Bangladeš zemlja poduzetnika - Mitovi i istine o poduzetništvu

Mitovi o poduzetništvu

Današnja politika u Hrvatskoj u potpunosti je ograničena horizontom tržišne ekonomije i mitova o poduzetništvu i poduzetnicima. No mit o herojskom individualnom poduzetniku u ekonomiji davno je otišao u povijest. Najnerazvijenije zemlje su pune poduzetnika. Prema istraživanju OECD-a u zemljama u razvoju 30-50% nepoljoprivredne radne snage je samo-zaposleno. U nekim od najsiromašnijih zemalja postotak ljudi koji rade kao samostalni poduzetnici čak je iznad toga – 66,9% u Ghani, 75,4% u Bangladešu, a čak 88,7% u Beninu. Na ulicama siromašnih zemalja, naići ćete na žene, muškarce i djecu svih dobi koji prodaju sve čega se možete sjetiti – to je individualno poduzetništvo [1].

Suprotno tomu, na bogatom Zapadu poduzetništvo je kolektivni posao. Poduzetništvo se oslanja na bogatu infrastrukturu. Ni Thomas Edison ni Bill Gates nisu postali što su postali individualno već uz pomoć institucija – ako ni čega drugog onda znanstvene infrastrukture koja im je omogućila da upotrijebe i eksperimentiraju svojim znanjem.

U razvijenim zemljama pak samo je 12,8% nepoljoprivredne radne snage samo-zaposleno. U nekim zemljama taj omjer čak je niži od jednog na deset ljudi: 6,7% u Norveškoj, 7,5% u SAD-u, 8,6% u Francuskoj. Šansa da će prosječna osoba u nerazvijenoj zemlji biti poduzetnik je više nego dva puta viša nego u razvijenim zemljama (30% naspram 12,8%). Razlika je pak 10 puta ako usporedimo Bangladeš i SAD (7,5 naspram 75,4). U najekstremnijem slučaju šansa da će netko iz Benina biti poduzetnik je 13 puta veća nego u Norveškoj (88,7 naspram 6,7). 

Ideja da će nerazvijene zemlje procvjetati putem poduzetništva je mit. Kako su pokazali mnogi ekonomisti, ako nisu poduprti nekim institucijama i dodatnim fondovima – poduzetnički krediti ne polučuju cilja. Zemlje u razvoju imaju niže šanse za uspjeh jer se profit teže može razvijati i okrupnjavati. Poslovni modeli se moraju stalno razvijati, a u zemljama u razvoju postoje ozbiljna ograničenja geopolitike.

Mit o pojedincu

Problem afirmacije poduzetništva je i širi – riječ je o individualizaciji krivnje i tumačenju neuspjeha kao posljedice nedostatka individualne inicijative, umjesto, što je najčešće slučaj - socijalnih faktora i okružja. Činjenica da netko može uspjeti u specifičnom poslu ne znači da svi mogu uspjeti u njemu. Tržišna igra povezana je s fenomenom neplaniranih posljedica. Tržište je zbir djelovanja svih aktera koje redovito donosi fenomene koje većina nije mogla predvidjeti niti uklopiti u vlastite poslovne planove.

Neoklasična ekonomija definira pretpostavke tržišne igre unutar ponude, potražnje i tržišta – koje se prvenstveno pojavljuje u funkciji spajanja ponude i potražnje, a isključivo na temelju ekonomskog interesa, bez izvanjskog upletanja države ili neke druge „vanjske” instance. No u tim uvjetima najmanja odgovornost leži na leđima pojedinca – puno više toga ovisi o nepredvidivim i neplaniranim posljedicama tržišta.

Poduzetništvo i eksploatacija

Osim toga poduzetništvo ne može bez eksploatacije. Osnovna pretpostavka kapitala jest da se oplođuje. U kapitalizmu svrha robne proizvodnje i razmjene nije zadovoljenje potreba, već oplodnja izvorne svote novca – stvaranje profita(ili točnije "viška vrijednosti"). Kapital se mora oploditi – to kapital čini kapitalom. Kapital nije neka količina novaca, niti su kapitalisti jednostavno bogati ljudi, već je kapital suma koja slijedi logiku viška vrijednosti (neprekidnu oplodnju), a kapitalisti su ljudi koji svoj kapital teže oploditi. Da bi to bio u stanju učiniti, kapital unajmljuje radnu snagu koja je jedini izvor stvaranja nove vrijednosti. Kapital oplođuje izvornu svotu putem radne snage koja stvara vrijednost, pa eksploatacija radne snage čini temelj te oplodnje. Poduzetnik u kapitalizmu osigurava pravnu osnovu za aproprijaciju proizvoda rada.

Eksploatacija je činjenica, a ne moralna kategorija koja upućuje na to da postoji "nužno" radno vrijeme (radno vrijeme koje je nužno kako bi se reproducirala vrijednost radne snage), ali i sati koji predstavljaju "višak radnog vremena" (radno vrijeme koje pojedinačni radnik obavlja iznad granice reprodukcije vlastite radne snage). Nužno radno vrijeme je plaćeni rad, dok višak radnog vremena predstavlja neplaćeni rad. Kada se kaže da je radnik eksploatiran to ne znači moralnu ocjenu, iako naravno postoji i ozbiljna etička dimenzija problema, već to znači da radnik proizvodi neku vrijednost, a da dobiva tek dio te vrijednosti. Ta je činjenica neovisna od toga jesu li nadnice visoke ili niske, radni uvjeti dobri ili loši. 

 

Ukratko kada se mitologiziraju poduzetnici i poduzetništvo onda se zanemaruje najmanje tri stvari:

* geo-ekonomski položaj u kojem se poduzetništvo u zemljama u razvoju ne odvija na način na koji se ono odvija u bogatim centrima – pa je u tim zemljama "poduzetnik" često samozaposlena osoba koja i sama živi na rubu egzistencije.

* da uspjeh ne ovisi toliko o individualnim karakteristikama "poduzetnika" koliko o nepredvidivim fluktuacijama tržišta

* da je "poduzetnik" kapitalist – što znači da je njegov cilj oploditi kapital, što se zbiva najčešće kao eksploatacijtuđe radne snage

[1] Chang, Ha-Joon (2010) "Poverty, Entrepreneurship, and Development", United Nations University,https://www.wider.unu.edu/publication/poverty-entrepreneurship-and-development

[2] Heinrich, Michael (2015)Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe