Piše: Ivan Cingel

Socijaldemokrat se poznaje po tome u kome vidi glavnog nepriijatelja, a u kome materijal za šurovanje.

Tko je ubio Rosu Luxemburg i Liebknechta? Desnica? Sure, tehnički, pucale su Freikorps crne džukele, ali tek nakon što ih je na njih pustio dični socijaldemokrat Friedrich Ebert, prvi kancelar Weimarske republike, kojem je prva kancelarska i republikanska briga bila zatrti "ekstremnu ljevicu", jer glavni neprijatelj za zaustaviti su socijaldemokratu "crveni", nikako klerofašisti - ti mu, štoviše, dođu pravi materijal za saveznike, po načelu "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj". Naravno da je uslijedio nacionalsocijalizam.

Jednom sam u životu glasao za socijaldemokrate: glasavši za koaliciju 2000. Činilo mi se prepovijesnim da propustim, unatoč nepovjerljivosti. Ali nepovjerljivost se pokazala ispravnom. Quoth the raven: Nevermore. Bio sam još relativno zelen i naivan, začepio sam nos na Budišu, na Račana, na Tomčića, na - ej! - Tomca, prisilio se nekako da glasam, no nisam se puno iznenadio kad se odmah potom na sve strane stalo manifestirati nepostojanje ikakve stvarne volje za demontažom tekovina tuđmanizma; i to počevši ne samo od sramotno lažljive, revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu iz '01, nego odmah tog lažno prevratničkog siječnja '00, kada se krema od stotinjak javnih lica okupila da im se svečano dodijeli Murtićeve grafike, kao najvećim zaslužnicima tzv. demokratskih promjena. Ebert all over again, sa stupanjem na snagu novogovora ekstremnog centrizma kao šifrarnika avansiranja, pa se au courant postajalo deklamiranjem "liberalnih vrijednosti", "Europe", "odlučnog možda" te proklinjanjem "ekstremista svih boja, zdesna i slijeva". S tim što ipak naglašavajući poseban pik na "lijeve ekstreme", kao diskvalifikacijski kod za označiti sve ono što bi sami trebali biti, a nisu. Butković još nije morao biti Violić, štoviše, jahao je na najvišem konju ikad. Ceremonija dodjele grafika odigrala se kao konstituiranje novog establišmenta, esdepehazijskog, na liniji od Račana do Pavića i strategije Jergulje, udobno se zavalivši u fotelje difuznog cinizma, ne žureći navaliti na uhodane centre moći, nema veze što klerofašističke, što Freikorps profila, naprotiv, još pogodne za savezništvo protiv tih zanovijetala slijeva bez fige u džepu.

#friends #socijaldemokracija #udobromdruštvu

Kalibar perfidnosti u smradu se možda srozao, od Račanovog tihog prdeža preko Milanovićeve guzne galame do evo Bernardićevih usranih pelena, ali škola ostaje škola.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?