Prva stvar koje radnici trebaju biti svjesni ako se odluče boriti za svoja prava, jest to da su njihovi interesi kao klase suprotni interesima vlasnika/kapitalista. Osim toga, državne vlasti umjesto javnih interesa, koje bi nominalno morale štititi, u pravilu štite interese (uglavnom krupnog) kapitala. Zbog toga borba za radnička prava često znači i borbu s različitim državnim organima. Druga stvar koja se ne smije zaboraviti je da se radnici moraju sami organizirati. Nitko radnicima ne može oduzeti pravo na štrajk, pravo na prosvjed, pravo na obustavu i blokadu proizvodnje, pa i na radničku kontrolu. A to uključuje i pravo na preuzimanje tvornica, pravo na blokadu i prosvjed unutar državnih institucija te pravo da se brane i reagiraju ako ih netko pokuša spriječiti u borbi za svoja prava. Radnici se imaju pravo boriti za svoja prava, za prava svoje djece i, u konačnici, za prava cijeloga društva – jer oni to društvo zapravo i jesu. Interesi šačice političara i tajkuna se ne smiju izjednačavati s interesima čitavoga društva. Treba također znati da radnici kao klasa svoje interese neće izboriti tako što će njihovi predstavnici uvjeriti upravu/vlasnike/kapitaliste/vlasti u svoj pogled na situaciju. Nema perspektive i dogovora koji bi bio dobar i za radnike i za kapitaliste, s obzirom na to da oni imaju suprotstavljene materijalne interese (što su veće radničke plaće, to je manji profit vlasnika poduzeća). Stoga se ciljevi radnika neće postići "argumentiranjem" i "objašnjavanjem" na pregovorima i sastancima koji često služe za umrtvljavanje radničke borbe. Rezultati će se postići samo tako da se radničkom akcijom (bilo da je riječ o direktnim akcijama, bilo da je riječ o sindikalnom ili političkom organiziranju) kapitalisti i vlast dovoljno stisnu sve dok ne popuste i udovolje postavljenim zahtjevima. Osim toga, nije nebitno kakva se akcija radi. Već smo neke od mogućih akcija spomenuli (prosvjedi, štrajkovi, preuzimanja tvornica, blokade ministarstava i drugih institucija itd.), no neke akcije koje radnici znaju poduzimati i nisu pretjerano produktivne. Jedna od tih neproduktivnih metoda je svakako štrajk glađu. Ta je metoda, osim što je iznimno opasna za same radnike i što šteti upravo njima samima, lako postaje ponižavajuća jer se zadovoljava iskazivanjem nemoći radnika, što onda omogućava poslodavcima i vlasti da odigraju ulogu dobrih samarićana i spasilaca. Poželjnija taktika je uvijek ona koja radnike ne stavlja u tako pasivan i ranjiv položaj. Borba za svoja prava nije isto što i traženje milostinje (od nekoga tko je ionako ne bi udijelio). Zato je treba voditi njoj primjerenim sredstvima: odlučno i aktivno.

Jedna od najbitnijih stvari kod organizacije različitih akcija, bilo da je riječ o manjim akcijama kao što su prosvjedi ili o velikim akcijama kao što je preuzimanje tvornice, jest to da se akcija organizira demokratski, tako da radnici sami odluče žele li ići u akciju, kakvu akciju žele poduzeti i kakve zahtjeve će imati. Bitno je da se zahtjevi radnika koji su nužno parcijalni i neposredni jer se tiču njihovog radnog mjesta povežu s osobinama društveno-ekonomskog sistema. Na taj način iza njihovih zahtjeva mogu stati svi, ili gotovo svi, članovi radničke zajednice. Važno je i to da svi radnici dijele odgovornost u organizaciji akcije i da o njoj sami odlučuju. Jedino se kroz odluku svih zainteresiranih radnika može doći do pravih odgovora i rješenja. Odgovornost koju borba podrazumijeva ne može se prebaciti na druge. Ako ni zbog čega drugoga, zato što se time ohrabruje zloupotreba i otvara mogućnost manipulacije. Za svoja prava se moramo izboriti sami.

Ne treba zaboraviti da radnik koji prosi uživa simpatije kapitalista, ali zato onaj koji zahtijeva, koji traži – raspiruje divlje neprijateljstvo u njima.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found