Zakon vrijednosti u hrvatskom turizmu – I. dio

Zakon vrijednosti u hrvatskom turizmu – I. dio

Piše: Dimitrije Birač

Zamišljena je kraća serija tekstova o hrvatskom turizmu. To je zapravo kraća analiza hrvatskog turizma u kontekstu kapitalizma, radničkog pokreta i mogućnosti djelovanja Radničke fronte kao političke partije.

Prvi dio, posebno, sastojat će se od dva teksta kroz koja ćemo najprije definirati osnovne pojmove, a onda ih dalje razvijati u kontekstu kapitalizma naše periferne zemlje. Naglasak će biti na hrvatskom turizmu kao grani ukupne hrvatske kapitalističke privrede i svih onih pojava koje proizlaze iz te činjenice. Vidjet ćemo na koji način turizam preko zakona vrijednosti utječe na cjelokupnu privredu, na društveno-politički život i na osnovne klase u njemu.

U drugom dijelu pokušat ćemo konkretizirati tvrdnje iz prvog dijela i sukladno tome navesti podatke razvoja turizma. Vidjet ćemo kolike su ekonomske koristi ili nedostaci od turizma kroz njegov udio u BDP-u, poreznim prihodima, vanjskotrgovinskoj razmjeni, zaposlenosti… Vidjet ćemo kakva je situacija na tržištu i je li ono već sada monopolističko, odnosno oligopolističko ili je na putu do postane takvo. Potražit ćemo podatke o radničkim primanjima i o prihodima (i profitima) krupnog kapitala i njegovim akvizicijama.

U trećem dijelu posebnu pažnju posvetit ćemo radničkom pokretu unutar turizma, vidjeti kakva je sindikalna zastupljenost tamošnjih radnika, njihova organiziranost i povezanost. Analizirat ćemo u čemu se uopće sastoji radnički pokret u turističkoj grani privrede i je li on povezan s općim radničkim pokretom u Hrvatskoj i ako nije, treba li biti. Konačno, razmotrit ćemo ulogu i moguće djelovanje Radničke fronte unutar tog konteksta. Radnička fronta ne bi trebala stajati po strani i svoje bi djelovanje morala preusmjeriti na širenje ideja i utjecaja ne samo među radnicima koji direktno rade u turzimu, nego i među onima koji su indirektno povezani s turizmom.

Osnovni mehanizam kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema jest zakon vrijednosti. Kapitalizam kao razvijena robna privreda funkcionira po određenim zakonima pa njene simptome, uzroke, posljedice, njene manifestacije ne treba tretirati kao slučajne, izolirane (nepovezane). Naprotiv, sve su one dio ukupnog sistema i sve su one neraskidivo povezane s osnovnim mehanizmom njegova djelovanja na ovaj ili onaj način i kao takve trebaju se analizirati.

Naravno, ovdje pojam „zakon” nema ono značenje koje ima u prirodnim znanostima. Ovdje se više misli na zakonitosti ili na tendencije djelovanja u određenom smjeru s više-manje sličnim osobinama. Zakon vrijednosti upravo je takav „zakon”. U suštini zakon vrijednosti označava način, mehanizam, kojim kapitalističko društvo raspodjeljuje svoj fond ukupnog društvenog rada u svrhu razvoja proizvodnih snaga. Glavni medij ovog zakona jest tržište, pa zato često izjednačavamo zakon vrijednosti s tržištem. Drugim riječima, mehanizam tržišta, njegovo djelovanje jest ujedno i djelovanje zakona vrijednosti.

Najpoznatija sintagma za oznaku djelovanja zakona vrijednosti jest „nevidljiva ruka” Adama Smitha, koja je toliko postala popularna unatoč tome što se u njegovom ekonomskom djelu ona spominje jedva dvaput. Međutim, mi ne možemo u potpunosti izjednačiti zakon vrijednosti i koncept nevidljive ruke jer potonji sužava predmet istraživanja kapitalizma.

Ali zajedničko im je razmatranje suštine, dakle društvenog rada. Nevidljiva ruka svodi se na Smithovu tvrdnju kako poduzetnik promiče društveni, zajednički interes upravo onda kada izričito slijedi svoj vlastiti interes, kada svoje ekonomsko djelovanje organizira tako da bi ostvario osobne probitke. Zbog toga se čini kao da ga neka nevidljiva ruka vodi budući da se u krajnjoj liniji društveni interes i interes poduzetnika podudaraju.

