Mjesecima u opozicijskim krugovima slušamo kako je „jedino bitno smijeniti Bandića”, sada kada je Milan Bandić preminuo, nestaje taj refren onima koji su svoje politike gradili na smjeni jednih lica drugima. No nikad nije bila riječ o tome, već o politici i političkoj ekonomiji koje je potrebno „smijeniti”. I otprije fokus na jednog čovjeka nije bio koristan, personalizacija krivnje nije bila niti politički poštena, no koristila je mnogima koji su navodnu alternativu gradili na pojednostavljenoj priči o „zlom gradonačelniku”, a prikrivao se dublji problem strukturalnog i legalnog klijentelizma i korupcije specifične za periferiju EU, problem koji će u vremenu koji dolazi biti sve izraženiji.
Milan Bandić nije bio loš, niti nesposoban gradonačelnik, on je uspješno radio ono što mu je bila zadaća, što je zadaća politike većine političara na periferiji – služiti elitama i reprodukciji sustava kojemu je legalna korupcija u samoj srži. Od komodifikacije javnih prostora, sumnjivih zamjena zemljišta, outsourcinga komunalnih usluga, agencijskog rada u Holdingu, sumnjivih javnih nabava, najma kućica na Adventu, zapošljavanja preko veze... No nije to neka „naša”, „balkanska” korupcija, koja stanuje samo u našim gradovima, što je također pojednostavljena priča kojom su se mnogi koristili, već je to nekad nelegalna, ali puno češće sistemska i legalna korupcija koja je temelj kapitalizma na periferiji. Klijentelistička povezanost u Zagrebu nije bitno drugačija od riječkog klijentelizma ili klijentelizma u drugim gradovima – a proizlazi iz činjenice da je radnih mjesta sve manje, da su sve slabije plaćena i da je jedini izbor mnogima - uključiti se u klijentelističke mreže (ili iseliti). Iako je većini u Zagrebu život bio sve lošiji, za Bandića su velikim dijelom na svim izborima glasali pripadnici klijentelističkih skupina povezani s njim (osobito u Zagrebačkom Holdingu), oni koji su imali izravne ili neizravne koristi za sebe ili članove svoje porodice.
Neki smatraju da je za rezanje veze između politike i elita dovoljno da se onemogući „članska iskaznica”, odnosno napredovanje putem i preko „članske iskaznice”. No vjerovati da ćemo se klijentelizma riješiti time što politika i elite neće biti izravno, vidljivo, povezane – naivno je. Klijentelizam 2.0 više ne radi takve „početničke” greške, politika ne traži od ekonomskih elita da se učlanjuju u stranku, dovoljna je kapilarna premreženost poznanstava i usluga koja se odvija u okviru i prema slovu zakona, a nitko takvom gradonačelniku neće moći reći da je njegov „član stranke” od grada dobio ovo ili ono.
Korupcija u gradu Zagrebu, ali i u Rijeci, Splitu, Puli, Trogiru, Osijeku ima puno šire uzroke od „zlih gradonačelnika”. Hrvatska se u ovom okviru ne može razviti, ne možemo doseći razvojem najbogatije zemlje centra i to ne zato što u nas vlada neki „balkanski mentalitet” (osobito su bile iritantne lokal šovinističke političke hajke protiv „dotepenaca”), niti zato jer smo mi nacija posebno sklona korupciji, već zato jer smo kao društvo, a vođeni političkom elitom, pristali na okvir tzv. „slobodne tržišne utakmice”, pristali smo na ulogu i funkciju periferije koja je deindustrijalizirana i osiromašena, koja služi kao bazen jeftine radne snage i tržište za proizvode bogatih zemalja centra.
U takvom kontekstu periferija se nalazi u tranziciji koju karakterizira otuđenje i razvlaštenje većine, prestanak shvaćanja grada, gradske politike i budžeta kao izvora osiguravanja kvalitetnih komunalnih usluga, socijalne sigurnosti, prestanak izgradnje javnih škola i vrtića, domova zdravlja i domova umirovljenika, intenzivna komercijalizacija institucija zdravstvene zaštite, skrbi za najmlađe i najstarije, povećanje cijene stanova i kraj politike stanogradnje usmjerene na dostupan stan svima, daljnje obespravljenje većine, ograničavanje mogućnosti odlučivanja – privatizacija odluka o kapitalnim projektima koji će odrediti i način korištenja gradskog budžeta. Za taj projekt potrebna je politika koja sprovodi interese elita, a te su elite još uvijek tu i povezane su s najvećim brojem političara, koji se uglavnom razlikuju po tome kojim elitama pripadaju i kojima će se prikloniti. No većina nije tako „zatucana” ili ideološki „slijepa” da ne razgovara s elitama, da im ne ide niz dlaku, da ne prihvaća njihove pozive „na suradnju” u ovom ili onom obliku. Bez obzira kojim se elitama ti političari priklonili – cilj im je isti – gurati „razvoj grada” prema javno-privatnim partnerstvima u kojima privatno profitira na javnom, a nikakva sredstva nisu dovoljna, jer koliko god sredstava imali – elite će ih prisvojiti ostavljajući mrvice za ono čemu su ta sredstva bila namijenjena.
Smjena jednog lica drugim, sada smo sasvim sigurni, dogodit će se – no da bi došlo do promjena politike, trebat će puno više od toga.