U petak, 12. listopada 2018. godine, u pulskom je klubu Uljanik održana projekcija dokumentarnog filma "Tvornica je naša" koji govori o radničkoj borbi i preuzimanju tvornice ITAS u Ivancu, a nakon toga je održana otvorena diskusija o povezivanju radničkih borbi u Ivancu i Puli.
Pred osamdesetak posjetitelja u razgovoru su sudjelovali Dragutin Varga, radnik tvornice ITAS-Prvomajska koji je pokrenuo i organizirao radnički otpor u Ivancu; danas mentor mladim radnicima, predsjednik Upravnog odbora ITAS Prvomajske, tajnik RIS-a; zatim Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata koji je imao važnu ulogu u preuzimanju tvornice, te Samir Hadžić, radnik, član Stožera za obranu brodogradnje Uljanik.
U uvodu u raspravu moderator Željko Marković, član Radničke fronte, istaknuo je važnost razmjene iskustava i povezivanja aktera različitih radničkih borbi, te je izdvojio neke ključne sličnosti borbi u Ivancu i Puli. Prije svega, i ITAS i Uljanik su svojevremeno bili u samom svjetskom vrhu u svojoj djelatnosti. Druga sličnost je u tome što su i ITAS i Uljanik promjenom ekonomskog i političkog sustava postali metom nekretninskih mešetara koji su se po receptu “uništi, pa prodaj” htjeli dokopati vrijednih nekretnina. Treća, i možda zadnja očita sličnost je ta da su i u Ivancu i u Puli radnici odlučili osujetiti te planove i spasiti tvornicu, radna mjesta i proizvodnju.
Dragutin Varga, koji je pri predstavljanju nakon projekcije dobio dugotrajan i iskren aplauz publike, pojasnio je situaciju oko promjene u vlasništvu ITAS-a kada su lokalni moćnici privatizacijom preuzeli većinski paket dionica te zagospodarili tvornicom i doveli je do ruba propasti. Potom je opisao kako su tijekom stečaja radnici zahtijevali da se radnička potraživanja, umjesto da se namire iz rasprodaje strojeva i nekretnina, pretvore u vlasničke udjele u novoosnovanoj firmi koju su nazvali ITAS-Prvomajska.
Siniša Miličić je govorio o pravnom i sindikalnom aspektu ove borbe za ITAS naglasivši da su bili prinuđeni raskinut odnose sa Sindikatom metalaca, te su osnovali Regionalni industrijski sindikat (RIS) preko kojeg su nastavili s borbom za spas tvornice i radnih mjesta. I Miličić i Varga, bez obzira na opravdanu kritiku prema većem dijelu sindikalne scene, smatraju da je bez borbenog i radnicima okrenutog sindikata, u postojećem zakonskom okviru, radnički otpor uvelike otežan, gotovo nemoguć. Iz čega slijedi jasan zaključak: pitanje nije “treba li nam sindikat”, nego "kakav sindikat nam treba”?
Samir Hadžić iz Stožera za obranu brodogradnje je, bez dlake na jeziku, vrlo precizno detektirao stanje sindikalizma u Uljaniku, konstatiravši da je upravo zbog njihovog nerada, samodovoljnosti i međusobnih prepucavanja, stožer i osnovan. Opisao je ključne aspekte njihovog rada i ciljeve (razbiti blokadu informacija, podijeliti sve dostupne informacije radnicima i javnosti, pokušati ujediniti sindikate u borbi za opstanak brodogradnje sl.). Upitan da prokomentira nedavno osnivanje koordinacije Stožera i Jadranskog sindikata, Hadžić trezveno konstatira da je Stožer kao neformalna grupa pojedinaca postigla maksimum u svom djelovanju, a da će sada kroz Jadranski sindikat (koji je ipak pružao podršku radnicima i Stožeru) imati i tu pravnu osobnost toliko potrebnu za nastavak borbe za Uljanik.
