Ruska revolucija: nešto ekonomskih bilježaka

Ruska revolucija: nešto ekonomskih bilježaka

Autor: Michael Roberts

Prošlo je gotovo 100 godina (po gregorijanskom kalendaru) od revolucionarnog ustanka u Sankt-Peterburgu koji je doveo do toga da boljševičko krilo ruskih socijaldemokrata (Российская социал-демократиическая рабочая партия (РСДРП)) preuzme kontrolu nad organima vlasti i ustanovi vladavinu radničkih sovjeta.

Mnogo se od tada pisalo o 'Ruskoj revoluciji', a pogotovo zadnjih tjedana i mjeseci. Pošto je ovaj blog posvećen ekonomiji, napisat ću par bilješki o ekonomskim temeljima revolucije i 'eksperimentu' planske, nekapitalističke ekonomije u siromašnoj zemlji usred kapitalističkoga svijeta.

Gledajući unatrag ne bi trebalo čuditi da je narod Rusije 1917. god. odlučio okončati 370-ogodišnju vladavinu dinastije Romanov. Svijet se mijenjao: kapitalizam je postajao dominanta, a s njime i industrijalizacija. Jedna apsolutistička monarhija, koja je vladala u većinski seljačkoj državi industrijalizirajući se pritom u gradovima, bila je anakronizam. Rusku revoluciju jedinstvenom čini činjenica da je narod Rusije u roku par mjeseci stvorio republiku te s vremenom i državu izvan kontrole kapitalizma i imperijalizma.

Objektivne okolnosti za promjenu bile su zrele. Rusija je bila siromašna zemlja. Imala je dosta resursa, ali oni su bili nedostupni zbog ogromne ruske površine i ekstremnih klimatskih uvjeta. Još 1914. godine je 85% sveukupne populacije bilo seljačko i bavili su se poljoprivredom za vlastite potrebe. Ekonomski gledano, velika većina populacije doprinosila je ruskome društvu vrlo malo. Seljaci su 1861. godine bili oslobođeni kmetstva, ali je zemlja i dalje bila pod vlasništvom manjine: 1,5% ljudi posjedovalo je 25% zemlje.

I radnici su imali dobre razloge za nezadovoljstvo: prenapučena kućanstva, dugo radno vrijeme –obično oko 10 sati na dan, šest dana u tjednu, jako loša sigurnost na radu i sanitarni uvjeti, stroga disciplina i možda najgore od svega, neadekvatne plaće uz istovremenu rastuću inflaciju. To je bio pravi recept za ekonomske potrese. U jednom istraživanju iz 1904. god. otkriveno je da prosječno u stanovima u St. Peterburgu živi po 16 ljudi, uz po 6 ljudi u svakoj sobi.

Od 1890-ih pod nasljeđem carističkih ministara sagrađene su željezničke pruge, privučene strane investicije a zemljoposjedi djelomično reformirani. Ekonomske stope rasta iznosile su od 1894. do 1900. u prosjeku 9%. Velike su to bile promjene, iako je većina industrijskih investicija protraćena na naoružanje jer je car Nikolaj II htio očuvati poziciju Rusije kao velesile u konkurenciji s Japanom na istoku i Njemačkom na zapadu.

Witteove godine ekonomske reforme od 1890. do 1905. donijele su sa sobom određenu stopu modernizacije i industrijalizacije, no ta ekspanzija nije bila ravnomjerna i ovisila je o stranom kapitalu, ponajviše o zajmovima francuskih banaka. Zatim je nastupilo 5 uzastopnih godina loše žetve od 1901. do 1905. god. Poraz Japana 1905. godine je bila kap koja je prelila čašu i koja je uzrokovala revoluciju 1905. – i generalnu probu za 1917.

Od 1905. do 1914. god. ekonomija je godišnje rasla za 6%. Između 1890. i 1910. stanovništvo Sankt-Peterburga se od milijun ljudi udvostručilo, dok je Moskva doživljavala sličan porast. To je stvorilo novi proletarijat, mnogo veću opasnost za carizam nego li je to bilo seljaštvo. Od 1911. do 1914. političko nezadovoljstvo je raslo.

Prvi svjetski rat samo je pridonio kaosu; velika potreba za ratnim zalihama i radništvom prouzrokovala je više štrajkova, istovremeno otimajući vješto radništvo iz gradova, zamjenjujući ga neobučenim seljaštvom. Rat je doveo do gladi prouzrokovane lošom željezničkom infrastrukturom i nužnošću opskrbe vojnika na frontu. Na kraju su se sami vojnici okrenuli protiv cara svrgnuvši ga i stvorivši tako državu koja je pod vodstvom boljševika završila rat putem sporazuma s Nijemcima, ali uz oštre uvjete.

Dvije godine nakon revolucije nastala je ekonomska katastrofa. Do 1919. godine prosječni prihodi u Sovjetskoj Rusiji smanjili su se za polovinu u usporedbi s 1913. godinom. Takav pad u istočnoj Europi nije zabilježen još od 17. st. (Maddison 2001).

Najgore je tek slijedilo. Nakon još jedne sezone katastrofalnih žetvi do ljeta 1920. dolazi do masovne gladi. Prosječni unos kalorija po glavi radnika pao je na 1.600, što je otprilike polovina predratne razine. Glad koja se širila podudarala se s valom smrtnih slučajeva prouzrokovanih tifusom, dizenterijom i kolerom. 1921. godine žetva žitarica pala je još više, posebice u južnim i istočnim regijama u kojima su se žitarice uzgajale. Najvjerojatnije je više od 5 milijuna ljudi bilo pogođeno preuranjenom smrću uzrokovanom nestašicom hrane i bolestima. Rusija je pretrpjela 13 milijuna preuranjenih smrtnih slučajeva zbog ratnih sukoba i gladi. To je 1/10 od ukupnog broja stanovništva u granicama budućeg Sovjetskog Saveza. Sve se to događalo u vrijeme barbarskoga građanskoga rata, dok su strane vojske i domaće reakcionarne sile pokušavale svrgnuti sovjetsku vlast.

