Nakon četvrt stoljeća od početka restauracije kapitalizma ekonomija se Hrvatske nalazi u jako teškom položaju. Zbog privatizacijskih je malverzacija, korupcije, privatnih interesa i kasnije izloženosti otvorenom tržištu zemlja u velikoj mjeri deindustrijalizirana. Poljoprivreda je devastirana i trenutno se, unatoč golemim potencijalima, uvozi više od 50% hrane. Velik broj poljoprivrednih površina nije iskorišten, navodnjavanje je na vrlo niskim razinama, a strategija temeljena na malim proizvođačima, nakon razaranja „socijalističkih mastodonata“, nije se pokazala uspješnom. Uvoz se hrane još više povećao nakon ulaska u EU. U zemlji je također (računajući i umjetno „izbrisane“) realno oko pola milijuna nezaposlenih, a tome bi se moglo pridodati i velik broj prerano penzioniranih (bilo kao kolateralne žrtve prilikom privatizacijskih eliminacija pojedinih poduzeća ili u okviru populacije ratnih veterana), što dovodi do neodrživog odnosa broja penzionera i radnika. Turizam je jedina koliko-toliko svijetla ekonomska točka, no brojke su tu po broju noćenja tek 2015. uspjele prestići one rekordne iz 1980-ih, a turizam kao takav nikako ne može biti nosilac čitave ekonomije. Čekanje stranih investicija se nije pokazala kao sretna „strategija“ – strani kapital jest pokupovao ono što mu je isplativo (banke, telekomunikacije, velik dio lanca trgovina i sl.), ali nema interesa u (riskantnom) ulaganju u proizvodnju. Za to nisu zainteresirane ni banke, danas u 95%-nom stranom vlasništvu i tako nerijetko povezane s industrijom u matičnim zemljama, što onda povlači nezainteresiranost za financiranje proizvodnje u Hrvatskoj pa se onda radije financira puno sigurnija potrošnja (često uvozna) – npr. kupovina automobila, stanova i sl. Sve vlasti promoviraju strategiju „utrke prema dnu“ (promovirajući potrebu povećanja „konkurentnosti“ kroz snižavanje plaća i radničkih prava i sl.) iako se rezultati takvih poteza nisu pokazali kao uspješni u sličnim primjerima (recimo u Makedoniji), a i teško je zamisliti kako bi ljudima moglo biti bolje s nižim plaćama i manje prava. Osim toga, istraživanja (npr. Jožeta Mencingera ili Gordana Družića) pokazuju da za zemlje poput Hrvatske direktna strana ulaganja, čak i kad bi bila moguća na način na koji to zamišljaju političke elite, ne bi mogla omogućiti pravi razvoj zemlje. Razvoj ekonomije Hrvatske ostaje potpuno iluzoran u uvjetima naše periferne pozicije u okviru evropskog i svjetskog kapitalističkog ekonomskog sistema. Da bi se tu išta moglo promijeniti potreban je radikalan ekonomski zaokret i promjena ekonomske politike iz prokapitalističke u onu koja će služiti interesima (radne) većine.
Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.
Trenutni je ekonomski sistem u Hrvatskoj (kao i u svijetu općenito) usmjeren prema materijalnim interesima (kapitalističke) elite, kod nas nastale kroz privatizaciju, a ne prema ostvarivanjima interesa (radne) većine. Vlast se u Hrvatskoj ponaša kompradorski, što znači da služi skoro isključivo ostvarivanjima interesa stranog kapitala (ponajprije iz zapadne Evrope) te, u manjoj mjeri, interesima „domaćeg“ krupnog kapitala. Kako je u procesu privatizacije došlo i do deindustrijalizacije zemlje te gubitka ogromnih prihoda zbog privatizacije profitabilnih (i strateških) kompanija kao što su npr. HT, INA ili Pliva (također i banke), taj se gubitak novca u proračunu nadoknađivao zaduživanjem na stranim tržištima. Jedino razdoblje kada se činilo da ekonomija u Hrvatskoj napreduje su bile 2000-e, prije početka svjetske ekonomske krize 2008. No i taj je rast bio samo prividan jer se temeljio na potrošnji uvozne robe koju su financirali strani krediti, čemu je s početkom krize došao kraj.
