Anonimno pismo bivšeg radnika 24sata

Došao sam u 24sata kao student i mislio sam da je to velika čast jer je bilo mnogo kandidata, a oni su probrali nekolicinu nas da radimo kod njih, najbolje medijske kuće u Hrvatskoj. Na početku je bilo sve u redu, urednici objašnjavali, kolege pomagali... No s vremenom se sve promijenilo.

Glavni imaju problema s komunikacijom, pa ti jedno kažu da napraviš, pa neki urednik zada drugi zadatak bez da su se međusobno koordinirali. Sjećam se jedne prilike kada mi je članak pregledala urednica, ispravila nekoliko stvari i razjasnila mi što je bilo pogrešno da bi me kasnije zvao urednik k sebi koji je bio smješten pored nje. Bilo je to blizu roka, a ja onako još se učim i trta me. Izbrisao mi pola teksta, iskomentirao sve i svašta da mi je bilo neugodno i to cijelo vrijeme je ona sjedila kraj nas. I on je znao da je ona gledala taj tekst jer se vidi tko ga je prebacio u koji status. Ispalo je da sam u zadnji čas zabrljao i za sve sam sam kriv, a zapravo sam se tek učio, nisam imao stvarnu praksu prije toga i oni su to znali. Svu krivicu prebacio na mene, kolegici metar od sebe nije ništa rekao niti me je ona branila.

Tereni vikendom su bili ubitačni. Letio si s jednog mjesta na drugo. Onda bi došao u redakciju i dobio još sto stvari za odraditi. Priče koje sam želio odraditi i koje bi nekome pomogle, redovito su odbacivane zbog nekih simpatičnih gluposti. Mislim, volim ja slatke pse sve životinje itd., ali to što je sladak nije temelj za neku priču. Nikad neću zaboraviti kada je u zadnji čas maknuta potresna priča jedne obitelji zbog parodije.

Počeli su se forsirati i lajvovi, a najgori su bili oni crne kronike. Snimati nečije tijelo pod plahtom. Prati te to još neko vrijeme i onda znaš da su ljudi u pravu kad pričaju da su novinari lešinari. Tješiš se da to isti ti ljudi gledaju, pa je bilo opravdano snimanje.

Grozni su bili i međuljudski odnosi. Neki kolege bi te zgazili za dobru priču, a što si bezobrazniji bio to si brže napredovao. Deranje na ljude zbog loših brojki, zeznuo si naslov, pa ovo, pa ono. Urednik koji izbacuje frustracije na sve redom i vidiš da ga se čak i oni urednici ispod njega boje, ne samo ti koji si na početku karijere. Neugodno je gledati kako netko na privatnoj razini vrijeđa čovjeka pred desecima ljudi. Bojiš se gledati u smjeru urednika kad prolazi. Neki su mu znali krivo odgovoriti na neko pitanje pa bi počela deračina po cijeloj redakciji i nervozno hodanje. Nisu ni bolji ni neki kolege i urednici koji obožavaju seksualne šale koje su nekima normalne, a tebi odvratne, još kad vidiš koliko su ti ljudi stariji od tebe.

Često ispaštaš za tuđe greške, više ne znaš što smiješ, a što ne pisati da se nekome ne zamjeriš. Žele neku posebnu priču, a kada im to i doneseš i namučiš se, oni ju nikad ne objave jer nekom ta priča smeta i oni žele biti u dobrim odnosima s njima ili pak jer su te htjeli malo namučiti. Urednici prepravljaju tvoje tekstove, stavljaju sočne naslove, kasnije se tebi javljaju ljutiti ljudi. Radiš u slobodno vrijeme, na godišnjem jer to nije posao od 8 do 16 h, to je posao kako i naziv njihove firme govori od 0 do 24.

Kolege i ja smo znali imati jako teške trenutke i pitati se koji vrag tu radimo pa se uvjeravati da nigdje nije bolje. Prestaneš i normalno jesti jer nemaš apetita kad ti utrpaju sto stvari da odradiš, odgađaš odraditi neke zdravstvene preglede. S grčem dolaziš na posao, manje spavaš, žališ se obitelji, a ni njima se ne sluša više tvoje kukanje, svima ideš na živce i tad shvatiš koliko si zaglibio.

Ne plate ti pola toga što si napisao, imaju svoj neki posebni sustav, koji nije ni zakonit ni pravedan. Ne čeka te ni posao za stalno u nekoj bližoj budućnosti ako nisi netko tko im je zapeo za oči. Jedna starija kolegica dobila normalni ugovor nakon 10 godina. To su ti isti ljudi koji pišu o zlostavljanju, mobingu i sličnome, a sami sebe ne vide. To je i najveća ironija u današnjem novinarstvu. Toliko je maltretiranja, no mi šutimo, pišemo priče o nekome drugome i pokušavamo zadovoljiti glavešine i izbjeći da viču na nas. Kad netko komentira tekstove novinara i pita se zašto je to ta budala napisala, neka se sjeti da ta osoba isto treba plaću i da je netko drugi zahtijevao da to napiše. Nemaš često priliku napisati, progurati ono što želiš i što si s radošću odradio jer prodaja i klikovi su najvažnija stvar u novinarstvu zadnjih godina. 

Najčudnije je kad se srećemo svi mi nekadašnji kolege, a stvarno nas ima dosta koji smo pobjegli odatle. Pričate nešto i kako je bilo ovo, pa ono, pa kako je onaj bacao stolce na ljude i svašta nešto i smijete se takvim grozotama. Valjda jer ste pobjegli u malo zdraviju okolinu.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?