Autorica: Katarina Peović

Na godišnjicu Oluje u Kninu predsjednik Milanović citira Churchilla i poziva na „dobru volju” koja u miru valja doći nakon ratova koji su uvijek krvavi i u kojima se zbiva puno toga lošeg. Primjerenije bi bilo citirati Krležu i na 25 godina nakon krvavog nacionalističkog rata obespravljenima poručiti „Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom.” Ideja da su i "grofovi", kao i svi velikodostojnici koji participiraju u vlasti i koji su došli s idejom pomirbe (s figom u džepu) jednaki hrvatskom radniku – opasnija je od bilo čega drugoga.

No naši Milanovići i Plenkovići, došli su u Knin upravo po to - izgraditi harmoniju i koheziju, govoriti o „dobroj volji”, pogotovu ako im ta „dobra volja” nije ni iz džepa ni u džep. Zato „lijevi predsjednik” i može u istom dahu dok citira Churchilla i zove na dostojanstveni mir relativizirati pljačkaški karakter tranzicije u kapitalizam, ne osvrnuti se na karakter tog „nacionalnog jedinstva” politike Tuđmanâ i Šušaka, kao i njihovih pandana u Srbiji koji su svi odreda guslali domoljubnu pjesmu dok su s obje ruke zahvaćali u zajedničke džepove, društvenog vlasništva – i bogatili tih 200 obitelji koje su prisvojile ono što je narod gradio 45 godina. Sada se vladajući silno trse da izgrade jedinstvo prije negoli dođe jesen u kojoj ćemo još jasnije vidjeti tko su oni koji su jednakiji od drugih.

Govoriti o Franji Tuđmanu kao o „prvom hrvatskom, i što je važnije ratnom predsjedniku”, a o njegovim suradnicima kao o „malo dobrih ljudi” – ima za cilj pacifikaciju radnog naroda koji je pokraden, poslan na bojišta, čija su radna mjesta ugašena, te koji su se vratili samo da bi saznali kako su im jedino preostali nacionalni ponos i osjećaji. U isto vrijeme naši su novi grofovi donijeli Zakone o radu koji su obespravili većinu, Zakone o predstečajnim nagodbama koji su povlaštene zaštitili od stečaja i troškova otkaza tim radnicima koju su samo u emotivnom nacionalizmu jednaki s vladajućima.

Sladunjava pacifikacija i Milanovićeva pjesma o „našim dečkima” koji su živote ostavljali imala bi možda smisla kada ne bi baš Milanovići tim istim dečkima i curama (kako se prigodno samo preskaču žene u militantno-romantiziranoj milanovićevskoj bajki) oduzimali pravo da pristojno žive od svojega rada, kada ne bi upravo on i njegovi bili odgovorni za iseljavanje 14% radnosposobnog stanovništva, kada ne bi bili odgovorni za to da imamo najviše nesigurnih ugovora o radu u Evropi, kad ne bi bili odgovorni za privilegije koje su osigurali tajkunima, prijateljima s kojima se jede po restoranima, da nije jedna trećina stanovništva siromašna, blokirana, ponižena, dok neki „dečki” nazdravljaju u Taču.

„Nismo potonuli u ponor moralne katastrofe” kaže Zoran Milanović, u zemlji u kojoj akademici opravdavaju korištenje pozdrava „za dom spremni”, jer se navodno pozdrav koji je ekvivalent njemačkom „Heil Hitler”, treba promatrati „u kontekstu”. Pozdrav su inače sami pripadnici postrojbi HOS-a povezivali s NDH i Pavelićem. Podsjetimo i da se taj „prvi hrvatski predsjednik” sam prisjećao Ante Pavelića i NDH kao „vjekovne težnje hrvatskog naroda”, pa de facto nema nikakvog razloga da onda Pavelića ne smatramo „prvim hrvatskim predsjednikom”, jer nam je tako rekao sam „prvi hrvatski predsjednik”. (Prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, predsjednik države koja je većinu naroda digla iz nepismenosti i bijede, bio je, u ostalom Vladimir Nazor.)