Uspješna se ekonomija teško može temeljiti samo na turizmu i uslugama. Hrvatskoj je stoga potrebna reindustrijalizacija, no to je s ovakvom ekonomskom politikom i u uvjetima izloženosti otvorenom tržištu u Evropskoj uniji praktički nemoguće zbog puno jače konkurencije iz razvijenih zapadnoevropskih zemalja. Kako su pokazala mnoga istraživanja (npr. recentno ona Ha-Joon Changa), u povijesti praktički da nema primjera zemlje koja bi se razvila na potpuno otvorenom tržištu i bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od jače strane konkurencije) u početnim fazama razvoja. Osim toga, kapitalistički model ekonomije u kojem je bitan samo profit privatnog vlasnika i rast ekonomije treba zamijeniti potpuno drugačijim pristupom ekonomiji – onim u kojem se neće gledati samo ekonomski rast i privatni profiti kapitalista, nego onim u kojem će se gledati kako ekonomija može zadovoljiti ukupne društvene potrebe, pri čemu bi jedna od ključnih stavaka trebala biti i puna zaposlenost. Ekonomija koja raste a ima primjerice 10% nezaposlenih (što bi za naše današnje „standarde“ bio čak i uspjeh) se ne može smatrati uspješnom ekonomijom. Svaki čovjek mora imati pravo na rad i zadovoljenje svojih osnovnih životnih potreba kroza nj.
Također, ekonomski model mora biti i ekološki održiv, npr. tako da se preferiraju obnovljivi izvori energije (poput sunca) umjesto neobnovljivih izvora (poput termoelektrana na ugljen). Pri tom bi bilo poželjno postići sukladnost ekološke prihvatljivosti i ekonomske efikasnosti, što je u trenutnom ekonomskom sistemu često neostvarivo – primjerice, vjetroenergija se kod nas danas uglavnom, iako je sama po sebi ekološki prihvatljiva, koristi u privatno-klijentelističke svrhe (tako što strane privatne kompanije pod nepovoljnim uvjetima prodaju HEP-u energiju). Također, kao što smo već isticali, da bi radna većina mogla ostvariti svoje materijalne interese, nužno je i postojanje radničke kontrole u samim poduzećima – bilo da je riječ o poduzećima koja su već sada u javnom vlasništvu, o onima koja bi tek trebalo renacionalizirati ili o novootvorenim poduzećima (na razini čitave zemlje ili lokalnih zajednica).
Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.
Kako bi bilo dostupno svima, bez obzira na materijalni status, zdravstveni i obrazovni sustav na svim razinama mora biti besplatan za krajnjeg korisnika, tj. javno financiran. To znači da treba ukinuti sve trenutne vidove plaćanja u tim sektorima (poput školarina, upisnina, dopunskog osiguranja u zdravstvu itd.). Cilj zdravstva nije da bude profitabilno (kao što se danas često podrazumijeva), nego da što bolje obavlja svoju osnovnu funkciju – da svima podjednako pruži što bolju zdravstvenu skrb. Isto tako, obrazovanje ne smije služiti samo, kako se to danas često govori, proizvodnji „ljudskih resursa“ za ekonomiju, nego i kao sredstvo samoemancipacije pojedinca. Da bi moglo kolektivno i demokratski sudjelovati u donošenju odluka u svom interesu, društvo mora biti i obrazovano.
U skladu s izloženom koncepcijom javnog zdravstva i obrazovanja, u tim sektorima treba odmah prestati s mjerama koje ide u smjeru njihove postepene privatizacije. Isto to vrijedi i za sve ostale sektore. Kako smo već obrazlagali privatizacija nas je i dovela u ovu vrlo tešku ekonomsku situaciju, a jedinu korist od nje izvlače novopečeni privatni vlasnici. Stoga od takve politike treba odmah odustati, a njezine rezultate početi preokretati u suprotnom smjeru renacionalizacije, pogotovo kada je riječ o ključnim i strateškim ekonomskim i prirodnim resursima (npr. banke, telekomunikacija, naftna industrija, a također i vode, šume itd.).
Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.
