Dok pratimo kako se poduzetnici organiziraju i vrše pritisak prema izvršnoj vlasti da država zaštiti njihove klasne interese još se jednom pokazuje zašto je organizirana manjina snažnija od neorganizirane većine. Sva tržišno-konkurentska suparništva i frakcijske sukobe kapitalisti spremno ostavljaju po strani kada prepoznaju da ozbiljna ekonomska i socijalna kriza može ugroziti njihov zajednički klasni interes. Tada se organiziraju i pokreću ideološku mašineriju – medija, ekonomskih 'stručnjaka' i 'znanstvenika', političara – da radnu većinu društva uvjere kako se kriza može prevladati jedino preko njihovih leđa. Za uspjeh takvog poduhvata ključno je održati i pojačati podjele među radnom većinom društva, uvjeriti radnike iz privatnog sektora da će ih kriza obespraviti zbog radnika iz javnog sektora ('uhljeba') a ne zbog uzroka koji proizlaze iz klasne dominacije kapitalističke manjine.

Dosadašnje najave političara, prijedlozi raznih 'nezavisnih' stručnjaka, liberalnih medija, različitih organizacija poslodavaca/poduzetnika, sve su usmjerene da čim prije i čim jasnije nametnu kao samorazumljiv stav da se kriza može uspješno riješiti jedino tako da njezin teret podnese radna većina – radnici iz privatnog sektora koji su prvi na udaru i najmanje zaštićeni, prekarni radnici i samozaposleni, radnici iz javnog sektora za koje se traži drastično rezanje plaća i masovno otpuštanje, rapidno rastući kontingent nezaposlenih, umirovljenici.

Ljevica je za sada sramežljiva u svojim prijedlozima kako odgovoriti na krizu a da taj odgovor ne bi podrazumijevao uvažavanje interesa kapitalista kao prioritetnih, još je previše nesigurna, ideološki pogubljena i razjedinjena nakon više desetljeća poraza.

Ipak, krizu se ne smije defetistički svoditi na neumitnost još jednog poraza ljevice i još jednu potvrdu TINA-e (there is no alternative), već iskoristiti i kao priliku da se artikulira odgovor na krizu koji će imati drugačiji klasni balast, da tako kažemo.

Kratkoročno, lijevi odgovor na krizu treba se temeljiti na dva principa. Prvi je da se teret krize raspodjeljuje prema imovinskoj snazi ili drugačije i jasnije rečeno – bogati trebaju prvi platiti za krizu - a drugi je da se spašavaju radna mjesta a ne kapitalističko vlasništvo.

Iz dosadašnjih prijedloga vidljivo je da bi se teret krize trebao financirati iz preraspodjele radničkih plaća – u fokusu su radnici u javnom sektoru za koje se i očekuje i traži značajno smanjenje plaća i usmjeravanje oslobođenih sredstava za financiranje plaća u privatnom sektoru.

Lijevi odgovor ne isključuje nužnost preraspodjele i financiranja krize iz plaća radnika, no prije zahvata u plaće radnika potrebno je zahvatiti u dohotke, no prije svega imovinu i fondove onih najbogatijih. Onaj dio imovine najbogatijih koji je najpogodniji za preraspodjelu u svrhu financiranja tereta krize je dakako financijska odnosno novčana imovina. Ta imovina se u najvećoj mjeri nalazi na štednim računima u 'domaćim' bankama.

Da budemo precizniji i navedemo službene podatke Hrvatske narodne banke kao smjernicu – 51.000 najvećih štediša ili 1.7% od svih štediša, drži oko 40% ukupne štednje ili oko 73 milijarde kuna na njihovim štednim računima ili u prosjeku 1.5 milijuna ili oko 200.000 eura po računu.

Vlada je u svojim dosadašnji najavama mjera za saniranje krize istaknula kako će njihova vrijednost biti oko 30 milijardi kuna. Vidimo da u 'domaćim' bankama najbogatiji drže skoro tri put veći iznos sredstava koji bi se i mogao i trebao iskoristiti za saniranje krize. Kod preraspodjele tih milijardi sa računa bogataša u fondove za saniranje krize, trebalo bi uzeti u obzir ukupni imovinski cenzus nositelja računa i njihovih obitelji, kako bi se izuzele one iznimke koje nisu bogatuni već im takva visoka štednja služi za rješavanje recimo stambenog pitanja. Za ostale, onaj dio na računima koji premašuje iznos kojeg recimo garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava (cca 700000 kuna) ili neki drugi, eventualno manji iznos, preraspodijelio bi se u fondove za saniranje krize i tako dobile milijarde kuna, umjesto da se ta sredstva skupljaju kroz smanjivanje plaća radnika na minimalac ili rezanjem ionako niskih mirovina.