Varga i Miličić su pozdravili taj potez i naveli da su upravo zbog nečinjenja i rascjepkanosti sindikata u ITASu odlučili pokrenuti svoj sindikat kako bi i kroz sindikalnu borbu osnažili vlastitu poziciju.
Moderator je, usmjerivši raspravu na budućnost radničkog otpora u Uljaniku, konstatirao da je situacija s Uljanikom, kad je vlasnička struktura u poduzeću u pitanju, drugačija. Iako mali dioničari imaju 47% vlasništva, oni ne čine homogenu skupinu ljudi, oni nisu svi radnici Uljanika. Hadžić je pojasnio da su upravo zbog toga, uz pomoć nezavisnih medija i mnogih izvanjskih aktera, pokušali sakupiti što je više moguće punomoći malih dioničara za nadolazeću skupštinu. Cilj im je, nadodaje Hadžić, imati prave radničke predstavnike u NO i priliku da iz prve ruke budu informirani o potezima buduće Uprave, te da utječu na procese donošenja odluka i nadzora rada Uprave.
Svi su sugovornici jasno dali do znanja kako su skeptični prema strateškim partnerima sumnjivog pedigrea koji se ovih dana spominju, a Končara rezolutno odbijaju. O opciji stečaja ne misle ništa dobroga, on za sve njih znači i kraj brodogradnje. Uloga države je, za sve njih, ključna za spas Uljanika, a preuzimanje upravljačkog udjela od strane države i radnika, te ozbiljno uključivanja radnika u procese upravljanja škverovima te aktivna ulogu države u izgradnji brodograđevnog konzorcija, poželjna opcija.
I ostali prisutni su se uključili u raspravu komentarima i pitanjima od kojih izdvajamo ono o ulozi lokalne vlasti. U svojem je odgovoru Hadžić konstatirao kako oni sada samo žele problem gurnuti što dalje od vlastitog dvorišta i sanirati po njih nastalu političku štetu. Iz publike je komentiranio i to da je potrebna izgradnja demokratskih modela raspravljanja i odlučivanja radnika među sobom i unutar sindikata, sa čime se Hadžić složio i najavio korake u tom smjeru.
Za kraj je Varga poručio da je siguran da među radnicima Uljanika ima kvalitetnog kadra koji bi se mogao i morao uhvatiti u koštac s izazovima koji su pred njima, i da moraju imati vjeru u sebe i postavljeni cilj. Time je kao iskusni i prekaljeni borac, davši vjetra u leđa svim prisutnima, uz gromoglasni aplauz i odobravanje zaključio dvoiposatni program u klubu Uljanik.
Borba se nastavlja, poručeno je na kraju skupa, a da bi uistinu i moglo biti tako upućuje i sama činjenica da se na pulskoj sceni očigledno odvija rast solidarnog povezivanja, te da se borbi za Uljanik do sada aktivnim i direktno uključenim akterima ubrzano pridružuje i šira zajednica, donoseći novu svježinu i energiju.
U tom smislu treba promatrati činjenicu da su organizatori ovog događaja bili:
Stožer za obranu brodogradnje Uljanik koji je u sedam mjeseci napravio ogroman pomak u informiranju i samoorganizaciji radnika, te tako postao uzor na čije bi se djelovanje trebali ugledati svi sindikati; Inicijativa za obranu brodogradnje koja je zimus organizirala potpisivanje peticije kojom se tražila smjena uprave i državno preuzimanje brodogradnje; Radnička fronta Istra koja je od samih početaka krize u Uljaniku prisutna na terenu, kroz aktivnu podršku spomenutoj Inicijativi i radnicima, ali i na polju političke artikulacije klasne borbe koju je zatekla na ulicama; Pulska filmska tvornica koja već godinama u lokalnoj zajednici djeluje na edukaciji kroz filmsko stvaralaštvo, te njemačka filmska aktivistička organizacija Movie Activism iz Berlina. (Ž.M.)