Napadi na javno zdravstvo

U zadnje vrijeme se zahuktava rasprava o statusu javnog zdravstva. Već je postalo opće poznato da ministar Varga ima namjeru nastaviti privatizaciju zdravstva koju je svojedobno počeo ministar Hebrang. Sada je došlo vrijeme da se novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti donese po hitnoj proceduri. U tim okolnostima na javnoj se sceni pojavljuju raznorazni akteri koji predstavljaju suprotstavljene društvene interese. Ministar Varga odrješuje ruke – kaže da nema govora o privatizaciji zdravstva, iako je riječ o pretvaranju HZZO-a u trgovačko društvo. Sindikati, borbeniji nego inače, na sjednici GSV-a napali su predstavnike Vlade i HUP-a da uništavaju javno zdravstvo. HUP, jasno, ima tendenciju da se okoristi bilo kojom privatizacijom pa potiče privatizacije u bilo kojoj sferi.

Na raznim portalima svjedočimo sve češće pojavi opskurnih zagovaratelja slobodnog tržišta svugdje i s velikim apetitima. Tim ekstremnim zagovornicima slobodnog tržišta su i privatizacije koje Vlada provodi očito preblage, pa im trenutne Vargine ideje nisu dovoljne. Oni predlažu nešto svoje služeći se vrlo suspektnim tezama. Idemo dio po dio:

„MOJA iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravstvo tek reflektiramo na privatno.“

Dakle, evidentno je da je riječ o nečijem osobnom iskustvu – osobnom iskustvu nekoga tko ima dovoljno novaca da si financira liječenje. Je li se zapitao što s onima koji nemaju? Da je cijelo zdravstvo privatno, kod koga bi se siromašniji liječili? Autor ovoga teksta o tome očito nije razmišljao, kao ni naši političari.

„Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata. Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika.“

I dalje je kod autora prisutna neosjetljivost za nečije siromaštvo, pa ni ne reflektira što s onim koji ne bi mogli platiti liječničku uslugu. Ono što je tu najsuspektnije jest autorovo pozivanje na ekonomsku teoriju i prakseologiju. Tu treba napomenuti da je „prakseologija“ koju autor spominje ekonomsko-psihološka teorija koja iz zakona ljudskoga uma (dakle, a priori, može se reći iz „ljudske prirode“) izvodi principe ekonomskog ponašanja. Dakle, ta teorija u potpunosti apstrahira od historijsko-društvenih uvjeta i okolnosti u kojima ljudi djeluju i proizvode. Drugim riječima, sa stvarnim životom i realnošću prakseologija nema mnogo veze. To se vidi i u nastavku – konkurencija i tržište shvaćeni su „idealno“ – kao da je dovoljno postaviti konkurenciju kao okvir pa će pacijenti potpuno autonomno moći birati između „bolje“ i „lošije“ usluge. Ali, kako će birati autonomno kada ne raspolažu jednakim materijalnim resursima. Neće li iz toga proizaći da će pojedini pacijent biti primoran da ide kod onoga tko daje jeftiniju uslugu, time riskirajući da je možda nekvalitetniji? Zdravstvo će se svesti na razinu još jednoga elementa u robnom svijetu – „kol´ko para, tol´ko muzike!“.

„Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.“

To je glavni argument protiv javnog zdravstva – postojanje mita i korupcije te državni monopol. O čemu se tu zapravo radi? Korupcija ne postoji zato što postoji javno zdravstvo koje bi se trebalo temeljiti na društvenoj solidarnosti. Kod nas je korupcija velika, ali to nije zbog javnog zdravstva nego upravo zbog „nagrizanja“ javnog zdravstva od strane privatnih interesa, odnosno upliva privatnih interesa u javno dobro. Tako je i s većinom državnih firmi – njihova vodstva zapravo se ponašaju kao privatnici, odnosno u okviru „javnoga“ ili „državnoga“ postoje privatni interesi koji razaraju javno dobro. To ne treba mnogo čuditi jer živimo u uvjetima kapitalističkog načina proizvodnje gdje su robna proizvodnja i proizvodnja za profit dominantni oblici društvene proizvodnje, kojima su ostali oblici proizvodnje podređeni. Suština je kapitala da se neprestano širi u sfere u kojima se još ne nalazi, tj. on preživljava i razvija se jedino tržišnim širenjem. Tako dolazi do sustavne korupcije. Na primjeru zdravstvenog sektora to se vidi po tome što se najprije iz cjelovitog javnog zdravstva izbaci određeni dio, pa zatim slijedi usmjeravanje pacijenata kod privatnika (jedan primjer outsourcinga) pa novac poreznih obveznika ide u džepove privatnikâ. Detaljno o tome je govorio dr. Gorjanski, nazivajući to rent-a-car zdravstvom. Drugim riječima, država pogoduje privatnicima, kako to i inače rade njezine institucije. Dakle, mi trenutno nemamo javno zdravstvo u pravom smislu niti je to moguće u okviru tržišne privrede, a protržišne reforme samo su daljnji put u pogoršavanju stanja u zdravstvu, bilo to umjerenijim putem kao što je u slučaju ministra Varge koji mora balansirati između „socijalnih partnera“, ili je to nešto radikalnijim putem kao u slučaju autora ovoga teksta koji, srećom, nema prevelikog utjecaja u ovom društvu.

„Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.“

Tu autor u nedostatku protržišnih argumenata, priznaje stvarnu narav tržišta i konkurencije – više rada za manju cijenu. Ne čini li se da bi se u tim uvjetima stopa eksploatacije radnikâ u (privatnom) zdravstvenom sustavu povećala jer konkurencija goni privatnika da zarađuje više od drugog, a to može i tako što će se smanjiti cijena radne snage koju koristi. Zašto bi u svemu tome, računajući i na sve iscrpljenije osoblje, kvaliteta zdravstva bila povećana?

„Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.“

Ovime se autor u potpunosti razotkrio. Tu se vidi tipično neoliberalno razmišljanje – javne usluge treba deinstitucionalizirati tako što će se javna briga prebaciti na atomizirane pojedince o čijim će „moralnim nastojanjima“ ovisiti sustav društvene solidarnosti, a koji će moći pomagati „karitativno“ i „volonterski“. Općenito je oslanjanje na karitativni i volonterski rad jedno od glavnih obilježja neoliberalnog ustroja društva – cijeli sustav javnog pomaganja se svodi na neplaćene, potplaćene ili prekarne oblike rada, a s ciljem smanjivanja opterećenja za vlasnike kapitala. Na kraju društvo i društvena solidarnost nestaju – u takvoj fragmentaciji i atomizaciji ostaju samo pojedinci i njihove obitelji. Zvuči li to poznato? Aluzija je na tačerizam i reganizam kao dosljedno provedene oblike neoliberalnog ustroja društva.

Ne dajmo da se ta prošlost ponovi!