Ima li svaki narod vlast kakvu zaslužuje?

Ima li svaki narod vlast kakvu zaslužuje?

Ruski revolucionar Lav Trocki ubijen je 23. augusta, pre 79 godina. Tim povodom delimo odlomak iz Trockijevog nedovršenog članka, pisanog baš te 1940. godine – u pitanju je članak „Partija, klasa i vođstvo“. Vrednost Trockijeve misli, iskazana i u ovom članku, gde pobija često izgovaranu rečenicu da „glup narod bolju vladu ni ne zaslužuje“, leži u činjenici da je do kraja života ostao dosledan suštini marksizma: oslobođenju radničke klase kao činu same radničke klase, i klasnoj borbi, sa svim njenim protivrečnostima, kao osnovnom oruđu analize društvene stvarnosti.

„Drevni evolucionističko-liberalni epigram kaže: Svaki narod dobija vladu kakvu i zaslužuje. Istorija nam, pak, pokazuje da jedan te isti narod tokom relativno kratkog vremenskog perioda može da dobije vrlo različite vlade (pogledajmo Rusiju, Italiju, Nemačku, Španiju itd.), kao i to da redosled ovih vlada niukoliko ne prati jedinstveni pravac – od despotizma do slobode – koji su evolucionistički liberali zamislili.

Tajna leži u sledećem: jedan narod sačinjavaju neprijateljske klase, a i same te klase sačinjene su od različitih i donekle međusobno suprotstavljenih slojeva koji potpadaju pod različita vođstva; nadalje, svaki narod potpada pod uticaj drugih naroda, koji su i sami sačinjeni od različitih klasa.

Vlade nisu izraz postepeno rastuće ’zrelosti’ određenog ’naroda’, već su rezultat borbe između različitih klasa i između različitih slojeva unutar jedne klase – te, na kraju, rezultat delovanja spoljnih sila: saveza, sukoba, ratova itd. Ovome treba dodati i to da vlade, jednom kada uspostave svoju vlast, i te kako mogu da nadžive odnos snaga koji ih je doveo na vlast. Upravo iz ove istorijske protivrečnosti rađaju se revolucije, državni pučevi, kontrarevolucije...

Isti ovaj dijalektički pristup neophodan je i kada se bavimo pitanjem klasnog vođstva. Podražavajući liberale, mudraci iz naših redova prećutno prihvataju aksiom po kome svaka klasa dobija onakvo vođstvo kakvo zaslužuje. U stvarnosti, vođstvo nipošto ne predstavlja puki ’odraz’ klase, niti proizvod njene slobodne kreativnosti. Vođstvo se oblikuje u procesu sukoba između različitih klasa, odnosno različitih slojeva iste klase. Jednom kada se izdvojilo, vođstvo se bez izuzetka izdiže iznad svoje klase i tako postaje podložno pritisku i uticaju drugih klasa.

Proletarijat dugo može da ’toleriše’ vođstvo koje je već pretrpelo potpunu unutrašnju degeneraciju, ali još uvek se nije stvorila prilika – neki veliki događaj – da ta degeneracija izađe na videlo. Nužan je veliki istorijski potres kako bi se jasno (raz)otkrila protivrečnost između vođstva i klase.

Najsnažniji istorijski potresi su ratovi i revolucije. Upravo iz gorepomenutog razloga, radnička klasa često biva zatečena ratovima i revolucijama. Ali čak i u onim slučajevima kada je unutrašnja iskvarenost starog vođstva izašla na videlo, klasa ne može automatski da skroji novo vođstvo – naročito ukoliko iz prethodnog perioda nije nasledila snažne revolucionarne kadrove koji su sposobni da iskoriste pad stare vladajuće partije.

Marksističko – dakle, dijalektičko a ne sholastičko – tumačenje međuodnosa klase i njenog vođstva u temelju ruši svaki obmanjujući ’argument’ [...].“

Hvala Marks21 za tekst!