Autor: Hrvoje Štefan

Pogledao sinoć „Otvoreno“ na temu najavljenog izvanrednog 'paketa' pomoći Europske komisije za saniranje posljedica korona krize. Gosti su bili HDZ-ov ministar Marko Pavić, ispred SDP-a je govorio Joško Klisović, a u ulozi 'nezavisnog stručnjaka' bio je Kristijan Kotarski s politologije.

Za početak, više od same teme nastup dvojice političara u studiju pokazao je da smo usred izborne kampanje i još jednom demonstrirao kako predstavnici najvećih mejnstrim stranaka shvaćaju izbornu kampanju i općenito politiku - predstavnik vladajućeg HDZ-a monološki uzdiže nepostojeće uspjehe ili neuspjehe prikazuje kao uspjehe njegove vlade, dok predstavnik najveće nominalno oporbene stranke monološki sipa optužbe za korupciju i klijentelizam vladajućeg HDZ-a. Dakle, obojica simultano drže monologe, ne zamara ih potpuna kakofonija jer su oni tu sa zadatkom da ne ustuknu a ne da kritički i samokritički argumentiraju.

Što se tiče same teme, HDZ-ov ministar prikazuje najave 'paketa' od 750 milijardi eura i 10 milijardi eura za Hrvatsku kao gotovu stvar. Pritom dodaje još 10 milijardi eura od novog i također još neusvojenog sedmogodišnjeg EU proračuna, te flegmatično tvrdi da će Hrvatska imati na raspolaganju 20 milijardi eura za razvoj.

U raspravi se ipak navelo da paket još nije usvojen, da postoje bogatije države koje se protive bespovratnoj pomoći, što će sigurno voditi izmjenama u njegovoj prvotno predloženoj verziji.

No ono što nitko nije problematizirao u emisiji jest vrlo upitna dosadašnja uloga EU fondova u ekonomskom razvoju i konvergenciji manje razvijenih prema razvijenima, kojoj bi navodno trebali služiti. Naime, EU fondovi koji stoje na raspolaganju manje razvijenim EU zemljama, pa tako i Hrvatskoj, u svojoj veličini i strukturi nikako ne mogu osigurati svrhu za koju su nominalno namijenjeni – konvergenciju prema najrazvijenijim EU zemljama. A sve dosadašnje vladajuće garniture, kako HDZ-ove tako i SDP-ove su ih prikazivale upravo kao razvojni i konvergentski eliksir.

To govori veličina (iznos) tih EU sredstava, ali i kriteriji i namjene za koje se ta sredstva odobravaju. Pa je tako iznos koji je Hrvatskoj bio na raspolaganju iz EU fondova u posljednjem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju manji od ukupnog iznosa investicija (privatnih i javnih) u Hrvatskoj u samo jednoj godini prije velike ekonomske krize (2007. godine). Pored malog iznosa koji je stajao na raspolaganju Hrvatskoj u prethodnom proračunskom razdoblju (ne uzimajući u obzir neuspjeh u povlačenju raspoloživih sredstava i nemali iznos koji Hrvatska mora uplatiti kao članica u EU proračun), kriteriji po kojima se povlače EU sredstva i namjene za koje sredstva mogu biti utrošena određene su na način koji u bitnome ograničava njihov doprinos približavanju najrazvijenijima. Naime, EU sredstva su namijenjena za velike infrastrukturne projekte upitne ekonomske opravdanosti (vidi: Pelješki most), gdje prema tržišnim kriterijima javne nabave posao dobiju strane firme jer su snažnije i konkurentnije, za tzv. horizontalne subvencije i za sve ono što ne ugrožava dominantnu tržišnu poziciju kompanija i privrednih sektora iz zemalja kapitalističkog centra. Iz EU fondova i paketa pomoći prema postojećim pravilima, sigurno se neće financirati investicije i razvoj hrvatskih industrija koje bi mogle predstavljati ozbiljnu konkurenciju kompanijama i sektorima iz bogatih EU zemalja (što u najvećoj mjeri pune EU proračun).

Nastavak iste ili slične politike može se stoga očekivati i kod izvanrednog paketa pomoći za saniranje posljedica korona krize ali i novog sedmogodišnjeg EU proračuna. Dakle, umjesto onog što bi Hrvatskoj osiguralo uvjete konvergencije i manju uvoznu zavisnost - da se EU sredstva iskoriste za promjenu nepovoljne privredne strukture, za reindustrijalizaciju, za revitalizaciju brodogradnje, drugih industrija (npr. Đuro Đaković) i poljoprivredno-prehrambenog sektora, da se osigura transfer tehnologije – EU sredstva će biti stavljena na raspolaganje tako da se koriste za zadržavanje nepovoljne privredne strukture i statusa quo (to je implicitno rekla predsjednica EU komisije kada je naglasila da je Europi važan hrvatski turistički sektor).

Ono što se također potpuno zanemarilo u raspravi u Otvorenom, ako se tako uopće može nazvati ona kakofonija prepucavanja i simultanih monologa predstavnika HDZ-a i SDP-a, jest golemi jaz između deklarativnih ambicija Europske unije i njezine vlade Europske komisije – po pitanju ekonomske konvergencije manje razvijenih EU zemalja, po pitanju 'zelene tranzicije' i prelaska na postfosilnu ekonomiju, po pitanju razvoja tehnologije, digitalizacije itd. – i zaista relativno mizernog budžeta s kojim EU raspolaže za te namjene.

Naime, kao što je poznato, EU nije fiskalna unija, kao recimo USA, i njezin sedmogodišnji budžet iznosi oko 1000 milijardi eura iz kojeg bi se trebali financirati svi ti ambiciozni projekti. S druge strane, USA ima godišnji federalni budžet od preko 4000 milijardi dolara. Zaista je naivno očekivati da će EU koja u sedam godina raspolaže s četiri puta manjim budžetom nego što ga USA ima na raspolaganju u samo jednoj godini, moći ostvariti bilo kakav značajniji iskorak. Da bi to mogla, EU bi za početak trebala postati fiskalna unija, a takvoj ideji se na sve načine suprotstavljaju bogatije zemlje članice jer bi to značilo i puno izdašniju pomoć manje razvijenim EU zemljama i solidarno i zajedničko preuzimanje tereta dugova. Najavljeni 'paket' pomoći za korona krizu, predsjednica Europske komisije navodi kao iznimnu mjeru koja nema namjeru postati 'nova normalnost' ili prvi korak u formiranju EU kao fiskalne unije (to govori kako bi umirila 'štedljivu četvorku' – Nizozemsku, Austriju, Dansku, Švedsku – koje se protive najavljenom obliku 'paketa' pomoći i traže da se daju zajmovi a ne bespovratna sredstva).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?