1. Karl Marx- kritičar društvene zbilje

Kada se marksističkom dijalektikom prilazi problematici kapitalističke privrede i njene posljedične krize, korisno je za početak ukratko iznijeti osnovne pretpostavke i znanstveno nasljeđe poteklo iz Marxova teorijskog opusa, uključujući metodološki okvir te glavne teorijske probleme. Marx se prije svega bavio analizom, kritikom i materijalističkom dekonstrukcijom kapitalizma, dajući pritom sveobuhvatnu kritičku teoriju s implicitom teorije promjene. Slijedno, Marxov opus se može podijeliti na dvije faze. U ranoj fazi Marxa, kao mladog hegelijanca, najviše zanima problem odnosa filozofije i zbiljnosti. Utvrđujući pritom rascjep umnoga i zbiljskoga, Marx kao osnovnu zadaću teorijskog djelovanja vidi u 'ozbiljenju filozofije', koja je svijetu saopćila da je čovjek slobodno i opće biće, ali samo u mišljenju, pa je stoga potrebno kritički djelovati na stvarnost i njezinu ideju provesti u praksi. Prva meta takve kritike je bila religija, no zapravo pravi predmet kritike i nije religija sama, već moderno društvo koje proizvodi potrebu za istom, točnije moderna država nastala francuskom građanskom revolucijom, s provedbom političke ali ne i ljudske emancipacije. Pritom on formira rane postavke svoje kasnije teorije, spominjanjem ukidanja privatnog vlasništva, proletarijata kao subjekta tog ukidanja i općenito naglašavajući problem čovjekova otuđenja u modernom društvu. Ipak, njegovi pojmovi i zahtjevi ostaju bez korelacije s imanentnim ekonomsko-društvenim zakonima modernog načina proizvodnje, primjerice s egzistencijalnim shvaćanjem privatnog vlasništva umjesto shvaćanja istoga kao društvenog odnosa.[1] (Vranicki, 1971)

No, vrlo brzo Marx počinje sustavno studirati klasičnu političku ekonomiju (prije svega Smitha i Ricarda[2]), te počinje formirati obrise znanstvenog socijalizma, razrađujući svoje ideje u „Rukopisima“, „Njemačkoj ideologiji“, te konačno, u „Osnovnim crtama kritike političke ekonomije“ i „Kapitalu“. U središte njegovih analiza dolazi kapital kao društveni odnos, specifičan za određeni historijski oblik društva. Pritom pretpostavlja četiri stupnja čovjekova otuđenja: prvo je to proizvod otuđen od radnika, koji se prema njemu predstavlja kao tuđe biće; zatim, kao rezultat tog odnosa, rad ima karakter prisile, iz čega pak slijedi otuđenje od vlastite biti (čovjek je naposljetku biće koje se samoozbiljuje radom), što po sebi pretpostavlja puko održavanje fizičke egzistencije. U oponiranju istome se krije narav Marxova učenja, podrazumijevajući apsolutno oslobođenje čovjeka, slobodu na višem nivou, samoaktualizaciju, ozbiljenje vlastite biti. Kao glavna prepreka nameće se kapitalistički način proizvodnje, koji proizvodi vrhunac otuđenja upravo u antagonističkom društvenom odnosu, tj. otuđenju čovjeka od drugog čovjeka. Problem čovjekove otuđenosti nije moguće riješiti na području politike kao takve i države kao političke zajednice, jer se uzrok nalazi u materijalnim procesima proizvodnje. Takvo zapažanje nadmašuje domenu države i predstavlja stvarnu revoluciju, a Marx daje konačno objašnjenje porijekla tog otuđenja u društvenoj povezanosti pojedinaca preko razmjenske vrijednosti i u mehanizmu stvaranja viška vrijednosti, čime se puna pozornost pridaje cjelovitoj teorijsko-kritičkoj konstrukciji kapitalističkog sistema.