Trenutna dominantna ekonomska politika u većini zemalja na svijetu su mjere štednje, koje se, najkraće rečeno, sastoje od toga da se posljedice krize prebijaju preko leđa običnih ljudi i radnika, koji za krizu nisu ni najmanje odgovorni. Progresivna politika bi, u razdoblju nakon neposrednog dolaska na vlast, morala postupati potpuno obrnuto. Umjesto vođenja prokapitalističke politike, ona bi morala voditi politiku koja bi išla u korist (radnoj) većini. Stoga bi se u prvoj fazi nakon dolaska na vlast progresivne političke opcije morali uvesti ekstremno progresivni porezi, koji bi teretili kapital i najbogatije, pri čemu bi se namaknuta sredstva onda koristila za poboljšanje kvalitete života onih na dnu (nezaposlenih, radnika na minimalcu, bolesnih itd.). Također, umjesto napada na radnike i umjesto toga da se povećavaju regresivni porezi poput PDV-a (koji najviše pogađa obične ljude s obzirom da jednak PDV na bilo što kupljeno plaćaju i siromah i bogataš) treba dodatno oporezovati sve prihode koji se ne temelje na vlastitom radu (različite oblike rente, kamata i prihoda od dionica), ponajprije kad su posrijedi krupni iznosi i poslovi, a osim toga treba uvesti i poreze na luksuz (npr. skupe automobile, jahte i sl.), krupnu imovinu (npr. vile, velika imanja i sl.) te na krupne financijske transakcije (npr. neki vid tzv. Tobinova poreza).
Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).
Mjere štednje danas se odnose uglavnom na udaranje po radnicima smanjivanjem plaća, izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje i socijalu itd. No progresivne bi mjere štednje morale biti potpuno drugačije. Iako svatko ima pravo na svoja vjerovanja, to je osobna stvar svakog pojedinca i u sekularnom društvu financiranje vjerskih zajednica nije prihvatljivo, pogotovo ne onako kako se ono trenutno izvodi u Hrvatskoj. Osim toga treba ukinuti i sve povlaštene mirovine (npr. za bivše saborske zastupnike) te lažne i previsoke invalidnine (ponajviše kod ratnih veterana), koje su se obilato dijelile u 1990-ima radi stvaranja HDZ-ove klijentelističke mreže i kao (neodrživa) zamjena za desetine tisuća radnih mjesta uništenih u privatizacijama i „tranziciji“. Osim toga, treba revidirati i mirovinski i zdravstveni sustav, pri čemu, među ostalim, treba ukinuti, kao što su mnoge evropske zemlje već učinile, drugi mirovinski stup (kojim upravljaju, ponajviše u vlastitom interesu, privatne strane banke), dok zdravstvenu zaštitu valja cjelovito reformirati u pravcu obrnutom od trenutne politike puzajuće privatizacije i uništavanja zatečenog zdravstvenog sustava.
Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.
Za razliku od otvorene cenzure kakva postoji u otvorenim autokracijama i diktaturama (poput Kine), u zemljama parlamentarnog kapitalizma (među koje spada i Hrvatska) se mediji kontroliraju na perfidniji ali puno učinkovitiji način (iz perspektive vladajuće klase). „Javno mišljenje“ kroje ponajprije veliki mediji – nacionalne televizije (HRT, RTL, Nova TV) i velike novinske kuće (Jutarnji list, Večernji list itd.). Pogledamo li njihovo vlasništvo, HRT je u vlasništvu države, a svi ostali krupni mediji su u privatnom vlasništvu, tj. u vlasništvu kapitala. Za medije u kapitalističkom vlasništvu je potpuno jasno da je isključeno da će podržavati ideje u korist radnika a protiv svojih vlastitih materijalnih interesa. Dakle, tu ne može biti riječ o nikakvoj objektivnosti, nego je nužno riječ o pristranim prokapitalističkim medijima. Ako takvi mediji prevladavaju na javnoj sceni (a prevladavaju), onda je jasna da je bila kakva demokracija u takvim uvjetima čista iluzija jer privatni kapital diktira što će se o kome pisati, kome će se u medijima davati prostora, odlučuje tko su „relevantni“ i „pouzdani“ političari i stranke, definira „jedinu moguću“ politiku itd. S druge strane imamo nacionalnu televiziju koja je u državnom vlasništvu, no ona također nije neovisna jer direktora HRT-a postavlja Sabor (tj. trenutna vlast, koja opet provodi politiku u interesu kapitala bez kojeg ne može biti ni izabrana).
Iz toga svega onda slijedi i to da mediji nisu nikakva neutralna sredstva javnog informiranja, nego zapravo mašinerija koja, često vrlo vješto i prikriveno, provodi interese krupnog kapitala i štiti trenutni ekonomski sistem. Da bi bili stvarno neovisni, mediji bi morali biti u javnom vlasništvu, no pritom potpuno neovisni o izabranoj vlasti i bez ikakve cenzure. To bi konkretno značilo da bi HRT (i drugi mediji) trebali biti u javnom vlasništvu, ali da njihovu upravu ne bi postavljala izabrana vlast, nego sami radnici (novinari) HRT-a u demokratskom dogovoru sa širom društvenom zajednicom. Isto bi vrijedilo i za druge medije, i tek tako bi se mogli ostvariti osnovni preduvjeti za slobodne i neovisne medije. To bi također značilo i to da mediji moraju biti potpuno neovisni o kapitalu da se ne bi događale situacije da kapital davanjem ili nedavanjem novaca za reklame utječe na program i sl. Tek u takvoj situaciji bi se moglo govoriti o medijima koji bi doista bili sredstvo informiranja i tek bi se u takvoj situaciji moglo govoriti o stvarno demokratskim političkim izborima (na koje mediji presudno utječu).
Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.
Većina banaka koje posluju u Hrvatskoj u vlasništvu su stranog kapitala za koji je u zemljama porijekla karakteristična vlasnička isprepletenost banaka i privrednog sektora. Takve banke onda sigurno neće ići protiv interesa industrije s kojom su povezane u matičnim zemljama tako što će ulagati u konkurentsku proizvodnju u Hrvatskoj. Tako banke (u stranom privatnom vlasništvu) kod nas dominantno plasiraju potrošačke kredite (recimo za kupnju automobila, stanova i sl.) s višim kamatnim stopama. To je za njih sigurnije (potrošnja je puno pouzdanija i jednostavnija od uvijek riskantnog financiranja proizvodnje) i opet u velikoj pogoduje privrednom sektoru u matičnim zemljama s kojima su povezane (jer se radi u velikoj mjeri o potrošnji uvozne robe, npr. automobila). S druge strane, te iste banke u svojim matičnim, razvijenijim, ekonomijama u puno većem omjeru plasiraju kredite poduzećima i privrednom sektoru, koji stvaraju dodatnu vrijednost u odnosu na potrošačke kredite koji su u postotku manje zastupljeni. Podružnice stranih banaka u Hrvatskoj na taj način zapravo provode politiku u interesu banaka majki i strane industrije s kojom su te matične banke povezane, umjesto da potiču ekspanziju proizvodnje u Hrvatskoj (koja bi se u takvim okolnostima javljala kao konkurencija proizvodima uvoznog porijekla). To će reći da „naše“ banke uopće ne razvijaju našu ekonomiju i tako uopće ne vrše funkciju koju nominalno imaju.
Stoga je, da bi se uopće moglo govoriti o mogućnosti razvoja Hrvatske i reindustrijalizacije, preduvjet za sve to nacionalizacija bankovnog sektora, koji bi tako mogao postati motor domaće ekonomije i proizvodnje, umjesto da kao sada služi (stranim) privatnim interesima, pogodovanju industriji u drugim zemljama i izvlačenju ekstraprofita iz zemlje. Banke, kao i čitav financijski sustav, moraju poslovati u interesu čitavog društva i biti pod demokratskim nadzorom čitavog društva. Jasno je da bi nacionalizaciju banaka bilo teško politički izvesti zbog stranih interesa i pritisaka, no to je jednostavno nužnost. Kao i u drugim takvim slučajevima nacionalizaciju banaka bi valjalo provesti realpolitički mudro npr. pozivajući se na nepravilnosti pri privatizacijama (koje su postojale, npr. u slučaju Zagrebačke banke), njihovo poslovanje protiv općedruštvenih interesa, slabljenjem njihove moći u prvim fazama tako što bi npr. obračun svih plaća i sl. morao ići preko državnih banaka (moguće je i osnovati novu državnu banku ako se u međuvremenu i Hrvatska poštanska banka privatizira) i drugim pogodovanjem javnim bankama, odlukom HNB-a (pod demokratskom kontrolom) o povećanju obavezne pričuve s 12% na 100% (čime bi privatne banke zakonski izgubile moć plasiranja kredite i stvaranja novčane mase, a time i svrhu svog postojanja) i sl. Što se tiče kasnijega financiranja i zaduživanja na stranom tržištu (koje će sigurno biti potrebno prilikom pokretanja proizvodnje), tu treba mudro koristiti sukobe na svjetskoj političkoj sceni (npr. SAD : Rusija, SAD : Kina) i različite svjetske političke snage (npr. zemlje BRICS-a, progresivne zemlje u Latinskoj Americi i sl.).
Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.
Za razliku od trenutnih političkih trendova za povećavanjem dobi umirovljenja, a koja je u potpuno neskladu s ogromnom nezaposlenošću, dobnu granicu umirovljenja treba smanjiti. Tako će radnici nakon višedesetljetnog radnog staža dobiti mogućnost ranijeg umirovljenja (uz veće penzije), pritom omogućujući zaposlenje mlađim radnicima.
Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.
