Prosvjedi u Francuskoj

Autor: Anton Divić

Nemam neku naviku tipkanja javnih Fejsbuk čitaba, ali smatram da događaji u Marseji i Francuskoj zadnjih par tjedana zaslužuju malo više pozornosti nego šta im pružaju hrvatski mediji. Probat ću ih zapakirati u vidu nekakvog osvrta, više pregleda događanja nego neke dublje analize, krenuvši sa lokalne marsejske razine prema događajima na nacionalnom nivou.

Petog novembra u 9 sati, nekih dva tjedna prije početka pobune žutih prsluka protiv Macronove neoliberalne politike, u centru Marseillea je došlo do spontanog urušavanja tri stambene četverokatnice. Dvije zgrade su se srušile u roku od nekoliko sekundi, treća je srušena par sati kasnije jer je predstavljala opasnost. Osam ljudi poginulo je u svojim krevetim, u agoniji kakvu teško možemo zamisliti. Jedna od zgrada bila je u gradskom vlasništvu. Reakcija gradskih vlasti, onih koji su svojom nebrigom dopustili da dođe do ovog užasa, bila je mlaka ili nikakva. Ulica u kojoj se ova drama odvila, rue d'Aubagne, nastanjena je većinom imigratima i stanovnicima afričkog podrijetla. Jako živa i životopisna ulica, kojom sam u zadnjih par godina prošao bezbroj puta, dio je jednog od mnogih marsejskih radničkih kvartova („quartier populaire“) u centru grada koji gradskim vlastima predstavljaju ogroman trn u oku. Jer, jebiga, svako mjesto u kojem ljudi nesmetano žive svoj život predstavlja neiskorištenu investiciju i propalu priliku za gradnju hotela i Zara trgovina. Jedna od zgrada, što je javnost saznala nedugo nakon urušavanja, bila je od strane nadležnih službenika još 2005. (!!) godine gradskim vlastima označena kao neposredna opasnost.

Uslijedio je niz prosvjednih akcija građana kojima se tražilo, između ostalog, odstupanje gradskih vlasti i korumpiranog gradonačelnika Gaudina (Sarkozyjevi Republikanci, na vlasti od 1995.). Priikom prvog „marša bijesa“ 10ak tisuća građana, došlo je do urušavanja jednog balkona na ruti marša što je ozlijedilo nekoliko osoba. Smiješno da nije tužno. Drugi prosjved rezultirao je pendrečenjem mirnih prosvjednika od strane interventhin CRS pandura, velikim brojem razbijenih glava (između njih i poznanici od 50ak godina), i iživljavanjem BAC civilaca nad manjim izoliranim grupama.

Na zadnjem u nizu prosvjeda, organiziran prošle subote za pravo na dostojanstven smještaj al i kontra prošlotjednog policijskog nasilja, sudjelovalo je 15ak tisuća ljudi. Na pokoji projektil CRS kornjače odgovorile su jurišanjem na povorku i ispucavanjem rijeka suzavaca, što je bilo dočekano otporom i gradnjom barikada na glavnim gradskim ulicama. Kulminiralo je paljenjem božićnog sajma, policijskog auta, pljačkanjem trgovina, i smrću jedne 80-godišnjakinje koja je u svom stanu preminula od posljedica suzavca. Dvadesetak prosvjednika, u medijima prozvani „razbijačima“ („casseurs“, termin koji francusko mediji jako vole koristiti), je uhapšeno, od kojih je većina u vrlo kratkom postupku osuđena na zatvorske kazne do dvije godine.

U subotnji kaos bili su uključeni i malobrojni sindikalisti, kao i „gilets jaunes“. E sada, koja je priča sa žutim prslucima? Direktan povod pobune, koja je krenula prije neka dva tjedna blokiranjem prometnica u cijeloj Francuskoj, bila je najava drastičnog povećanja cijena goriva, odnosno uvođenja „poreza na benzin“ koji bi dugoročno, preko leđa radničke klase, trebao financirati prijelaz na ekološke izvore energije. 

Uzroci su, međutim, mnogo dublji i proizlaze iz neliberalne politike „predsjednika bogatih“ Macrona, koji od početka svog mandata ne prestaje udarati na stadard najsiromašnijih slojeva francuskog društva u korist onih najbogatijih. Ono što puno ljudi smatra „pravim nasiljem“, puno većim od nekoliko zapaljenih auta u bogataškim kvartovima, je politika koja je dovela do toga da devet milijuna ljudi živi ispod praga siromaštva, 200 000 bez krova nad glavom, dok se korporacijama opraštaju dugovi i porezi u visini od 80 milijardi eura a razlika između bogatih i siromašnih drastično raste. Zvuči poznato?

Prosvjednici, uniformirani u žute prsluke koji su obavezna stavka u svakom autu, jako su miješani. Između desničara i anarhista u prvim se redovima zatekla i masa revoltiranih crnaca, bijelaca i arapa, bez ikakvih političkih pozadina ili iskustva u prosvjedma, koji se na minimalcu trude preživjeti do kraja mjeseca dok mi se davno izborena socijalna prava smanjuju ili ukidaju.

Subotnji nemiri u Marseilleu bili su najžešći u zadnjih nekoliko desetljeća, ali su neusporedivi sa scenama ludila iz Pariza. Na više lokacija stotine revoltiranih žutih prsluka, nezaštićeni i neopremljeni, samo sa kamenjem u rukama odbili su napade zloglasnih CRS-ovca ignorirajući pritom oblake suzavca i potencijalne zatvorske kazne. Natjerani na povlačenje od strane organiziranih i jebeno ljutih masa, panduri su bijes usmjerili na nesretne pojedince uhvaćene u sporednim ulicama, gdje su osmorica ovih muškarčina snimljena kako bjesomučno premlaćuju 20-godišnjeg klinca (video u komentarima). Slične scene policijskog nasilja ponavljale su se kroz cijelu zemlju proteklih tjedana i sigurno su jedan od motivatora neviđenog bijesa prosvjednika, dok Macron potpaljuje situaciju uporno braneći svoje okupacijske snage i nudeći bonuse policajcima koji su sudjelovali u neredima.

Dok ovo tipkam, stotine marsejskih srednjoškolaca okupiraju svoje ustanove i barikadiraju prilazne ulice zapaljenim kontejnerima tražeći reforme obrazovnog sustava, a vlada se napokon oglašava najavljujući odgodu „poreza na benzin“. Vdjeti ćemo hoće li ovo biti dovoljno da smiri revolt koji je uzeo dosta jaki zamah čiji bijes seže mnogo dalje od onog što se servira preko medija. Predviđam zanimljiv tjedan u kojem će nešto morati puknuti, na jednu ili drugu stranu.