Naravno, vladajućoj politici i domaćim kapitalistima ne pada na pamet mogućnost korištenja takvog izvora sredstava za saniranje krize i za njih je takva ideja skandalozna jer zadire u njihove klasne privilegije i zadire u 'svetost' privatnog vlasništva. Bez obzira što je pitanje elementarne pravednosti da se od onih koji imaju puno preraspodjeli prema onima koji jedva preživljavaju, umjesto da se štiti vlasništvo i imovina najbogatijih pod svaku cijenu.

Kad je riječ o spašavanju radnih mjesta, tu također pitanje privatnog vlasništva dolazi u prvi plan. Naime, lijevi odgovor na krizu zahtjeva da se spašavaju ili osiguravaju radna mjesta radnika, a ne da se spašava privatno vlasništvo kapitalista.

Prijedlozi vladajućih političara i kapitalističkih glasnogovornika ističu da je radna mjesta moguće spasiti i poduzetnike spriječiti u davanju otkaza radnicima jedino na način da im država osigura plaće jer oni u situaciji krize, drastičnom padu potražnje i prihoda nemaju od kuda radnicima isplatiti plaće pa im jednostavno moraju dati otkaz.

Postoje dakako značajne razlike između različitih sektora i različitih poduzeća u tome kako ih je pogodila kriza, kolike imaju zalihe i mogućnost da izdrže neko vrijeme i sa značajnim padom prihoda, a da ne otpuštaju radnike. Otpuštanje radnika predstavlja i ozbiljan trošak kada ih je ponovno potrebno angažirati. No, nekako se podrazumijeva da su najizloženija krizi i s najmanjom otpornošću i kapacitetom amortizacije udara brojna mala i srednja privatna poduzeća. Ta sitna buržoazija je sada možda i najglasnija u zahtjevima prema državi i bankama da im se pomogne – kroz otpis poreznih dugova, kroz moratorij na otplatu zajmova i sl.

Lijeva politika bi po pitanju spašavanja radnih mjesta trebala uzeti u obzir značaj pojedinih sektora i poduzeća za zadovoljenje temeljnih potreba stanovništva. No, ako zanemarimo taj kriterij lijeva politika bi trebala prije svega biti usmjerena na osiguranje radnih mjesta ali ne i spašavanje kapitalističkog vlasništva.

U situaciji krize to znači da bi lijeva politika trebala financirati spašavanje radnih mjesta u malim i srednjim privatnim poduzećima koja bi bez takve pomoći ugasila radna mjesta, no pod uvjetom da se te male i srednje privatne tvrtke transformiraju u zadruge gdje bi radnici postali zadružni suvlasnici i time dobili pravo da demokratski odlučuju o upravljanju firmom u kojoj rade odnosno u zadruzi u kojoj rade.

Ideja je ponovno skandalozna – malim i srednjim poduzetnicima puna su usta njihovih radnika, oni bi sve učinili da im ne moraju dati otkaze, ali ideja da bi ta radna mjesta mogla biti spašena uz pomoć države ali uz uvjet da se privatne firme pretvore u zadruge je nešto što im je potpuno neprihvatljivo. Tu bi onda bilo na radnicima koji rade za male i srednje poduzetnike/kapitaliste da poduzmu inicijativu prema državi da financira zadržavanje njihovih radnih mjesta i transformaciju privatnih firmi u kojima rade u zadruge.

Mali i srednji kapitalisti će isticati kako je to njihovo privatno vlasništvo i da se radi o otimačini, no tu nikakva država ništa ne otima već radnici bez kojih ne bi bilo moguće poslovanje niti zarada niti profit kojeg su poduzetnici zatim ulagali u sredstva za proizvodnju, radnici samo nazad preuzimaju kao onu vrijednost i imovinu koju su oni stvorili i koju je poduzetnik kroz proces eksploatacije legalno pretvorio u njegovo privatno vlasništvo.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?