Porezne reforme u Hrvatskoj pokazuju konzistentno pogodovanje vlasnicima kapitala i najbogatijima, a na račun primanja od rada i onih najsiromašnijih. Hrvatska je rekorder po ubiranju poreza na potrošnju, dok je pri samom dnu po ubiranju poreza na prihod i kapital najbogatijih[1].Vlada Andreja Plenkovića je u nekoliko navrata smanjivala oporezivanje dobiti. Ove godine je povećan iznos prihoda s 3 na 7,5 milijuna kuna na koji se plaća niža stopa poreza na dobit od 12%. Porez na dobit je smanjen najprije s 20% na 18% i na 12% za male poduzetnike. Takva se reforma poduzima s obrazloženjem da je u nas navodno visok porez na dobit. No mi smo prema Eurostatu, službenoj EU statistici, na samom dnu ljestvice, odnosno taj porez je jedan od najnižih u EU.

Sada se planira i smanjivanje poreza na dohodak i to najviše onima s prihodima višim od 30.000 kuna bruto. Primjerice, oni s 25.000 kuna će dobiti oko 1.500 kuna više dok će oni s plaćama oko 10.000 kuna dobiti tek par stotina kuna, oni s manje će dobiti i manje od 100 kuna. Ne postoje analize prema kojima se poduzima ovakva reforma, niti je ona opravdana uzimajući u obzir dosadašnje “Marićeve porezne reforme”. Te su reforme obuhvaćale smanjenje broja razreda najprije na dva, a u tri navrata su se smanjivale i stope - ukinut je najviši porezni razred s 40%, a u preostala dva razreda stope su smanjene u prvom na 24% i u drugom na 36%, a potom će se sada u najavljenom petom valu stope smanjiti na 20%,odnosno na 30%. Također su razredne granice pomaknute u trećem valu kada je donji razred proširen.

Tim se promjenama povećala regresivnost - odnosno relativno se povećala porezna opterećenost manje imućnih, dok se smanjuje porezna opterećenost onih imućnijih. Naravno, takve se reforme poduzimaju u društvu u kojem se stvara fabricirani konsenzus oko nejednakosti – ideje da bogate na rad i inovacije potiče obećanje još većeg bogatstva ili zarade, dok se kada je riječ o siromašnima tvrdi da za njih nema boljeg poticaja na rad nego da im se zaprijeti još većim siromaštvom. Takvu logiku potrebno je izazvati i suprotstaviti joj se.

Dok Vlada najavljuje smanjenje poreza za one s najvišim plaćama preko 30.000 kuna bruto – Radnička fronta nudi model i prijedlog progresivnog oporezivanja (Tablica 1). Progresivno oporezivanje ide za tim da se najviše oporezuje najbogatije, a najmanje one s niskim prihodima, one koji su ispod granice procijenjenih minimalnih troškova života, treba osloboditi bilo kakvih poreza. Zbog nepostojanja izračuna minimalnih troškova života koji bi odredili iznos minimalne plaće[2], zbog toga što se u nas ne računa tzv. „potrošačka košarica” odnosno minimalni troškovi života, u prijedlogu ćemo se zadržati na iznosu minimalne plaće od 5.000 kuna neto (6.250 kuna bruto), što je ipak značajno više od 3.400 kuna neto koliko je Andrej Plenković odlučio velikodušno povisiti minimalnu plaću iduće godine. Povećanje minimalne plaće za 150 kuna od Vlade je sramotno pogotovu dok Vlada snižava poreze za najbogatije.

Tablica 1: Izračun plaća prema prijedlogu Radničke fronte o progresivnom oporezivanju

pragovi

Kako većina, čak 90% radnika u Hrvatskoj, prima plaću nižu od 15.000 kn bruto[3], potrebno je progresivno oporezivati tako da svi ispod te granice, uz viši neoporezivi dio plaće i nižu poreznu stopu od 10% imaju što više plaće, te da progresija raste od tog iznosa na gore (Tablica 2). Stoga prijedlog porezne reforme poreza na dohodak Radničke fronte uključuje:

  • dizanje neoporezivog dijela dohotka na 5.000 kuna,
  • dizanje minimalne plaće na 5.000 kuna neto (6.250 kuna bruto),
  • poreznu stopu od 10% do prvog praga od 7.500 kuna porezne osnovice,
  • poreznu stopu od 20% do drugog praga od 15.000 kuna porezne osnovice,
  • poreznu stopu od 40% do trećeg praga od 30.000 kuna porezne osnovice,
  • te poreznu stopu od 80% za one preko 30.000 kuna porezne osnovice.

Tablica 2: Usporedba RF-ovog prijedloga progresivnog oporezivanja s Vladinim prijedlogom koji ide na ruku najbogatijima

Tablica 2: Usporedba RF-ovog prijedloga progresivnog oporezivanja s Vladinim prijedlogom koji ide na ruku najbogatijima

Svakako treba reći da oporezivanje ne može biti temelj stvaranja kvalitetnijih i bolje plaćenih radnih mjesta – prava reforma obuhvaća mijenjanje okoštale privredne strukture, prelazak s rentijerskog tipa privrede na reindustrijalizaciju i korjenito mijenjanje odnosa prema privredi koja treba biti u službi zadovoljavanja temeljnih potreba društvene većine. No progresivno oporezivanje je stvar pravednosti i solidarnosti. Ukoliko je Vlada odlučila svima na minimalcu zamrznuti ionako niske plaće – svakako teret krize moraju na sebe preuzeti i oni s visokim plaćama.


[1] Ivo Bićanić, „Pet valova poreznih reformi Zdravka Marića. Nema dokaza o ostvarenju ciljeva, a Bićanić razotkriva nenajavljene trendove”, Ideje.hr, 14. 10. 20202.

[2] „Izjava Radničke fronte povodom objave povećanja minimalne plaće na 3.400 kuna, Radnička fronta”, 04. 11. 20202.

[3] Distribucija neto i bruto plaća po decilima, „Prosječne mjesečne bruto i neto plaće zaposlenih za kolovoz 2020.”, Državni zavod za statistiku RH, Zagreb, 20. 10. 2020.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?