2. Metodologija, temeljne teorijske pretpostavke i problemi

Marx društvenoj zbilji pristupa tradicijom hegelijanske škole mišljenja, s naglašenom dijalektičkom metodom, promatrajući stvarnost iz perspektive historijskog materijalizma. Međutim, potrebno je isključiti vulgarno shvaćanje Marxa, jer „on nije imao namjeru dati historiju kapitalizma, već teoriju, ekonomski zakon razvitka kapitalističkog društva.“ (Baletić, 1965: 179). Vulgarnost podrazumijeva svako shvaćanje o apsolutnoj nužnosti propasti kapitalizma[3] i mehaničkom teoretiziranju i doslovnom dokazivanju Marxovih zakona (umjesto prepoznavanja tendencija i protutendencija), što je zauzelo podosta mjesta u analitičkim nastojanjima marksističke škole XX. stoljeća, bez previše uspjeha i bez naročite veze s izvornim učenjem.

Vraćajući se na Marxa, centralno mjesto njegovog opusa zasigurno zauzima fenomen akumulacije kapitala, o čemu detaljnije u narednom poglavlju, a nužno vezano uz to ističu se radna teorija vrijednosti i teorija viška vrijednosti, odnosno teorija eksploatacije. Radnu teoriju Marx preuzima od Ricarda[4] (s tim da Ricardo kritički ne preispituje proizvodne odnose kapitalističke i radničke klase, već ih uzima kao dane[5]), prihvaćajući da količina rada ostvarenog u nekoj robi određuje njenu prometnu vrijednost. Pritom dolazi do preobražaja pojedinačnih radova u apstraktni rad, a posljedično odnosi među ljudima postaju odnosi među stvarima, što se imenuje fetišizmom roba (stvari stupaju u društveni odnos, pojedinci u 'postvarene odnose'). Marx pritom gradi i osmišlja vertikalnu superstrukturu društva, koju definiraju dominantni vladajući odnosi, napose određeni relacijom kapital-rad. Tako trenutno dominantne odnose građanskog društva definira prvenstveno antagonizmom, ali istovremeno oni kriju klicu vlastitog samouništenja te ekonomske i društvene emancipacije potlačene klase. Radna teorija je pritom objektivna teorija, a glavni nusprodukt je višak vrijednosti koji proizlazi iz rada, a prisvaja ga kapitalist koji eksproprira radnika. „Opredijelivši se za objektivnu radnu teoriju vrijednosti, Marx se morao suočiti s istom onom vrstom problema na koju je naišao Ricardo: (1) ako bit razmjenske vrijednosti jest rad, što je razmjenska vrijednost rada i (2) kako se određuje vrijednost dobara proizvedenih strojevima? Odgovor na prvo pitanje dovodi do teorije nadnica; odgovor na drugo pitanje dovodi do teorije kapitala.“ (Ekelund i Hebert, 1997: 272).