Nećemo se previše zadržavati na tumačenju nevidljive ruke po sebi, nego ćemo je smjestiti u sadašnji kontekst. Naime, prilikom daljnje analize nekoliko stvari treba imati na umu. Prvo, ono što je društveni interes za poduzetnika nije i društveni interes za radnika, pa onda ni za društvo budući da radnici predstavljaju društvenu većinu. Stoga kada kažemo da poduzetnik nenamjerno ostvaruje i društveni interes, to je istina samo u onom smislu u kojem on doprinosi daljnjem razvoju i konsolidaciji kapitalizma kao društvenog sistema, nipošto ne društvenog kao ljudskog. Drugo, razvoj kapitalizma kao sistema ne znači nužno i razvoj ukupnih potencijalnih proizvodnih snaga čitavog društva. Kada putem nevidljive ruke kapital razvija kapitalizam, on nužno razvija proizvodne snage ali u onom smjeru u kojem to njemu kao kapitalu odgovara, a ne u smjeru u kojem to društvu odgovara. Ovdje su ključni ograničavajući faktor proizvodni odnosi koji, dakle, objektivno ne dopuštaju puni razvoj proizvodnih snaga društva. Pa je kapital koliko konstruktivan, toliko i destruktivan po društvo. Zato neki ekonomisti i zahtijevaju korekciju države, odnosno dovode u sumnju točnost Smithove koncepcije nevidljive ruke. Treba reći da je Smith ipak uočio osnovnu osobinu kapitalizma – stihijsku, ‘slučajnu’, neplansku distribuciju društvenog rada i njegovih proizvoda. Zbog objektivnih okolnosti ondašnjeg vremena on više nije ni mogao učiniti.

Dakle, u čemu se dodatno ogleda zakon vrijednosti u kapitalizmu? On je temelj zakona profitne stope koji označava raspodjelu društvenog rada koji poprima određeni oblik u konkretnim okolnostima postojanja kapitala. Naime, temelj profita jest višak vrijednosti a kojeg stvara radnik. Stoga je profit oblik kojeg je dobio radnikov rad i rezultat rada u kapitalističkim uvjetima. Dakle, sve se svodi na društveni rad. Zakon profitne stope govori kako kapital seli u one privredne sfere u kojima je profitna stopa visoka, a ona je visoka zato što je nadprosječna proizvodnja viška vrijednosti. Samim ulaskom u grane visoke profitne stope, kapital utječe na njihovo smanjenje jer stvara konkurenciju drugim kapitalima. Na taj način se ostvaruje ravnoteža, ali koja je dinamična.

Prema tome, zakon vrijednosti, modificiran u zakon profitne stope kao osnovni mehanizam kapitalizma postiže privrednu ravnotežu neplanskom, stihijskom raspodjelom raspoloživog društvenog rada. Osnovno je pitanje, naravno, kakva je ta ravnoteža za društvo. Drugim riječima, koliko ona razvija, a koliko razbija njegove proizvodne snage.

Zakon vrijednosti koji smo gore apstraktno opisali javlja se na vrlo konkretan način u našem turizmu. Kao što smo rekli ranije, to je osnovni zakon kapitalizma i on je kao takav sveprisutan, ali se u turizmu najjasnije može vidjeti, uočiti. Razlog tome je što je hrvatski turizam u ovom obliku i na ovom stupnju hrvatskog kapitalizma ona privredna sfera u kojoj tržište još nije konsolidirano. Ovdje ne postoji regulativa po pitanju radne snage i kapitala kakva postoji u drugim privrednim granama. Profitna je stopa visoka budući da je ponuda radne snage iznadprosječna, kao i potražnja za robama (između ostalog i za radnom snagom). Također, turizam je ona privredna grana koja možda najbolje pokazuje ovisnost o politici, ali i obrnuto zato što dolazak milijuna stranih građana utječe na izgradnju imidža zemlje. Konačno, samom restauracijom kapitalizam je strukturiran da se razvijaju trgovina i usluge, a uništava industrija.

Prema tome, sve one protutendencije (u pravilu razvijene u kapitalistički razvijenim zemljama ili pak stabilnim privrednim granama) koje se javljaju kao pojave i procesi nakalemljeni na djelovanje zakona vrijednosti i zbog kojih je ‘čisto’ analiziranje tog zakona otežano, u hrvatskom turizmu još ne postoje u dovoljnoj mjeri. Možemo reći da je promatranje zakona vrijednosti u hrvatskom turizmu s obzirom na navedene okolnosti, kao promatranje zvjezdanog neba iz potpunog mraka.

Prva pojava koja se može uočiti u hrvatskom turizmu jest tržišna stihija ili anarhija koju ekonomisti često, a zajedno s njima i političari opisuju kao „poduzetnička sloboda”, „privatna inicijativa”, „vizija” itd. Drugim riječima, svakom čovjeku ostavljeno je na slobodu da se okuša kao poduzetnik u turizmu. Opstane li on na ovom tržištu, njegov rad će biti društveni priznat, a to omogućuje upravo zakon vrijednosti.

