Piše: Predrag Daraboš
Najnovijim proširenjem Svjetskog nogometnog kupa, FIFA je svom glavnom brendu znatno uvećala tržišnu vrijednost što je i bila glavna nakana, uz onu proklamiranu o daljnjoj popularizaciji ovoga sporta. Krovna nogometna asocijacija svakako nije udruženje entuzijastičnih amatera kojima je cilj unapređenje zdravlja i zbližavanje ljudi, već je to oligarhijska monopolistička organizacija koja sama prihoduje milijarde eura, a umrežena s globalnim partnerima i sponzorima zamašnjak je biznisa kojim ovih dana korporacije dodatno prazne džepove milijarda navijača.
Euforija košta
Krenimo od tuzemstva: fantastična prodaja čevapa i pomama za pivom, pojačana potrošnja u ugostiteljskom, medijskom i turističkom sektoru tek su manja izdvajanja. Kladionice u Hrvatskoj uberu godišnje oko milijardu eura, od toga pola odlazi u ilegalne, uglavnom internetske kladionice. Doista smo darežljiv narod. Očekujemo najnovije podatke o klađenju za vrijeme nogometne euforije, ali i mogući val ovrha zbog neplaćenih režija i kredita.
Kriminalitet je vjerna sjena svih FIFA spektakla: ukupne zarade na ilegalnom tržištu droga, prostitucije i ostalih usluga procjenjuju se u dodatnim milijardama. Dakako, FIFA nije odgovorna za bogaćenje narco bossova, ona zagovara sportska načela zdravog života i fair playa ali nažalost, i sama je duboko korumpirana družina: dva posljednja predsjednika smijenjeni su zbog korupcije. Svjetski kup u Rusiji kontaminiran je korupcijom i prije početka, još kada se nije znalo tko će dobiti organizaciju, iako je tadašnji šef Sepp Blatter izjavio da se znalo da će Rusija dobiti domaćinstvo, što je osigurano ruskim novcem i poklonima članovima komiteta. Jedan bivši, ugledni član FIFA-u je nazvao mafijaškom obitelji s dugom tradicijom mita, korupcije i mešetarenja. Ako riba smrdi od glave, ne čudi da su i zlatne peraje, odnosno glavne zvijezde ovog nogometnog spektakla: Ronaldo, Messi, Neymar i Modrić optuženi i/ili osuđeni za utaju poreza.
Mafija gradi, narod plaća
Zemlja domaćin je posebna priča, iako često ponavljajuća. Umjesto na infrastrukturu i lokalne projekte država gradi skupe stadione od kojih je jedan dio unaprijed osuđen na nerentabilnost i propadanje koju će plaćati opet isti narod koji znatnim dijelom nije uopće zainteresiran za nogomet. Službena procjena troškova gradnje ili renovacije dvanaest stadiona je 5,8 milijarda eura, a neslužbena procjena ih zaokružuje na deset. Kako će klub s dna ljestvice ruske lige održavati suvremeno opremljeni stadion, pitanje je koje ne opterećuje moćne građevinske konzorcije koji su ih gradili, razumije se, podmazavši prethodno sve potrebne kotačiće rđave državne birokracije. Izgradnja velebnih sportskih objekata u ekonomskom je interesu korporativnoj industriji sporta i zabave, a političkoj garnituri pruža pogodnost kontrole masovnih izljeva emocija u nadziranim okupljanjima.
Spektakl liberalnog kapitalizma
Zahvaljujući popularnosti nogometa, FIFA broji više članova od UN-a ili MOO-a te kao krovna i monopolistička organizacija privlačna je brojnim partnerima i sponzorima poput Adidasa, Gazproma i Coca Cole. Profesionalni nogomet konjukturna je branša sportske industrije koja se sve uspješnije spaja s industrijom zabave. Američki Super Bowl uzorni je primjer estradizacije sporta i maksimaliziranja korporativnih profita pa u budućnosti, osim Robbie Williamsa, od sve pohotnije FIFA-e možemo očekivati više plesa i muzike, iako to nije neophodno jer mjesec dana dugo svjetsko prvenstvo nudi dovoljno aftermatch folklorne zabave za žedni narod.
Svjetski nogometni kup sjajno demonstrira logiku liberalnog kapitalizma: svi ste pozvani sudjelovati, svi ste jednaki u startu. Čak 32 nacije šalju svoje selekcije i svatko je u prigodi osvojiti kup. Periferija ima jednaku šansu zasjati, iako joj to redovito u konačnici ne uspijeva - pehar odlazi nekoj od velikih i ujedno tržišno respektabilnijih nacija. Sustav natjecanja je eliminacijski što iziskuje zatvorenost i taktiziranje pa tako igrači za vrijeme loptanja moraju razmišljati o shemi manevara još onako iznureni netom završenom sezonom. Stoga ne čudi što je barem pola utakmica bilo loše, neke su bile i suvišne jer je postojao konsenzus oko rezultata; taktika caruje, ljepote samo u bljeskovima ili kako dočarava jedan nogometni znalac: estetika u nogometu umire u suzama. A njih je ionako previše jer navijači svih osim jedne momčadi na kraju plaču. Nakon otrežnjenja , razumniji dio navijačke populacije zbrajat će potrošen novac i vrijeme na ovakav slabašan spektakl, a većina ostalih strpjet će se do rujna kada im FIFA-ina branša predstavlja svoj novi brend Ligu nacija , novo cijeđenje već iscijeđenog limuna profesionalnog nogometa.
Nije sve u šoldima
Kao i na prethodnim prvenstvima i na ovom svjedočimo nacionalnim euforijama i tragedijama; selekcije predstavljaju naciju i državu, politika se slizuje s nogometom, sisata predsjednica grli se s još znojnim igračima, premijer sve više koristi izraz „ stati na loptu“ dok istodobno puca u samo srce mirovinskog sustava. A male nacije pokušavaju liječiti svoje komplekse i traume kroz nepredvidljive putanje baluna. Što reći o dobu koje vjeruje u prodornu moć napuhanog balona?! snebivao se stari Krleža, ali jebiga Fritz, nogomet danas nije više samo najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet je danas biznis koji nadmašuje mnoge „realne“ sektore, a iza čijih kulisa se odvijaju još impozantniji transferi. No vrijednost kapitala nije samo stvarna, on je i u simboličkom značenju. Na domaćem terenu, analizirajući antagonizam između navijača Hajduka, Dinama, dijela medija i intelektualaca nasuprot Mamića, HNS-a i mafije, sociolog Lalić:
Uvjeren sam da je u središtu borba oko kapitala, dolaze izazivači koji žele preuzeti te kapitale. Nemojmo to shvatiti samo u ekonomskom smislu – najveća se borba vodi oko simboličkoga kapitala.
Dražen Lalić, Nogomet i politika Fraktura 2018.