Dnevni komentar (7.9.2017.)

Autor: Božo Tijardović

Ploča nije maknuta, samo je premještena

Neposredno prije nego što je počela presica na kojoj je čovjek s hitlerovskim brkovima, snimljen 1995. kako maršira Splitom i viče u čast tzv. NDH te nedavno uhapšen u Kninu zbog fašističkih povika objašnjavao kako on i njegovi nisu fašisti, ploča je iz Jasenovca uklonjena i najavljeno je njezino postavljanje u Novsku. Kao što se i pretpostavljalo s obzirom na razvoj političke situacije, ploča je maknuta iz Jasenovca – Plenkoviću nije padalo na pamet rušiti vlast zbog ploče, a micanje je olakšano mijenjanjem imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Sada treba čekati kakva će biti reakcija ekstremne desnice premda je vjerojatno da će se oni nakon par dana galame stišati.
Detaljnije o premještanju ustaške ploče: https://www.radnickafronta.hr/…/clan…/542-premjestanje-ploce

Uragani i globalno zatopljenje

Svi smo svjedoci ne samo rekordno toplih dana ljeti, nego i naglih i neuobičajenih promjena temperature i vremena. To se na možda najgori način relativno često manifestira na sjevernoameričkom kontinentu – prvo je Teksas pogodio uragan Harvey, a onda Karibe uragan Irma, nanijevši ogromnu ljudsku i materijalnu štetu. To je sve posebno bolno zna li se da je trenutno na čelu SAD-a predsjednik Donald Trump, koji besramno niječe postojanje globalnog zatopljenja i njegovih posljedica (njegov prethodnik Barack Obama ga nije nijekao, ali ne može se reći da je svejedno nešto bitno učinio po tom pitanju). Što se tiče globalnog zatopljenja, čak i ako ne pratite rekordne temperature širom svijeta, uragane itd., ne treba biti genijalac da bi se znalo da je riječ o stvarnom fenomenu. To je vidljivo i na čisto političko-ekonomskoj razini, čak i ako ne znate ništa o klimatologiji. Naime, priznavanje globalnog zatopljenja nikako nije u interesu svjetske kapitalističke ekonomije, tj. najvećih korporacija i najrazvijenijih zemalja kao što su SAD – kroz ekološke propise i ograničenja koji se zbog toga nameću ili bi se mogli nametati, korporacije mogu samo izgubiti. E sad, kad unatoč tome imate skoro potpuni konsenzus 99,99% znanstvenika klimatologa o tome (a za jedine malobrojne koji govore protiv toga se može vrlo lako dokazati da su korporativni plaćenici ili da su ekstremnodesni luđaci), onda je sve jasno. Ako su praktički svi znanstvenici unatoč svemu uvjereni u globalno zatopljenje, onda je posve sigurno da je taj fenomen i više nego stvaran. Problem je samo da je u okvirima globalnog kapitalizma – gdje je jedino što je bitno privatni profit na kaotičnom i uvelike neplaniranom tržištu – praktički nemoguće zamisliti kako bi se taj fenomen mogao zaustaviti (ako već nije ionako kasno za to). Apologeti kapitalizma nisu svjesni toga što brane i zagovaraju – možda postanu kad im se voda popne (doslovno) do grla i kad budemo svi morali s maskama izlaziti van.

Kim Džong Un nije normalan, ali nije Donald nije daleko od toga

Već neko vrijeme traju problemi sa Sjevernom Korejom – tako se to prezentira u medijima, makar bi točnije bilo govoriti o problemima sa SAD-om. Naime, probleme na korejskom poluotoku ne stvara Sjeverna Koreja nego SAD. Naravno, nepotrebno je posebno napominjati da nitko normalan ne može podržavati suludu diktaturu u Sjevernoj Koreji (koja, ne, nema nikakve realne veze sa socijalizmom, a to više u Sjevernoj Koreji čak ni nominalno nije službena ideologija – ime službene ideologije je Juche). Međutim, Sjeverna Koreja, kakva god bila, nije ta koja stvara probleme. Sjeverna Koreja, kakva god bila, nije nikoga napala još tamo od 1950. (dok je SAD npr. otad ratovao desetinama puta i slao svoju vojsku širom svijeta – najpoznatiji je primjer Vijetnam). Sjeverna Koreja, kakva god bila, nije ta koja postavlja uvjete drugim zemljama o njima samima. To radi SAD (pod vodstvom trenutnog, nestabilnog i nepouzdanog, predsjednika Trumpa). SAD je taj koji drugim zemljama, kakve god bile, želi određivati što smiju i ne smiju raditi. SAD je taj koji drugim zemljama, kakve god bile, diktira mogu li ili ne imati nuklearne bombe (pa npr. Izrael to može, a Iran i Sjeverna Koreja to ne smiju), dok sam za sebe zadržava pravo da ih ima. Jasno, svi bismo bili najsretniji da nuklearne bombe uopće ne postoje, ili, ako već postoje, da ih nijedna zemlja nema. Ali, ako postoje, teško je ne uočiti licemjerje i dvostruke standarde u tome da ih neke zemlje imaju, ali drugima se brane – koliko god nam se ne sviđali reakcionarni režimi npr. Sjeverne Koreje ili Irana. Realno, sve što Sjeverna Koreja, kakva god bila, traži jest da joj se ne brani da ima nuklearno oružje kao osiguranje da je SAD neće napasti i okupirati (kao što je to napravio 2001. s Afganistanom, a 2003. s Irakom) i da se vanjske sile ne petljaju u njezine unutrašnje probleme. Sjeverna Koreja teško da će iz čista mira ići u nuklearni rat u kojem bi, bez ikakve sumnje, bila uništena. I sve bi se moglo vrlo lako riješiti – tako da se Sjevernu Koreju ostavi na miru i da se kao prioritet postavi svjetski mir, a ne geopolitički interesi američke elite. Da, može nam se ne sviđati sjevernokorejski režim, ali to nam ne daje pravo da tu zemlju vojno napadamo. Uostalom, moraliziranje o tome kakva je Sjeverna Koreja je poprilično smiješno – kad bismo u tome bili dosljedni, onda bismo morali govoriti i o Saudijskoj Arabiji, u kojoj žene npr. ne mogu same izlaziti na ulice, a ateizam je zabranjen pod prijetnjom smrtne kazne. No, zanimljivo, SAD svojoj saveznici Saudijskoj Arabiji, koja teško da je puno bolja od Sjeverne Koreje, ne prijeti, a svjetski mediji se baš ne trgaju pisati o trenutnoj saudijskoj agresiji na Jemen, ogromnim uništavanjima, ljudskim žrtvama i epidemiji kolere. Jer jedni su standardi za prijateljske diktatore, a drugi za neprijateljske.