Razmišljanje o Lex Todoriću

Autor: Hrvoje Štefan

Pročitao sam takozvani lex Todorić ili "Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku" i moram priznat da mi nije baš jasno na koji načn bi ovaj zakon trebao biti od koristi s obzirom na cilj sprječavanja "nekontroliranog kolapsa sistemski važnih trgovačkih društava". Zakon predviđa izvanrednu upravu, imenovanu od strane Trgovačkog suda, koja bi trebala u definiranom vremenskom roku, zajedno sa vjerovnicima, dobavljačima i radnicima ispregovarati, usvojiti i provesti plan restukturiranja firme (koncerna), s time da država ni na koji način ne bi posebno financirala spašavanje firme (osim eventualno putem zajednički usuglašenog otpisa dijela potraživanja svih vjerovnika prema firmi). Čak se izričito u zakonu navodi da "za provedbu ovog zakona nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske". Dakle, nije mi jasno koja bi to bila prednost ili novi manevarski prostor kojeg bi osiguralo postavljanje 'izvanredne uprave' od strane države i na koji način bi to olakšalo restrukturiranje firme, zaštitu njezinih radnika i dobavljača koji čine bitan udio ili značajnu poziciju u strukturi hrvatskog gospodarstva?!

Ipak, ono što mi je posebno zanimljivo jest da su političari koji su predložili navedeni zakon (npr. Martina Dalić) isti oni koji inace gorljivo zagovaraju neoliberalne politike privatizacije i povlacenje države iz aktivnog upliva u ekonomiju, s 'argumentom' da je država "loš gospodarstvenik" i da je ekonomiju potrebno prepustiti privatnoj inicjativi i 'slobodnom' tržištu. I sad kad je privatna inicjativa, metastazirajući do pozicije sistemske prijetnje, došla na rub bankrota koji prijeti ozbiljnim negativnim učinicma na cijelu ekonomiju, e sad država više nije 'loš gospodarstvenik' već se donosi poseban zakon koji će legalizirati državno postavljane "dobrog gospodarstvenika" u vidu izvanredne uprave.

Ili je možda država loš gospodarstvenik sve dok privatna incjativa ostvaruje rast, bez obzira koliko taj rast bio rizičan, prema radnicima eksploativan i temeljio se na golemim dugovima malim i srednjim dobavljačima , i država je loš gospodarstvenik dokle god privatna inicjativa izvlaci stotine miliona dividende na privatne račune, ali kad stvar pukne i kad se pokaže neodrživost poslovnog modela, e onda država odjednom više nije "loš gospodarstvenik", barem dok se ne ublaži prijetnja za ukupnu ekonomiju i barem donekle za veliki broj radnika koji nisu mogli pohraniti milionske zalihe dividendi na stranim računima. I onda kad se firma restrukturira, uz izgledno najveći trošak kojeg će platiti radnici i manji dobavljači u vidu gubitka posla i tržišta a država u vidu nenaplaćenog poreza, tada će preostali 'zdravi dio' firme opet trebati pustiti privatnoj inicjativi da s njim slobodno raspolaže, na njemu se privatno bogati i raste do nekog sljedećeg sistemskog kraha. Jer država je 'loš gospodarstvenik' dok se ne desi kolaps čiji nastup treba s punim povjerenjem prepustiti privatnoj, poduzetničkoj inicjativi i njezinom 'dobrom gospodarenju'.