No nakon pobjede sovjetske vlade u građanskome ratu i stabilizacije režima, ekonomski učinak je rastao, pogotovo nakon uvođenja nove ekonomske politike (новая экономическая политика, НЭП) 1924. godine.

1

 

 U periodu do 1945. došlo je do dramatičnoga rasta BDP-a per capita kroz industrijalizaciju unutar planske ekonomije. Taj rast se ubrzao nakon 1945. sve do 1970-ih. SSSR je, uz izuzetak Japana, od 1928. do 1970. godine bio najbrže rastuća ekonomija!

 

Čak i u usporedbi s Trećim svijetom, ekonomski rast je bio izvanredan.

U 1952. Sovjetski Savez je u cjelini jedino zaostajao za Irskom i zapadnom Evropom. Do 1975. SSSR je imao veći BDP per capita nego Meksiko, Latinska Amerika, Kolumbija, Južna Koreja i Tajvan.

Uspjeh sovjetskoga modela ekonomskoga rasta u 1950-ima i 1960-ima bio je neosporan. No faza ekonomske stagnacije započela je u 1970-ima. Pokušaj prijelaza s režima intenzivne akumulacije na onaj s visokom produktivnošću je propao. Militarizacija ekonomije zbog hladnoga rata okupirala je sav potencijal za produktivne investicije. Ruska elita pokušala je promijeniti ekonomski model. Umjesto razvoja industrije i tehnologije sve više su ovisili o izvozu resursa. Ekonomija je time postala jednoobrazna, tj. ovisna isključivo o izvozu.

Pokušaj perestrojke (перестройка) da izgradi 'tržišni socijalizam' i da ukine plansku ekonomiju je bila kap koja je prelila čašu. Gorbačovljeve reforme poremetile su sistem planiranja i distribucije te su izazvale stalnu ekscesivnu domaću potražnju za stranim proizvodima.

Bogatstvo koje su akumulirali menadžeri sovjetske države tokom perestrojke im je raspadom Sovjetskoga Saveza omogućilo da se okoriste reformama, tzv. 'šok terapijom', u 1990-ima, što ih je pretvorilo u danas poznate 'ruske oligarhe'.

Uvođenje 'šok terapije', tj. kapitalizma, dovelo je do najgoreg mirnodopskog kolapsa jedne svjetske ekonomije još od industrijske revolucije. Do 1998. ruski BDP bio je 39% ispod razine 1991. godine.

Kako je ruska ekonomija implodirala, u Kini se događala suprotnost. Olakšavanjem restrikcija na privatan razvoj kapitala, kombinirano s državnom kontrolom i planskim državnim investicijama, Kinu je u nadolazećih 16 godina dovelo do najvećeg ekonomskog rasta ikad viđenog u ljudskoj povijesti.

Ruska kapitalistička ekonomija s vremenom se s globalnom eksplozijom cijena roba nakon 1998. oporavila, no 2014. je prosječni godišnji rast BDP-a Rusije bio i dalje samo 1%. Prosječni životni vijek u kapitalističkoj Rusiji u međuvremenu je postao manji od onoga u Kini.

Jedina ključna pouka koju možemo izvući iz ruskog eksperimenta jest da revolucija nije mogla opstati u kapitalističkome svijetu. Marx i Engels predvidjeli su njen eventualni poraz. Marx je pretpostavio da uspješna komunistička revolucija podrazumijeva postojanje integrirane svjetske ekonomije.

„Prava zadaća buržoaske klase je stvaranje svjetskoga tržišta… čini se da je kolonizacija Kalifornije i Australije te otvaranje Kine i Japana završilo taj proces. Za nas je pravo pitanje sljedeće: na kontinentu je revolucija neizbježna i ona će, povrh toga, odmah imati socijalistički karakter. Neće li ona u ovome malome kutku svijeta nužno biti slomljena pošto je pokret buržoaske klase na mnogo većem području i dalje u usponu?“

No Marx je također uvidio da socijalistička transformacija ne treba čekati na to da svaka pojedina nacionalistička kapitalistička ekonomija 'sazrije'. Kako je i sam napisao: „ Ako ruska revolucija postane signal za revoluciju proletarijata na Zapadu na način da one budu komplementarne, sadašnje društveno vlasništvo nad zemljom u Rusiji bi moglo poslužiti kao polazišna točka za razvitak komunizma.“

Nažalost, revolucija se na Zapadu nije ostvarila. Iako je planska ekonomija uspjela u nakani da transformira živote milijuna ljudi, Rusija je bila izolirana, opkoljena i vrlo brzo je sam režim degenerirao u totalitarnu diktaturu, a napokon i u korumpiranu kapitalističku autokraciju daleko od ciljeva revolucije 1917.

Naslov originala: 'The Russian revolution: some economic notes'
Tekst objavljen 8. studenog, 2017.
Izvor: https://thenextrecession.wordpress.com/2017/11/08/the-russian-revolution-some-economic-notes/
Preveo: Aleksandar Dolić
Redaktura: Ivan Grljušić

Linkovi za daljnje čitanje:
'U obranu planske ekonomije', Ernest Mandel: https://www.marxists.org/archive/mandel/1986/09/planning.html

'Socijalističko planiranje nakon pada Sovjetskoga Saveza', Cottrell & Cockshott http://ricardo.ecn.wfu.edu/~cottrell/socialism_book/soviet_planning.pdf

Galerija fotografija