Postojeća hrvatska država je po mnogočemu posebna ne samo trenutno u svijetu već uopće i u povijesti. Jedna od tih posebnosti hrvatske državnosti nesumnjivo je i "osebujna" turistička ponuda po pitanju kulturno-povijesnih znamenitosti (spomenička baština). Kako sad stvari stoje, od svih turističkih destinacija karakterističnih po spomenutim "osebujnostima“ najviše kotira Grad Vodice kod Šibenika. S obzirom na ovu vrstu konkretne turističke ponude, Vodice nemaju nikakve ozbiljnije konkurencije ni u regionalnim ni u globalnim okvirima. Jednostavno, zahvaljujući gradskim vlastima (HDZ) i određenim udruženjima (Hrvatski domobran Šibensko-kninske županije), Vodice su na turističkoj karti svijeta zauzele prvo mjesto po prezentaciji jedne povijesne perverzije najvišeg ranga. Ta povijesna perverzija onima malobrojnima (fašističko-kapitalističke svjetovno crkvene elite) koji su je stvorili je ponos i slava, a onima koji je ne odobravaju, najobičnija sramota i poniženje. No, tako je kako je i, za sada, ne preostaje nam ništa drugo nego da se tješimo onom narodnom "Čega se pametni stide, time se budale ponose". Tješimo i osuđujemo, naravno, argumentirano i kulturno. Kao i uvijek tako i sada, stvar je u znanju, odnosno, u neznanju na kojemu se temelje kvazihistorijski mitovi i politikanska propaganda. Nije to ništa novo ni neobično, stara je to karta, prastara, na koju već stoljećima nekad više, a nekad manje uspješno igraju desne domaće i strane društvene snage.
Svako misto svoju pismu ima
U slučaju poznatog dalmatinskog gradića Vodice, stvar, nažalost, nije u "pismi". Lako bi bilo da je riječ o "pismi", pa taman i o nekoj lošoj "pismi". No, stvar je u nečemu što ni izdaleka nije slično "pismi", a još manje jednostavno, a prije svega nije prihvatljivo, barem nije prihvatljivo imalo razumnim ljudima, ljudima od društvenog i povijesnog znanja, istine i pravde. A takvih je ljudi, iako možda nisu glasni ni poznati poput današnjih tranzicijskih moćnika, na sreću uvijek bilo i bit će. Naime, spomenuti grad Vodice još 2005., dakle prije punih 12 godina, dobio je ni manje ni više nego spomenik posvećen "žrtvama jugoslavenskog komunizma". Na prvi pogled to nije ništa čudno ni novo, naravno, za povijesno neupućene i ideološki izmanipulirane (a kojih nije baš mali broj). No, s onima drugima, koji nešto ipak možda više znaju i o komunizmu i Jugoslaviji, situacija je sasvim drugačija. Da bi se čitava stvar u vezi tog besmislenog vodičkog spomenika pravilno razumjela, objasnila ili dokazala, nije potrebno biti ni komunist, ni Jugoslaven, a niti partizan. Mada tim etiketama desničari kite svako istinoljubivo pravdoljubivo biće na prostoru bivše Jugoslavije. Ali, i izbor te perfidne prakse desničarima je uzalud, jer istina kad-tad izađe na vidjelo. U potrazi za tom istinom, dovoljno se bar malo zagledati u djela genijalnih evropskih filozofa i teoretičara, prije svih Karla Marxa i Fridricha Engelsa (osnivača znastvenog socijalizma i utemeljitelja niza drugih znastvenih disciplina) i pokušati ih razumjeti. Za naše domaće prilike, da suzimo veliki izbor značajnih mislioca, možda bi se trebalo pozabaviti djelima ("Šverceri vlastita života", Milan Kangrga, Split, 2002.) pripadnika zagrebačkih filozofa okupljene oko znamenite grupe Praxis (Milan Kangrga, Predrag Vranicki, Gajo Petrović, Rudi Supek itd.). Zaista, dug je popis onih koji nešto više ili bolje znaju o komunističkoj (teoriji) i jugoslavenskoj (praksi) ideji i u ovome tekstu nema dovoljno mjesta da ih se sve navede.