Teorija viška vrijednosti, odnosno teorija eksploatacije nosi iznimnu težinu i u političkom smislu, no unutar nje krije se najveći teoretski problem, tzv. transformacijski problem. Isti je suviše složen da se ovdje detaljno izloži, no neke njegove karakteristike su ipak relevantne. Naime, kapitalistički sistem nominalno počiva na načelu quid pro quo, odnosno načelu razmjene ekvivalenata. No, ako sva vrijednost robe potječe od ljudskog rada, kako kapitalist raspolaže s viškom vrijednosti? Marx pokazuje ideološki karakter tog načela[6], ali ga i konkretizira tvrdeći da kapitalist ne kupuje rad, već robu koja proizvodi vrijednost, tj. radnu snagu. Iz perspektive radnika, on ne prodaje rad, već upotrebu radne snage na određeno, radno vrijeme, odnosno upotrebnu vrijednost. Problem se pojavljuje u činjenici da se robe koje se prodaju po ravnotežnim cijenama, po istima moraju i kupiti. Ako je tako, eksploatacije nema. Posljedično, transformacijski se problem doima kao najslabija karika u lancu, s pokušajima da se spasi teorija viška vrijednosti nauštrb radne teorije vrijednosti, ali nije tako jednostavno. „Marxovo je metodičko polazište u Kapitalu u cjelini da je zasnivanje cijena uopće i napose cijena proizvodnje baš na radnoj vrijednosti- praćeno nužnošću da sve vrste cijena u svojoj i konstitutivnoj i tržišno realnoj dinamici istodobno odstupaju od vrijednosti. I vrijednost i cijene proizvodnje se u pojedinim segmentima Marxove analize pokazuju kao moguće jedino kao rezultati toga uvijek ponovnog tržišno utemeljenog odstupanja. I dalje, to nije samo postupak kojim Marx dolazi do vrijednosti i cijena proizvodnje. To je temeljno dinamičko proturječje koje iznutra omogućuje povijesni razvoj kapitala. I koje istodobno po tendenciji mora zapečatiti njegovu povijesnu sudbinu kroz produbljenje i sve posredovanije nastale ekonomske krize.“ (Strpić, 2010: 44). Strpić uz to napominje da je upravo roba polazište, tzv. 'subjekt' izvedbe, a nikako vrijednost ili čak način proizvodnje (Strpić, 2010: 52).[7] Vrijednost se tako potvrđuje kao zakon kretanja kroz koji prolazi cijena. Kada, pak, eksplicitno govori o problemu transformacije vrijednosti u cijenu, Strpić umanjuje njegov značaj, smatrajući da su kritičari pogrešno pretpostavili odnose konkurencije na realnim tržištima, u pokušaju da preko Marxa razviju konkretnu teoriju tržišta i cijena. „Transformacijski problem Marx je, dapače, riješio vrlo uspješno u okvirima koji se postavljaju izvedbom unutar 'kapitala općenito'. Nije riješio probleme dolaska do 'prijelaza na konkurenciju' i samoga toga prijelaza. Ali ne smije se zaboraviti da si takve ciljeve još nikada nije postavio nitko.“ (Ibid, 63,64). Međutim, Strpić smatra da je i to moguće ostvariti, uz napomenu: „Kod zatvorenih sustava, ne samo teorijskih nego i povijesnih, uvijek se čini da je sve tako čvrsto zapakirano da može propasti samo zajedno. Poteškoća teorije promjene i jest u tome da se vidi kakve su mogućnosti izlaza imanentne i realne. I, kada dođe vrijeme, kako ih razviti. Kapital je sličan, ali teži zalogaj od Hegela.“ (Ibid, 31).

3. Dijalektika krize i inherentne zakonitosti kapitalizma

Osnovni postulati marksističke škole mišljenja očito su usko povezani i tvore uzročno-posljedične odnose u formiranju kriznih stanja, te predstavljaju nezaobilazne stupove pripadajuće teorije, odnosno kako ih je Marx nazvao, opće tendencije ili zakone kapitalističke privrede. Prvo treba jasno diferencirati pojam krize kapitalističke privrede od krize shvaćene kao dio ciklusa u neoklasičnim teorijama. Marksistička škola mišljenja podrazumijeva ugrađene mehanizme koji izazivaju strukturnu, sistemsku krizu koja je inherentna funkcioniranju samog sistema i proizvodnih odnosa na kojima počiva[8], dok klasična i neoklasična škola krizu promatraju kao jednu od etapa kružnog privrednog ciklusa, napose recesijsku, koja se izmjenjuje načelno sa stagnacijom, oporavkom i prosperitetom. Centralno mjesto u cijeloj marksističkoj analizi tako zauzima kompleksni mehanizam endogene sistemske krize, a spomenute inherentne zakonitosti mogu se kvantificirati u 5 temeljnih zakona: 1. zakon akumulacije i opadajuće profitne stope, 2. zakon kriza i depresija, 3. zakon rastuće industrijske rezervne armije, 4. zakon sve veće bijede proletarijata i 5. zakon rastuće koncentracije i centralizacije industrije.

