Sindikati su radničke organizacije nastale iz ekonomske borbe protiv kapitala. Njihova je osnovna funkcija zaštita interesa i prava radničke klase unutar kapitalizma. Dakle, klasna borba između radnika i kapitalista uzrokovali su reakciju radnika u formi sindikata. S jedne strane, udruge kapitalista postojale su puno prije nego što su se radnici počeli organizirati. Udruživanje radnika, s druge strane, ima tendenciju kontroliranja ponude radne snage. Kontrolom nad ponudom radne snage sprječavaju se velike oscilacije u cijeni radne snage i na taj način utječe na zaštitu egzistencije radnika. Također, pripadnost radnika sindikatu znači i bolju zaštitu njegovih prava i upravo zato kapitalisti nastoje razbijati sindikate, onemogućiti osnivanje novih u svojim poduzećima te pojedinačno pregovarati s radnikom. Da je kapital moćna ekonomska sila u odnosu na radnika, pokazuje već i to da je nužan zakon koji regulira radni odnos.

Kako su sindikati organizacije koje vode prvenstveno ekonomsku borbu i to unutar okvira društveno-ekonomskog sistema, od njih samih ne treba očekivati da se bore za njegovo ukidanje. Zbog toga je ključna politička borba koju u svojoj biti razvija radnička politička organizacija, kao što je Radnička fronta, tako što jača, povezuje i centralizira ekonomske borbe sindikata jedina može donijeti povoljne rezultate za radničku klasu u cjelini. Ta politička borba se u suštini svodi na ukidanje postojećeg političko-ekonomskog okvira, dakle na proces koji je nemoguće ostvariti bez uske povezanosti i suradnje sindikata i političke organizacije.

Sljedeća važna osobina sindikata jest da su oni pojava radničke demokracije unutar sistema kapitalističkog parlamentarizma. Radnička demokracija se javlja i prilikom štrajkova kada nastaju štrajkački odbori, radnički savjeti i slično, ali postojanje sindikata jamči neprekinutu i institucionaliziranu radničku demokraciju.

Posve je jasno da su neka rukovodstva sindikata, pasivna, zadovoljna svojim položajima i povlaštenim plaćama i da zapravo nisu spremna na veće promjene u korist radnika. Otvorena i dosljedna borba za promjene za mnoge od njih bi značila riskirati stečene privilegije koje idu uz njihove funkcije. Međutim, nije problem samo u tome, već neki sindikalisti, čini se, zapravo ne razumiju koji su pravi radnički interesi. To se, primjerice, jasno vidi kada sindikati iznose iste prijedloge za poboljšanje gospodarstva koje ističe i Hrvatska udruga poslodavaca. Posve je sigurno da nešto nije u redu s onim sindikalistima koji se, kao predstavnici radnika, zalažu za iste one stvari za koje se zalažu i kapitalisti, čiji su interesi posve suprotni radničkim interesima.

Kapitalisti koji traže "fleksibilnije" zakonodavstvo o radu, zapravo traže način da smanje pravnu zaštitu radnika i tako ih – pod prijetnjom lakog otkaza – prisile na podvrgavanje zaoštrenom izrabljivanjuIsto tako, kada traže porezno rasterećenje i smanjenje doprinosa poput mirovinskog i zdravstvenog za radnike koje upošljavaju, kapitalisti gledaju svoj kratkoročni financijski interes. Time međutim direktno štete državnom proračunu, iz kojega se financira (iako se istodobno i tamo događaju razne malverzacije) cijeli niz neophodnih socijalnih usluga koje su stečene kroz duga razdoblja socijalnih borbi. Ako do kraja popusti pritisku kapitala, država dospijeva u položaj da "odjednom" više nema novaca za kvalitetno zdravstveno osiguranje ili obrazovanje za sve. Od ukidanja tih oblika socijalne zaštite bez kojih je osnovna materijalna sigurnost nezamisliva, najviše pate radnici, a ne bogata manjina u čiju korist se porezna rasterećenja uvode (najbogatiji će npr., za razliku od radnika, uvijek imati za privatnog doktora ili privatno visoko obrazovanje).

Oni sindikati koji misle da se za svoje članove bore tako da podupiru takve zahtjeve kapitalista, rade protiv interesa radnika – bili oni toga svjesni ili ne.

Kao što smo rekli, razlozi za takvu ulogu nekih sindikata ne svode se nužno na korumpiranost. Razlog može biti i taj da su neke sindikalne vođe povjerovale u priče o "socijalnom dijalogu/partnerstvu", koje nam se svima preko medija neprestano nameću. Pristanak na tumačenje odnosa radnika i kapitalista kao ravnopravnih "socijalnih partnera" skriva stvarne društvene odnose i sprječava radnike da se za svoje interese bore. Ako sindikati ne izvršavaju ulogu zastupnika interesa radnika, nužno je da se sami radnici pokrenu – i to prvenstveno kritikom i smjenom birokratiziranih rukovodstava. Ako to nije moguće, onda osnivanjem novog sindikata. U protivnome – u slučaju da radnički pritisak izostane – olakšava se kapitalistima da ulaze u za njih povoljne aranžmane s političkim strukturama. Kapitalisti imaju financijsku moć podupirati političke kandidate od kojih onda očekuju zakonodavne ustupke. Bez pritiska odozdo, od strane radnika, političkim elitama se olakšava pristanak na takve, za njih itekako primamljive, prešutne dogovore. Slično je i s nekim sindikalnim čelnicima. Što su radnici pasivniji, to je veća vjerojatnost da će se donositi odluke na njihovu štetu.

U organizaciji konkretnih radničkih akcija, treba računati na podršku sindikata, posebno onih koji su borbeni, progresivni i neskloni kompromisima s kapitalom i državom. Međutim, pritom uvijek treba voditi računa o mogućem otuđenju sindikalnih rukovodstava od sindikalne baze. Ključno je da o svim akcijama, potezima i zahtjevima radnika odlučuju upravo sami radnici, a ne pojedini sindikalni birokrati. Prilikom organiziranja pojedinih radničkih akcija, dakle, ne treba unaprijed odbijati suradnju sa sindikatima, ali se treba čuvati toga da se sva inicijativa prepusti sindikatima. Snaga mase radnika koja se pokrene neusporedivo je veća od snage birokrata koji će pokušati pregovarati s upravom/vlasnicima ili državom.

Zadatak svih radnika koji žele zaštititi svoja prava, bez obzira jesu li trenutno članovi sindikata, je raditi na što čvršćem povezivanju postojećih sindikata, što bržem i efikasnijem osnivanju novih sindikata u poduzećima gdje ih nema, na proširenju demokratske kontrole smjenom onih sindikalnih rukovodstava koji su otuđeni od radničke baze i uskoj suradnji s radničkom političkom organizacijom (Radničkom frontom).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found