Naime, prosječan čovjek se tako ne uključuje u ovaj mehanizam posredstvom plana dakle, da se unaprijed znaju sredstva i ciljevi koje postavlja i koordinira društvo te da se tako postiže društveni karakter njegova rada, nego posredstvom privatne inicijative, dakle na način da je profit jedini cilj i da se njegov rad ostvaruje kao društveni jedino realizacijom tog profita. Bitno je reći da se u potonjem slučaju, odnosno u kapitalizmu taj društveni karakter ostvaruje naknadno. Pa se u ovakvom načinu privređivanja ne zna tko pije, a tko plaća te samo najjači opstaju, to jest oni koji imaju podršku buržoaske države i akumulirani kapital.

Konkretno, naši ljudi će vidjeti priliku za zaradom tako da sagrade apartmane i onda ih iznajme turistima (posebno stranim turistima). To je ta prilika za svakog čovjeka jer zahtijeva manje resursa nego da se pokrene i razvije veliko poduzeće koje će onda imati lanac hotela ili restorana. Tako naš čovjek onda ima želju i motiv zaraditi određene novce iz bilo kojih razloga pa krene pribavljati sve potrebne dokumente i sredstva te konačno sagradi apartmane. On gradi ove apartmane u skladu s urbanističkim planom, ali ih ne gradi u skladu s društvenim planom budući da naše društvo kojim vladaju kapitalisti i njihova država razvoj proizvodnih snaga prepuštaju tržištu. Tako on zadovoljava određenu formu, ali ne i sadržaj.

To se vidi po tome što takvih poput njega ima na stotine, tisuće i svi oni idu za svojim interesom, svojim motivom. Naravno, ekonomisti će onda reći kako ti ljudi zapravo promiču i društveni interes a da to ni ne znaju. Jer odjednom će biti više soba za turiste, što onda znači i veću potrošnju, veći priljev deviza, veću proizvodnju (u našem slučaju uvoz robe budući da proizvodnja u nas jako zaostaje i nije povezana previše s turizmom upravo zbog nedostatka plana i strategije) itd. Taj njihov rad je postao društveni zato što su uspjeli realizirati onu vrijednost koju su proizveli. I to je suština – njihov rad je društven na iskrivljen način, putem i pomoću stvari, pomoću novca, a ne pomoću društvene potrebe. Naknadno, ne unaprijed.

Međutim, ovo su mali igrači na tržištu hrvatskog turizma. Velika poduzeća koja grade hotele, restorane, vile itd. – pokušavaju stvoriti određeni red na tom tržištu, ali red koji njima odgovara kao privatnicima. Red koji znači veću kontrolu tržišnog mehanizma, ali u skladu osnovnim principima tog mehanizma. Što opet znači nered. O njima ćemo u drugom dijelu nešto više reći.

Naravno, ovdje nisu u pitanju samo oni koji grade apartmane, nego i drugi obrtnici, vlasnici kafića, restorana, raznih trgovina itd. Svi imaju potpuno isti način djelovanja, koji je i jedini mogući – jer im tržišne sile onemogućuju drugačije djelovanje. Ne samo da im onemogućuju, nego ih sprečavaju da budu svjesni alternative. Svima je osnovni motiv zarada i to je problem. Ako veliki broj pojedinaca djeluje po istom principu, bez ikakve međusobne povezanosti (štoviše, što samostalnije rade to bolje jer će prije drugih doći do akumulacije pa će ih tržište dalje poduprijeti), bez ikakvog plana koji bi ih dovodio u vezu, koji bi kreirao okvir u skladu sa strategijom, i ako ne mare za društveni interes baš zato što je društvo postavljeno tako da je privatni interes projiciran kao društveni, dakle ako sve to imamo na umu – kako onda očekivati jedan objektivno napredni razvoj hrvatskog turizma? Istini u oči, privatna inicijativa u turizmu na ovaj način izgleda kao gomila slijepaca koji jedino opipom, dakle, naknadno, znaju gdje su i kako stoje.

Prema tome, osnovni uzrok ‘razvoja’ hrvatskog turizma treba gledati u načinu koordinacije i distribucije ukupnog fonda rada kojim društvo raspolaže. Trenutni je način onaj tržišni, odnosno onaj kapitalistički gdje dominiraju zakon vrijednosti i zakon profita, a čija temeljna osobina nije plan, nego stihija i anarhija.

II. dio teksta