Za slobodan protok ljudi, a ne kapitala!

EU se često smatra, u svjetskim okvirima, zaštitnicom ljudskih prava, a zbog uloge “međunarodne zajednice” u ratnim sukobima u regiji u 1990-ima kod nas se još uvijek smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Paradoksalno ali istinito, trenutna nominalna (a katkad i realna) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati (unatoč ogromnim problemima koji i u Hrvatskoj postoje, npr. što se tiče govora mržnje prema Srbima i sl.). Mnoge zemlje u EU uopće ne priznaju nacionalne manjine, a niti jedna zemlja u EU ne potiče nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20 % stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije, diskriminacije ili protjerivanja.

Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. Kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Mnogi su prije referenduma 2013. u Hrvatskoj naivno govorili da je ulazak u EU jamstvo protiv uspjeha ekstremne desnice, unatoč tome što je ekstremna desnica cvjetala širom EU. Koliko je takva argumentacija bila točna vidjelo se po eksploziji ekstremno desnih ideja nakon ulaska u EU – obiteljaši, čekićari, šatoraši, neoustaštvo…

Imigranti

Kao što postoji nejednakost unutar pojedinih kapitalističkih zemalja, tako postoji i globalna nejednakost među kapitalističkim zemljama (a praktički sve zemlje na svijetu su kapitalističke). Dok je manjina od nekih 30-ak zemalja razvijen(ij)a, većina zemalja na svijetu (njih ostalih oko 170) je polu-, slabo ili nikako razvijena. Ukratko – opet nejednakost. Manjina zemalja je bogata/razvijena (iako to ne znači da su unutar njih svi bogati), a većina je siromašna/nerazvijena.

Kada nam je to jasno, lako je razumjeti zašto dolazi do ekonomske migracije. S obzirom na nejednaku razvijenost svijeta, sasvim je očekivano da ljudi npr. iz siromašne Afrike bježe u bogatiju Evropu (kao što se npr. unutar Hrvatske ljudi često sele iz siromašne Like u bogatiji Zagreb).

Pritom treba reći da je ksenofobija zapadne Evrope (u zemljama poput Britanije, Francuske, Nizozemske ili Njemačke) povijesno izrazito licemjerna jer je riječ o kolonijalističkim zemljama, koje su godinama pljačkale Treći svijet i, među ostalim, na tome se i obogatile i razvile. Imigracija danas je samo, među ostalim, posljedica kolonijalističke pljačke (i sadašnje neokolonijalističke ekonomske pljačke).

Također treba napomenuti da ekonomije zapadnih zemalja – i Evrope i SAD-a – danas jednostavno ne bi mogle funkcionirati bez imigranata (koji često rade poslove koje domaći radnici ne žele raditi, u groznim uvjetima i za niske plaće). Jednoj Njemačkoj godišnje trebaju stotine tisuća novih radnika želi li da joj ekonomija i dalje raste, a te potrebe ne može namiriti niti sama, niti samo iz istočne Evrope. Stoga nije ni čudno da je Angela Merkel sama u ljeto 2015. pozvala sirijske izbjeglice u Njemačku. To nije bilo ni iz kakve samilosti, kako se to pokušavalo prezentirati u javnosti, nego iz ekonomske potrebe.

Što se pak tiče ratnih izbjeglica, izrazito je licemjerno da Zapad negoduje zbog njih, a istovremeno svojim akcijama, zbog svojih geopolitičkih i ekonomskih interesa, podržava npr. rat u Siriji, da ne spominjemo kaos i bijedu koju su uzrokovale američka okupacija Afganistana (u kojoj kroz NATO sudjeluje i Hrvatska) i Iraka. U svemu tome sudjeluju i zapadne saveznice poput Turske, Saudijske Arabije, Izraela itd. Ukratko – ratne izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja itekako imaju veze s politikom zemalja u koje bježe.

Problem globalnih migracija nikako se ne može riješiti sve dok se ne nadiđe kapitalistički način proizvodnje koji ga uzrokuje. Rješenje, nije i ne može biti u napadanju imigranata, rasizmu i ksenofobiji, niti krivljenju njih za sve naše nedaće (kao što se u Njemačkoj 1930-ih tražilo lažne krivce u Židovima).

Dok je kapitalizma i imperijalizma, bit će i migracija i izbjeglištva. Na nama je da se borimo protiv pravih krivaca – nacionalnih i globalnih političko-ekonomskih elita i nakaradnog sistema u kojem živimo – a ne da krivicu prebacujemo na nedužne ljude koji su prisiljeni, često u najgorim uvjetima, tražiti bolji život ili čak spašavati goli život u udaljenim zemljama.

Program za EU izbore možete preuzeti i u PDF obliku!