Nekad smo predvodili Nesvrstane danas ginemo za tuđe geopolitičke interese

Nekad smo predvodili Nesvrstane danas ginemo za tuđe geopolitičke interese

Smrt hrvatskog vojnika Josipa Briškoga uz cinične poruke državnog vrha koje se svode na to da je žrtva očekivana i da su je oni spremni prihvatiti – još je jedno upozorenje da sluganski političari - ministar obrane, predsjednica države i premijer - državu vode za tuđe interese, a ne interese svoga naroda.

Članstvo u NATO-u, svi ti slugani jednoglasno tvrde, navodno nam koristi, jer, kažu, tim smo članstvom sigurniji. No, stvarnost je upravo suprotna – služenjem NATO-u služimo provođenju militarističke i nedemokratske uglavnom američke vanjske politike, a onda i politika drugih velikih zapadnih sila, za čiju korist ginu naši vojnici. Članstvo u NATO-u uopće ne znači da bi njemačka vojska primjerice, došla štititi Hrvatsku u slučaju napada (NATO je sustav kolektivne obrane), a da ne govorimo da se tim članstvom automatski otvaramo za terorističke napade i to nije samo teoretska mogućnost. Sjetimo se terorističkog napada u Rijeci 1995. godine, prvog islamističkog udara na evropskom tlu, koji je bio izravna reakcija na to da je Hrvatska SAD-u izručila istaknutog člana egipatskog sunističkog pokreta.

Već tretman naših političara dovoljno govori o karakteru tog neravnopravnog odnosa. „Našeg” ministra u posjeti u Afganistanu prošle godine nije imao vremena primiti nitko viši od zamjenika (!) zapovjednika NATO misije u kojoj sudjelujemo, koji nam pak sad preko glasnogovornice daje packe zbog objavljivanja karte koja pokazuje gdje su vojnici napadnuti. Naši su pak zrakoplovci tamo bili u sastavu "Rotary Air Advisory Team"-a. Na sjeveru Afganistana – gdje je drugi dio hrvatskih vojnika – ipak je neko ministra primio valjda zato jer je taj dio pod zapovjedništvom nama bliže Njemačke. No najvažnije je da je „naš” ministar u Afganistanu otvorio kapelicu sv. Antuna koja je uz to i blagoslovljena, da ne bi bilo greške. Ukratko, nekad smo predvodili Pokret nesvrstanih, danas „služimo” svoje živote Amerima i Nijemcima.

Sluganski političari (i tu nema razlike HDZ/SDP i pripadni sateliti) kod kuće pak tvrde da nemamo novaca da bismo bolje živjeli. Nemamo za penzije iako 52 % penzionera živi na rubu siromaštva, nemamo novaca za bolje plaće, iako su one među najnižima u EU, nemamo novaca za nova radna mjesta i za sve mlade ljude koji iseljavaju ili rade prekarne poslove... Ali novca ima za NATO misije.
Za svakog vojnika u Afganistanu samo do 2010. već je utrošeno oko 450.000 kuna. Prošle smo godine samo članstvo u NATO-u platili više od 31 milijun kuna, a članice imaju za cilj da se minimum 2 % proračuna svake članice u budućnosti izdvaja za obranu - inače za kulturu mi trošimo manje od 1 % BDP-a (U Jugoslaviji se za kulturu trošilo oko 5 %).
Hrvatska za obranu troši oko 5 milijardi kuna godišnje (no kad se uključe i mirovine bivšeg djelatnog osoblja, što naša vlada ne računa to se diže na 6,5 milijardi). Pri ulasku u NATO je jedan od argumenata za taj Savez bio i taj da bismo samostalno morali imati puno više vlastite vojske i izdvajati puno više – oko 3 % BDP-a za obranu (a već sad skoro izdvajamo 2 %).

Savez u koji smo ušli bez referenduma, za neke EU zemlje čini se nije nužan - niti Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu u NATO-u.

No „naši” političari tvrde suprotno. (Pri tome se ne treba zavaravati da bi SDP bio bolji slugan od HDZ-a i pripadajućih satelita – sjetimo se samo tragikomičnog vojnog „mimohoda” za Milanovićeve vlade u kolovozu 2015. kada je asfalt na Vukovarskoj aveniji izrovan „gusjeničnim” tenkovima.)
U tome glavnu riječ vodi aktualna predsjednica koja je predvodnica trenda militarizacije društva, zagovaranja izdašnog financiranja vojske, poticanja kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanja uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija. Uz nedavni srećom propali dogovor za kupnju izraelskih zrakoplova za 3 milijarde kuna, za koji se zalagala, predsjednica je zagovornica i izravnije militarizacije – sjetimo se kako je u prvoj predizbornoj kampanji najavljivala i obavezni vojni rok – ali je na njega, srećom, zaboravila.

Ipak, uz aktivnosti ministra obrane, puzajuća militarizacija odvija se kroz škole i vrtiće koji su doživjeli najezdu sadržaja vezanih uz vojsku i promociju vojske – a osim škola i vrtića (gdje predsjednica pita djecu „tko želi biti hrvatski vojnik” dok svoje dijete šalje na Harvard) vojska se istaknula i „Danima otvorenih vrata” gdje se djeca penju po tenkovima, a u ruke im se daju puške kako bi se valjda na njih naviknula. Iako je razlog priključivanja vjerojatno i materijalni (vojnici u Afganistanu po jednoj rotaciji koja traje 6 mjeseci mogu zaraditi i do 20.000 eura) militaristička indoktrinacija sigurno ima učinka na izbor zanimanja.

Kako predsjednička funkcija osim protokolarne ima i ovlasti pokretanja Oružanih snaga uz supotpis predsjednika Vlade, te zasjedanja Vijeća za nacionalnu sigurnost – i na ovom primjeru vidimo kako je izuzetno važno da na toj funkciji nemamo osobu koja se najviše voli slikati - s oružjem.

Sad je sasvim očito, a ovom smrću još i jasnije, teško je tvrditi da smo nešto dobili od NATO-a u bilo kojem pogledu, sigurnosnom, ekonomskom, geostrateškom, političkom. Zato je stav Radničke fronte i moj jasan – zalažemo se za izlazak iz NATO-a i povlačenje naših vojnika iz svih vojnih misija. Time bismo osigurali sredstva za socijalne projekte, ekonomski razvoj zemlje, a nužna minimalna sredstva za obranu, još uvijek, kako vidimo ne bi manjkala.