Prije nekih mjesec dana skupina uglavnom desno orijentiranih povjesničara donijela je tzv. Apel povjesničara kojim se "od političkih, pravosudnih i drugih vlasti zahtijeva jamčenje slobode mišljenja, govora i povijesnog istraživanja te prekid s pokušajima nametanja i propisivanja tzv. povijesnih istina". U tom apelu najoštrije su napadnute razne deklaracije kojima se želi propisati povijesna istina od strane politike. Posebno su zanimljive prva, druga i šesta točka:
"1. Hrvatska javnost dulji niz godina svjedoči nastojanjima političara i političkih stranaka, da se pretvore u vrhovne tumače nacionalne i svjetske povijesti, poglavito povijesti 20. stoljeća i napose Drugoga svjetskog rata.
2. To nastojanje se ne očituje samo u pokušajima manipulacije javnošću, nego i u težnjama da se takozvana povijesna istina propiše rezolucijama i deklaracijama političkih ustanova i njihovih parapolitičkih izdanaka, a ponekad i u pokušajima da se znanstvena istraživanja i interpretacije faktično ograniče odlukama pravosudnih tijela koje su donesene za pojedinačne, konkretne slučajeve.
6. Samo nedemokratski, totalitarni režimi propisuju istine, a samo oni koji o povijesti ne znaju ništa, ne znaju da je to propisivanje istine jedan od glavnih razloga njihove propasti. Potpuno iluzorno je misliti da se društveni prijepori, kao sastavnica svakoga demokratskog društva, mogu ukloniti represijom i zabranama. Svaka zabrana ili „istina“ koju izravno ili neizravno propiše država, može ne samo produbiti postojeće društvene podjele i pridonijeti novima, nego i ozbiljno ugroziti slobodu izražavanja i istraživanja."
Sami potpisnici se nisu jasno izjasnili zašto su baš u tom trenutku izašli s tim apelom (iako je razlog bjelodano jasan). No, potpisnici su se jasno odredili kao gorljivi protivnici političkih deklaracija o prošlosti. Jedna od takvih deklaracija je naravno i Deklaracija o Domovinskom ratu Hrvatskoga sabora. Deklaracija je to koja je nastala na prijelazu stoljeća, točnije 2000.-te godine. Ne velik dokument od tek dvije kartice teksta i sedam točaka. Međutim, tih nekoliko sklepanih rečenica u najgrubljem smislu u današnjem društvu određuju slobodu govora, diskusije i misli u javnom prostoru, a ponajprije na HRT-u, u diskusijama o Domovinskom ratu.
Dana 19. studenog Aleksandar Stanković je u svojoj emisiji Nedjeljom u 2 ugostio Predraga Mišića - vukovarskog veterana srpske nacionalnosti koji se borio na hrvatskoj strani. Tokom diskusije postavio je pitanje o karakteru prošlog rata pitajući Mišića može li se on okarakterizirati i(!) kao građanski rat s obzirom na to da se je Mišićev brat borio na suprotnoj strani.
To jedno pitanje upućeno kao poziv na diskusiju i razmjenu mišljenja bilo je dovoljno da se na zadnje noge digne sva sila ratnih veterana i njihovih SUBNOR-ovskih udruga tražeći Stankovićevu smjenu radi njegovog "drskosti" što se usudio dovesti u pitanje karakter Domovinskog rata, pritom se pozivajući na Deklaraciju o Domovinskom ratu u kojoj stoji da je rat bio obrambeni te da je na Hrvatsku izvršena velikosrpska agresija.
Reakcija je to koja nije iznenadila nikoga – svaki drugi scenarij bio bi iznenađenje – međutim reakcija HRT-a je pritom sablaznila mnoge. HRT se pridružio kakafoniji napada raznih marginalnih grupa na način da se je ogradio od svog novinara ponovno se pozivajući na Deklaraciju prema kojoj je HRT-u, između ostaloga, zadaća štititi "dostojanstvo" Domovinskog rata - nitko nikad nije objasnio na koji način bi se to dostojanstvo povrijedilo tvrdnjom da je rat uz velikosrpsku agresiju imao i elemente građanskoga, ali to je priča za neku drugu temu. HRT se je tu pokazao kao vrhovni cenzor koji nastoji ukinuti čak i običnu polemiku o Domovinskom ratu koja izlazi van okvira onih famoznih dvije kartice teksta i sedam točaka. Što će reći da je prostor za raspravu užasno uzak i ograničavajući. Međutim, ni ta nas reakcija ne bi trebala previše čuditi. Uslijed desno-klerikalnog pohoda na HRT zadnjih par godina ionako niski standardi su još više pali, a sama profesionalnost i sloboda govora je svedena na još manju mjeru - onu koja isključivo odgovara kleru i ekstremno desnim grupacijama društva.
Pravo pitanje ovdje je gdje su nestala ona 24 povjesničara, inicijalni potpisnici apela za borbu protiv političkih deklaracija i nametnute istine. Od same objave Apela ovo je prvi slučaj da je rasprava u javnom prostoru dokinuta zbog onoga protiv čega su u boj krenuli Hasanbegović, Banac, Prosperov Novak, Feldman, Geiger, Lederer i ekipa. Zašto Zlatko Hasanbegović šuti u slučaju kada se radi jedne Deklaracije suzbija sloboda govora u javnom prostoru? Zar Ivu Banca nije briga što ta Deklaracija donosi moguće ozbiljne prepreke pri historiografskom istraživanju stvarajući prvo dogme, a zatim tabue? Zar Vladimir Geiger neprestano ne ponavlja kako se za vrijeme Jugoslavije neke teme nisu mogle istraživati, kao progon folsdojčera i Bleiburg. Zar želi podržati takve tendencije i u Republici Hrvatskoj? Kao razlog svog potpisivanja Mato Artuković je naveo kako smatra da „vlast treba osigurati uvjete da se povijesni problemi istražuju slobodno. Unaprijed zadani rezultati istraživanja, kao što je to bilo u komunističkom sustavu, vrijeđaju čovjeka.“ Zar ovo nije slučaj gdje bi Artuković trebao biti uvrijeđen? Zar reakcije na pitanje koje je Stanković uputio svom gostu nisu karakteristike totalitarnih režima koji se bliže svojoj propasti, kako su to potpisnici lijepo saželi u šestoj točci. Ako je to istina zašto šute? Zar šutnja u ovom trenutku, ako slijedimo logiku njihovog apela, nije duboko nedomoljubni i izdajnički čin? Zašto šute ako sami neposredno tvrde da je hajka na Stankovića znak totalitarizma koji tek naznačuje konačnu propast?
Incijalni apel potpisalo je 24 osoba, s današnjim danom (25. 11. 2017.) taj broj se je popeo na 1688. Najmanje 1688 ljudi se smatra borcima za istinu i slobodu mišljenja te protivnicima nametnutih verzija povijesti odozgo od strane politike. Međutim, tjedan dana nakon "sporne" emisije nitko od njih se nije javio i stao u obranu Aleksandra Stankovića da slobodno polemizira u javnosti usprkos svim deklaracijama. Dva su moguća razloga za to. Ili su te sve osobe obične društvene kukavice koje ne stoje iza svojih riječi ili sama premisa Apela nije napadati sve deklaracije i povijesne istine nametnute od strane politike već samo one koje ugrožavaju desni, i velikim dijelom, revizionistički narativ?
Društveni kukavičluk ili desničarenje zamaskirano univerzalizmom? Ja bih rekao oboje!
Karlo Zinić