Ako se već patetikom nastoji graditi društveni konsenzus, bolje bi bilo citirati Matoševu 1909. - Na vješalima. Suha kao prut; Na uzničkome zidu. Zidu srama. Jer davno smo mi već prešli granicu koja nas sprečava, navodno, da govorimo o „ponoru moralne katastrofe”, a ta se granica čini dalekom samo gospodi u protokolu. Jer samo gospoda poput Milanovića mogu zaključiti kako je „ovih 25 godina bilo sjajno putovanje, veliko putovanje”. Većini je to bilo putovanje – ali prema dolje u moralnu katastrofu bijede i siromaštva, ostavljanja generacija bez mogućnosti da osnuju obitelj u svojoj zemlji, da žive pristojno od mirovine koju su zaslužili. Putovanje je samo asocijacija na iseljavanje– na mlade koje šaljemo u Irsku, dok umirovljenicima nudimo drugu vrstu putovanja - „mogućnost” i „slobodu” da rade i u mirovini u nekom Sparu ili Konzumu na obali.

U toj viziji slobode i otvorenih perspektiva koje nam je omogućio „prvi hrvatski predsjednik” ostaje jedino da vjerujemo da je sve do 1990-te bilo loše jer kako kaže Milanović „bila je Jugoslavija koje nikad više neće biti”, a sve što slijedi je jedno lijepo putovanje – za stare i mlade. Samo je pitanje čemu ta blokada „nikad više” ako živimo silnu demokraciju i slobodu u kojoj se sve može birati. Ili se nešto i ne može, u demokraciji grofova, više birati a „nikad više” je tu da onemogući biranje novih vizija društva socijalne sigurnosti, pravednosti, prevladavanja nacionalizma, osiguravanja temeljnih potreba za sve – hrane, stanovanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja. Nije li to „nikad više” blokada i zabrana, koja je u suprotnosti s navodno slobodnim demokratskim društvom u kojem živimo?

U toj se slikovnici liberalnih nazora i pomirbe, „dečki s fronta”, a indirektno svi obespravljeni u Hrvatskoj, pozivaju da zaborave glad, bijedu i siromaštvo, nejednakost i nepravdu koje vladaju u društvu koje klizi prema dolje, te da se zaboravi ideje socijalne pravde, solidarnosti i jednakosti – jer samo je taj još element tu remetilački i samo njega još treba „blokirati”, sve drugo se može slobodno i demokratski ostaviti na volju u takvoj idili. Sloboda svjetonazora i horor socijalnih nepravdi i materijalne deprivacije većine, to je slika budućnosti koju nude Milanović i Plenković, dva politička blizanca.

Zato je bilo potrebno u pjesničkom govoru, kojemu plješću stručnjakinje za komunikaciju, izreći i par protuustavnih – kao onu da se od 1941-45. na ovim prostorima vodio „građanski rat”. Znači nismo imali narodnooslobodilačku borbu, nisu ju vodili antifašisti, većinski komunisti, koji su uspjeli prevladati nacionalističke sukobe u koje su ti „vjekovni težitelji hrvatskog naroda” gurali narodnu većinu – ne imali smo, prema Milanoviću, od 1941-45. „građanski rat” – rat valjda pravih Hrvata koji su ostvarivali vjekovne težnje hrvatskog naroda s Hrvatima koji nisu osjećali to hrvatstvo dovoljno jako pa su zabrazdili u neku ideju nadnacionalne države, socijalizma i komunizma.

Prekrajanja antifašističke prošlosti na danu proslave Oluje (za koju se pak kaže da je bila u sklopu rata koji se definira kao agresija, a ne građanski rat) točkasto brišu neke stvari iz prošlosti.Pomicanje za jedan stupanj udesno – NOB kao građanski rat, Domovinski rat kao velikosrpska agresija – to je pomirba grofova i kmetova, radnika i tajkuna, kako bi se primirilo i ujedinilo one koji se ujediniti ne mogu i ne trebaju – klasne neprijatelje. Milanovićeva mala pokazna vježba iz retorike ima samo jednu svrhu – pacifikaciju i eutanaziju radne većine koju sada pred jesen treba pripremati na socijalni rat u kojem će nas uvjeravati da su Franje Tahiji naši prijatelji i da ukoliko njima bude još bolje, nama će svima biti super i fajn, dečkima s prve linije i curama bez ugovora o radu, na minimalcu ili s jednosmjernom kartom za Irsku.


Živjela Hrvatska kao narod silna kao sunce visok!

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?