Od svih knjiga u evropskoj povijesti i ljudskoj kulturi, kad je riječ o definiciji pojma i pojave komunizma, prva i najznačajnija svakako je "Komunistički manifest". Djelo je to i sada priznatih i u Evropi popularnih (i izvan akademskih krugova) dva izuzetna znastvenika i intelektualca, Karla Marxa i Fridricha Engelsa. I jedan i drugi u "Komunističkom manifestu" (objavljen 1848. te preveden na gotovo sve jezike svijeta i u više izdanja), ali i u drugim svojim djelima ukazuju i dokazuju kako je "komunizam" moguć, ali ne preko noći ili za neko kraće vrijeme. Ono još bitnije, i Marx i Engels (i njihovi idejni nastavljači poput Lenjina), daju do znanja i to gotovo do kraja svojih života, kako komunizam u njihovom dobu (19. st.) ne postoji, ali i kako neće postojati ni u 20., pa ni u ovom našem 21. stoljeću. Tu svoju spoznaju i kritiku onih koji su je negirali oni su dali u onoj svojoj besmrtnoj rečenici napisanoj u uvodu spomenute knjige Komunistički manifest ("Bauk kruži Evropom, bauk komunizma"). Dakle, oni su komunizam u svoje vrijeme proglasili "baukom", nečim što još ne postoji ili nije ostvareno (usprkos tome komunizam je bio napadan kao da je stvaran). Komunizam shvaćen u duhu Marxa i Engelsa je jedna epoha, faza ljudskog društva, "stvarni pokret". Prema njima, ali i onima koji su kasnije razvijali njihove ideje, u komunističkom društvu nema klasa, nema države, nema stranaka ni vlasti. To je neka daleka budućnost, humana i civilizirana, i najvažnije, ona dolazi poslije perioda socijalizma koji bi trebao trajati (teorijski gledano) duže nego su trajali realsocijalistički projekti iz prošlog stoljeća (SSSR, SFRJ) koji su imali više ili manje elemenata istinskog socijalizma shvaćenog u Marxovom smislu.
Postavlja se pitanje kako je moguće da se igdje na svijetu (ne samo u Hrvatskoj) podigne ikakav spomenik "žrtvama komunizma", kad se pouzdano znanstveno zna, a i povijesna praksa je pokazala, da "komunizma' nikada i nigdje nije bilo. Komunizam nije u stvarnosti postojao ni kao društvo, a još manje kao država (to je u suprotnosti s Marxovim učenjem). Postojao je samo kao ideja neke daleke budućnosti, postojale su stranke (velika većina i u velikoj mjeri idejno-politički staljinističke, teorija i praksa suprotna izvornom duhu Marxovih pogleda) koje su se nazivale "komunističkim" te njihovi članovi i simpatizeri koji su se smatrali "komunistima". Komunizam je postojao i postoji samo kao ideja (vizija, težnja, želja), a nikako kao ostvareno društvo! Zato je itekako zlonamjerno i glupo pisati i govoriti ne samo o postojanju komunizma, konkretno jugoslavenskog, već mu i pripisivati neke njegove nepostojeće žrtve kojima se podiže k tome još i spomenik (koji postaje turistička atrakcija).
