Autor: David Graeber

Prevela: Karmen Lončarek

Počnem li nešto pisati, mislim da ću se usredotočiti na ono što se oblikovalo prije pandemije i kako je to moglo utjecati na ono što će se kasnije dogoditi. To jest, osim očiglednih stvari poput strmoglavog uništavanja planete.

Ponajprije, svi su se ekonomisti složili da će se desiti stanoviti ekonomski slom, temeljen na neodrživim razinama osobnog duga i normalnog funkcioniranja poslovnog ciklusa. Slom se desio, a centralne banke su bjesomučno upumpavale novac ne bi li to usporile ili ublažile. Drugo, dogodio se neviđeni val narodnih nemira tokom kraja 2019. i 2020. - većinom prešućenih u medijima, posvud od Haitija, preko Hong Konga, Žutih prsluka, Sudana, pa do... netko je nabrojao oko 40 ustanaka, nenasilnih ili drugačijih. To je bilo iznimno. No, možda i nije posve šokantno, jer čini se da se to događa svakih deset godina. Tako je 1999-2001. bio vrhunac alterglobalizacijskog pokreta, ustanaka po cijelom svijetu; 2011. godine pak bilo je Arapsko proljeće, trgovi, Occupy Wall Street... Dakle, moglo se očekivati. Ali svaki put je, što je uznemirujuće, sve manje artikuliranosti.

Globalni pokret za pravdu nije imao organizaciju odozgo prema dolje, ali imali su je Indymedia, kao i Narodna globalna akcija, institucije koje su umrežavale i povezivale borbe širom planete; pokreti iz 2011. barem su dijelili ideje i ljudi su se kretali amo-tamo među pokretima. No ovaj put polovica uključenih ljudi nije ni znala za većinu ostalih, niti su ih imali načina da ih dobro prate (budući da su ih glavni mediji uglavnom ignorirali). Drugi zaista značajan pokret bio je Revolt of the Caring Classes (oprostite mi besramni pokušaj brendiranja). To jest, kako produktivnost zdravstvenog, obrazovnog, te sektora skrbi, opada zbog gomilanja administrativnog osoblja, a digitalizacija potiče bulšitizaciju, u tim sektorima sve više ljudi se zapošljava u sve lošijim uvjetima; kao kompenzacija, štrajkove dižu upravo učitelji, medicinske sestre, pružatelji skrbi. I sad, naravno, upravo oni ljudi koji su se pobunili ili su bili na ivici pobune, jesu "radnici prve linije", još uvijek na poslu dok se administratori, koji su im neposredni klasni antagonisti, skrivaju kod kuće - kao što je i većina njihovih potencijalnih saveznika u izolaciji.

U Velikoj Britaniji nakon svjetskih ratova ljevica je došla na vlast. Zašto? Zato što su ljudi iz radničke klase: 1. odjednom stekli iskustva o socijalističkom organiziranju i vidjeli da to djeluje; 2. budući da su ljudi iz više klase automatski postali oficiri, radnici su stekli izravno iskustvo kakvi su to idioti. I naravno 3., vratili su se kući uvježbani za korištenje oružja, tako da politička klasa nije mogla sasvim zanemariti njihove zahtjeve. Ovo sad se tretira analogno ratnoj mobilizaciji i tu zaista postoje neke sličnosti - posebno se to odnosi na ono pod 2. i o tome stalno slušam. Na primjer: "Znali smo da su administratori koji upravljaju bolnicama itd. beskorisni, ali sad ih vidimo kao ubojice." Čini se da su tu na okupu svi sastojci za revolucionarnu situaciju, osim što je izostala normalna uloga intelektualaca, koji osiguravaju komunikaciju između borbi. Kako se radničke klase mogu pregrupirati (koristim post-radničku terminologiju) oko rada u skrbi, te koja je uloga komunikacijskih klasa (ako ih možemo tako nazvati) ako su svi zatvoreni u svoje kuće? Uvijek se vraćam na prošlotjednu anketu koja je pokazala da se samo 9% Britanaca želi vratiti na "normalno" - ali već 50 godina ne samo da su brutalno napadnute naše mašte, već i naša sposobnost razgovora preko klasnih linija. Kako to poništiti?

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?