosa prema Evropi "druge brzine", ne može se pomiriti s vizijama solidarnosti, društva radnika i onih koji žive od svojeg rada, društva bez eksploatacije, društva jednakih. Uz sve pogreške socijalizma, vlastite nedosljednosti, unutarnje konflikte, vanjske determinacije – to je društvo u svojim temeljima bilo fundamentalno drugačije od društva utemeljenog na nacionalizmu i kapitalizmu. Dva kipa – dvije vizije.