Sav taj napad na nepostojeći, nestvarni komunizam (bilo jugoslavenski ili neki drugi), i to već više od dvjesto godina (i prije famozne i apsurdne Rezolucije br. 1481 Vijeća Evrope kojom se osuđuju svi totalitarni i autokratski režimi iz 20. stoljeća), ima jedan jedini cilj, a to je da opravda i tako produži postojeći kapitalistički nepravedni i ugnjetavački sustav tako da svaku novu humanu viziju budućeg društva (posebice komunističkog) prikaže ili zločinačkom ili iluzornom. U svojoj biti, komunizam je antikapitalistički svijet i nije mu motiv postojanja profit nego čovjek kao slobodno i kreativno biće. Još teže pada upravo činjenica što je spomenik takozvanim "žrtvama komunizma" podignut u Hrvatskoj i to posebno u Vodicama. Za one koji neznaju ili ne žele znati, povijesno je neosporna istina da su Vodice imale u Drugom svjetskom ratu status "najpartizanskijeg" mjesta u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. Od 3300 stanovnika (1941.) Vodica, njih 1428 bilo je na strani partizanskog i komunističkog pokreta. Samo 330 ljudi poginulo je u NOB-u i revoluciji (196 u bitkama, 106 u ilegali kao suradnici i simpatizeri). Preko 800 ljudi završilo je u logorima, a više od 300 u raznim zbjegovima. Vodice su bile pod talijanskom okupacijom i brutalnim terorom, a s fašistima (najviše talijanskim) surađivalo je oko 30 ljudi iz samih Vodica (oko 10 ih je bilo i u redovima vojske NDH). Također, bilo je izuzetno mnogo komunista, a komunistička aktivnost bila je velika i prije rata na što ukazuje i žargonski naziv za Vodice - "mala Moskva". Na izborima 1936., Stranka radnog naroda (osnovali su je i rukovodili komunisti), u Vodicama te u još dvije općine Tisno i Zlarin, dobila je najviše glasova. Treba spomenuti da su odlukom Mačeka (vođe tadašnjeg HSS-a) izbori 1940. bili zabranjeni zbog moguće ratne opasnosti. Po nekim procjenama, ta suspenzija prijeratnih izbora bio je Mačekov strateški potez kako bi spriječio komuniste u Dalmaciji (posebice na šibenskom prostoru) u njihovoj izbornoj pobjedi i neminovnom preuzimanju vlasti.
U svjetlu svih tih iznesenih činjenica, teško je shvatiti kako je moguće da je u jednim Vodicama, s tako očito dugom i slavnom antifašističkom i komunističkom tradicijom i ogromnim zaslugama, izgrađen jedan po svemu sudeći fašistički revizionistički te krajnje morbidni spomenik (vrijedan na stotine tisuća kuna). Podizanje toga spomenika ljudskoj gluposti i bezočnoj laži čin je javnog poniženja i vrijeđanja prije svega svih onih Vodičana koji su poginuli (civili i borci) u borbi protiv fašizma i kapitalizma toga vremena. Time je osramoćena i povijest Vodica i povijest Dalmacije, a na kraju i povijest cijelog hrvatskog naroda te radničkog i socijalističkog pokreta u cjelini.
Žalosno je da spomenik tzv. "žrtvama komunizma" i dalje stoji u Vodicama te plijeni pažnju domaćih i stranih turista koji se u svome neznanju u njegovoj blizini slikaju i tako u svijet odašilju vizualne dokaze povampirenog hrvatskog fašizma (ustaštva) koje se u Hrvatskoj zadnjih godina širi poput epidemije. Žalosno je i to da se istovremeno, u toj istoj Hrvatskoj, pod dozvolom HDZ-ove (po Ustavu deklariranoj kao antifašističkoj) i dalje uništava i ono malo još neuništenih antifašističkih spomenika (a ranije uništeni se sporo ili nikako ne obnavljaju), da se mjenjaju nazivi ulica i trgova po zaslužnim antifašistima (Trg maršala Tita u Zagrebu te Karlovcu). Hrvatska kroz raznu endehazijsku simboliku sve više nalikuje upravo na Pavelićevu ustašku državu. Izgleda da na ovim prostorima 1945. nisu pobijedili partizani, antifašisti već fašisti, kapitalisti. Slučaj Vodica i u njima groznog spomenika tzv. "žrtvama komunizma" (a kao gradske turističke atrakcije) nekako uvjerljivo potvrđuju tu tezu.