Stoga, u meritum stvari- akumulacija kapitala. Prije svih kompleksnosti, treba ponovno istaknuti dva zakona koji se nužno nameću. To je prije svega apsolutni, opći zakon kapitalističke akumulacije, s fenomenom stvaranja industrijske rezervne armije i (sve veće) koncentracije kapitala uslijed konkurentske borbe, te zakon tendencijskog pada profitne stope, koji proizlazi iz promjene organskog sastava kapitala, te pretpostavlja postojanje sila sistemskog samouništenja. Naime, akumulacija kapitala je velika pokretačka snaga cijelog sistema, jer neposredno podrazumijeva stvaranje viška vrijednosti, koji se potom ponovno oplemenjuje i akumulacija se tako nastavlja. Taj proces bi mogao trajati u beskonačnost, dapače, mogao bi se smatrati kao svojevrsni perpetuum mobile, kada ne bi u sebi sadržavao ugrađene proturječnosti, koje i dovode do velikih kriza i naprasnih prekida procesa zbog postojanja granica akumulacije. Upravo te proturječnosti izvedive su iz spomenutih zakona, a stiliziranim opisom historijskih tendencija koje zakoni podrazumijevaju slijedi da u konkurentskoj, tržišnoj borbi kapitalist želi proizvesti što više robe uz što nižu cijenu rada. On to postiže prije svega usavršavanjem strojeva, odnosno ulaganjem u nove tehnike proizvodnje. Iz tog proizlazi smanjena potreba za radnom snagom (strojevi kojima upravlja manji broj radnika čine jedan dio radničke klase suvišnim), što za nuspojavu ima stvaranje industrijske rezervne armije. Ona je, pak, fenomen sam po sebi, jer dio radničke klase koji ostaje u proizvodnji biva konstantno ugrožen od onog dijela koji je nezaposlen, pritisak se pritom manifestira niskim nadnicama, što kapitalist iskorištava u svrhu veće eksploatacije. Na to se veže druga strana procesa koji rezultira sve većom koncentracijom i centralizacijom kapitala uslijed nemilosrdne konkurentske borbe (eksproprijacija slabijih kapitalista od strane jačih). Tu uključujemo zakon tendencijskog pada profitne stope[9] diobom kapitala na varijabilni (radna snaga) i konstantni (strojevi, tehnološki napredak) kapital. Ovaj zakon iznimno je bitan jer je profitna stopa stimulans kapitalističke proizvodnje, a njen pad izaziva i pad outputa i zaposlenosti, odnosno cjelokupnu kontrakciju, odnosno krizu koja je sistemska, jer s vremenskom dimenzijom dobiva na intenzitetu kojom razara 'stari' kapital i pojačava eksproprijaciju radničke klase.

Preko ove zakonitosti vidljiv je Marxov teorijski doprinos promatran u čistoj dihotomiji političke ekonomije i kritike iste, jer premda je i D. Ricardo također uočio sistemsku sklonost krizama (posebno pad profitne stope), on i njegovi prethodnici zamišljali su kapitalistički sistem kao prirodni a njegove proizvodne odnose kao dane, dok ga Marx vidi u povijesnom smislu, tj. smatra da ima historijsku ulogu u stvaranju uvjeta za viši oblik proizvodnje, imajući na umu povijesnu (doduše ne i apsolutnu[10]) nužnost sloma. Tako se u suštini izdvaja glavna karakteristika sistema, a to je društveni karakter proizvodnje i privatno prisvajanje viška, koje istodobno omogućuje izniman napredak u proizvodnom smislu te s vrijednosne strane stvara veliku nepravdu i disproporciju, ali i kumulativno sve manju ekonomsku mogućnost daljnjeg širenja proizvodnje zbog spomenutih tendencija. Kapital sam po sebi je proces samooplođujuće vrijednosti, i tako je upravo proizvodnja viška vrijednosti izravna svrha i motiv kapitalističkog načina proizvodnje (Neuendorff, 1991: 93). Međutim, bitno je ovdje odmah napomenuti da se problem akumulacije ne smije reducirati na moralni problem, kako su poneki revizionisti pokušali, jer tada se radi greška u izjednačavanju kapitalističke proizvodnje i proizvodnje općenito, što nikako nije isto pošto prešutno podrazumijeva nestanak granica moguće akumulacije. A prava granica kapitalističke proizvodnje je sam kapital (Marx, 1948: 314). Kapitalistička proizvodnja je stoga proizvodnja upravo za profit. Ona nikako ne podrazumijeva bezizniman razvoj proizvodnih snaga društva (Baletić, 1965: 75).