Glavni problem današnjeg ekonomsko-političkog sustava nije korupcija u smislu nezakonitih postupaka radi prisvajanja određene imovine i sl. Čak i kad bi se takva krupna korupcija (npr. slučajevi Sanader ili Lovrić Merzel, a vani Berlusconi ili Sarcozy) u potpunosti uklonila, to ne bi ništa ključno promijenilo – i dalje bi u Hrvatskoj ostao isti broj nezaposlenih, zemlja bi i dalje bila deindustrijalizirana, ekonomska djelatnost bi se i dalje vršila u interesu manjine u društvu (vlasnika kapitala) itd. Samo rješavanje korupcije koja je nelegalna i po sadašnjim zakonima ne bi riješilo sistemsku korupciju koja postoji u ovakvom ekonomsko-političkom sistemu – npr. činjenicu da je uopće moguće da manjina posjeduje većinu imovine u jednoj zemlji i da ju je dobila kroz nelegitiman proces privatizacije, to da je na „demokratskim“ izborima presudan utjecaj novca (koji ima rečena kapitalistička manjina koja se obogatila kroz privatizaciju) i najvećih medija (u vlasništvu krupnog kapitala), činjenicu da se čitava ekonomska politika vodi u korist kapitala a ne rada itd.
Pa ipak, iako dakle uklanjanje površinske korupcije nipošto ne bi riješilo sve probleme, ona se ne može dopustiti i potrebno ju je riješiti. U okviru današnjeg političkog sistema je to nemoguće zbog velike premreženosti svih političko-ekonomskih subjekata koji se štite. „Borba protiv korupcije“ zapravo ne postoji – tu je tek riječ o pojedinim prividnim potezima antikorupcijske borbe do kojih dolazi ili protiv sitnih igrača (npr. nekih profesora na određenim fakultetima ili nekih nogometaša) ili protiv krupnih igrača koji su iz ovih ili onih razloga izgubili političko zaleđe (npr. Sanader, Vidošević). Pravo rješavanje takve korupcije nije moguće jer bi dirnulo u ekonomske sponzore današnje političke kaste, u samu političku elitu i u same korupcijske temelje čitave zemlje postavljene u privatizaciji. Jednostavnije rečeno – političari sigurno neće donijeti i provesti zakone koji bi njihove uske suradnike i njih same strpali u zatvore ili ostavili bez posla. Dodatan je problem što čak i kod slučajeva osuđene korupcije prekršioci nerijetko ne ostaju bez većine imovine jer su je prenijeli na rodbinu (npr. Sanader) ili bivaju kažnjeni simboličnim kaznama (npr. Čobanković). Time čak i oni kažnjeni nakon odslužene kraće kazne zapravo mogu nastaviti uživati u plodovima svoje krađe. Tako postavljenim sudskim okvirom trenutna politička elita u suštini štiti i sama sebe u slučaju da i oni jednom izgube političko zaleđe i završe na sudu. Progresivna vlast bi takve slučajeve morala kažnjavati drakonskim kaznama (npr. za slučajeve tipa Sanaderova doživotna zatvorska kazna uz potpuno oduzimanje sve imovine – bez obzira je li ona formalno na ženi, djeci ili tastu) kako bi se, osim što bi se kaznila dosadašnja djela, u budućnosti što više spriječilo slično postupanje.
Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.
Drugi način na koji bi se, uz drakonske kazne, trebala sprječavati korupcija je radikalno povećavanje transparentnosti u radu. To znači da bi sva poduzeća i institucije (od npr. HEP-a do osnovnih škola) morala poslovati potpuno transparentno, tako što bi se svi dokumenti od značaja (zapisnici, računi, ugovori, odluke i sl.) morali automatski stavljati na internet, gdje bi čitava javnost (uključujući i radnike samog poduzeća, policiju i novinare) mogla trenutno imati uvid u njih. Tako bi se izbjegla situacija u kojoj bi, čak i u slučaju sumnje na određena kaznena djela, trebalo čekati mjesecima da policija prokopa po skrivenim računima i papirima. Ako bi se poslovalo otvoreno i javno (i pod stalnom demokratskom kontrolom samog radništva), u startu bi koruptivna djela bilo puno teže počiniti, a puno lakše otkriti. To vrijedi i za sve ugovore, dogovore i transakcije same vlasti – danas je uobičajeno da vlast sklapa tajne ugovore i dokumente kojima javnost nema pristupa ili nema informacije o svim detaljima pojedinih ugovora i sl. Takvo postupanje šteti općim interesima društva i treba ga u potpunosti onemogućiti.