Uz pogrešno naglašavanje (samo) vrijednosne problematike, često se griješi i u pogrešnoj procjeni naravi same akumulacije, zamjenjujući razloge za istu. Naime, čim kapitalistička proizvodnja naiđe na granice oplođivanja kapitala, ona prestaje zadovoljavati potrebe društva, rastavljajući sredstva za proizvodnju od radnika (zaposlenih). To rastavljanje nije puka slučajnost, ono je nužna posljedica najosnovnijih zakona kapitalističkog načina proizvodnje (Baletić, 1965: 115). Po Marxu su stoga, jasne nepomirljive klasne razlike i ponajprije klasni interesi, jer upravo na čistim suprotnostima kapitalističke i radničke klase počiva utemeljenje viška vrijednosti. Konačno, da bi se proizvodilo 'proizvodno' mora se proizvoditi tako da masa proizvođača bude isključena od jednog dijela potražnje, mora se proizvoditi u suprotnosti prema klasi čija potrošnja ne stoji ni u kakvom realnom odnosu s njenom proizvodnjom- pošto se baš u suvišku njene proizvodnje nad njenom potrošnjom sastoji profit kapitala (Marx, 1956: 132).

4. Nužnost krize

Upravo u posljednjem se krije i implicitna nužnost krize. No, krenimo redom. Marx je još u ranoj hegelijanskog fazi shvatio klasne proturječnosti i postojanje sukoba u modernom društvu. Za Hegela u Filozofiji prava, građansko društvo za sebe, kao apstraktni moment države je nestabilno, i prema sebi kontradiktorno zbog velike nejednakosti i klasnog sukoba (McFarlane, 1982: 92). Dubljom analizom kapitalističkog procesa, Marx prepoznaje povratni odnos[11] radnika i kapitala, u kojem radnik proizvodi samog sebe kao radnu sposobnost, ali i kapital koji mu se suprotstavlja (vrijedi i obrnuto iz perspektive kapitaliste), odnosno kako Neuendoff to frazira: „Svaki reproducira samog sebe time što reproducira svog drugog, svoju negaciju. Kapitalist proizvodi rad kao tuđi rad, rad proizvodi proizvod kao tuđi proizvod. Kapitalist proizvodi radnika i radnik kapitalista itd.“ (Neuendorff, 1991: 98,99). Tako se implicira da je nastali socijalni odnos bitniji od empirijski određenih materijalnih rezultata procesa. Sad, ukoliko postavimo kapitalistički profit kao apsolutni preduvjet akumulacije, kapitalist nastoji da radničku potrošnju što više minimalizira, jer što je radnička potrošnja niža profit koji kapitalist prisvaja je viši (Baletić, 1965: 70). Profit se stoga maksimizira nauštrb radničke potrošnje, odnosno nadnica.[12] Također, bitno je napomenuti da uvjeti stvaranja i uvjeti prisvajanja viška vrijednosti nisu isti. Dok se višak vrijednosti stvara proporcionalno veličini varijabilnog kapitala i veličini stope eksploatacije radnika, dotle se njegova raspodjela vrši prema ukupnom uloženom kapitalu, tj. konstantnom i varijabilnom. I dok jedan kapitalist može većim ulaganjem u konstantni kapital dobiti povećani dio viška vrijednosti, dotle za cijelo društvo povećani konstantni kapital ne mijenja veličinu viška vrijednosti, ukoliko ne smanjuje radno vrijeme potrebno za reprodukciju radnika, ukoliko ne povisuje stopu viška vrijednosti. U tom se slučaju samo dati višak vrijednosti raspodjeljuje na veću sumu kapitala, alikvotni dio viška vrijednosti koji otpada na određenu sumu kapitala opada. Znači pada profitna stopa (Baletić, 1965: 72). Pritom je jasna različitost perspektiva koju ima jedan kapitalist naspram okvira cijelog društva, jer individualni kapitalist iz svoje neposrednosti ne vidi zavisnost između stvaranja viška vrijednosti i broja zaposlenih radnika- profit se njemu čini kao rezultat ulaganja i konstantnog i varijabilnog kapitala, no u okvirima cjelokupnog društva spomenuta veza se ne može sakriti. Ona će se naknadno javiti i individualnom kapitalistu u padanju profitne stope, ali ostajući u domeni neposrednosti, on je lišen svake racionalnosti makro pristupa da tu pojavu adekvatno shvati (Ibid, 73).

Sada, kako bi se pobliže objasnila logika krize i nužnost njenog (snažnijeg) ponavljanja, krenut ćemo upravo od pada profitne stope. Ona pada uslijed jasne tendencije (doduše nikako pravolinijske) da konstantni kapital raste većom stopom od varijabilnog. Budući da je profitna stopa odnos viška vrijednosti prema cjelokupnom kapitalu, a višak vrijednosti proizvodi upravo radna snaga (koja se relativno[13] smanjuje u odnosu na konstantni kapital), opća pojava je pad profitne stope. Kapitalist razvija društvene proizvodne snage dok uspijeva iz njih akumulirati višak. Kada to više nije moguće, upada u prividnu proturječnost. Ili kako bi rekao Marx- njegov historijski poziv jest bezobzirno, u geometrijskoj progresiji tjerano, razvijanje proizvodnosti ljudskog rada. On postaje nevjeran tom pozivu čim se, kao ovdje, suprotstavi razvijanju proizvodnosti. On time samo ponovo pokazuje da postaje starački slab i da se sve više preživljuje (Marx, 1948: 225,226). Pad profitne stope se stoga može prevladati samo krizom i stvaranjem industrijske rezervne armije, koja ima neobično važnu ulogu u ponovnom uspostavljanju akumulacije na novim razinama,[14] a sami početak krize, bez obzira na neposredni povod, uvijek karakterizira pad investicija. Još jednom je potrebno istaknuti važnost rezervne armije (za funkcioniranje kapitalističke privrede), koja sugerira upravo nedostatak radne snage za kapitalističku akumulaciju, što se na prvu može činiti paradoksalno, ali proturječnost da ekonomski sistem koji pati od nestašice radne snage neprestano baca velik dio stanovništva s posla (a dio drži neprekidno u rezervi) nije proturječnost logike već stvarnosti (Baletić, 1965: 146). Baš ta rezervna armija narasla posljednjom u nizu kriza pritišće nadnice zaposlenih, držeći ih dovoljno nisko da omogući nastavak akumulacije (direktno povećava profitnu stopu[15]) i nameće se kao nužnost[16]. Stoga postojanje rezervne amije nije dokaz da se kapital susreće s previše radne snage, već upravo obrnuto, a nastavak akumulacije događa se na višem tehnološkom nivou upravo zbog ulaganja koje je kapitalist morao učiniti u kriznom periodu.

Sada kad akumulacija već nastavlja, privreda doživljava ekspanziju, rezervna armija se smanjuje, nadnice se povećavaju. Opravdanost ulaganja se nalazi u činjenici kasnije ekspanzije, što Marx uporno napominje kao jedan od osnovnih zakona kapitalističke proizvodnje, ali do apsolutnog iscrpljenja rezervi radne snage nikada ne dolazi (znači akumulacija ne dodiruje krajnje granice svog širenja), jer ritam investicija pada kako kapitalist osjeća prve poteškoće u pribavljanju nove radne snage, a upravo tu se krije i zametak ponovnog pada profitne stope i sistemskog kriznog karaktera[17]. Nova proizvodnja ne mora nužno značiti novu zaposlenost, jer se nova proizvodnja može vršiti korisnijom upotrebom postojeće radne snage ili se uvođenjem novih tehničkih procesa proizvodnja povećava a da ne zahtijeva veću potražnju radne snage (Baletić, 1965: 89,90). Tu na površinu dolazi narav same akumulacije, koja nema društveni karakter u smislu maksimiziranja proizvodnih kapaciteta društva, što bi se manifestiralo rastom zaposlenosti, jer čim je isti u suprotnosti s kretanjem kapitalistova viška, akumulacija koči.

Sama kriza, taj krizni moment, uglavnom dolazi naglo. Mnogi autori napominju ulogu kreditnog sistema u ubrzavanju materijalnog razvitka proizvodnih snaga i uspostavljanju svjetskog tržišta (tu je vidljiv i historijski zadatak kapitalizma), ali s druge strane kreditni se sistem javlja i kao glavna poluga hiperprodukcije i pretjerane spekulacije, pa ubrzava silovita izbijanja krize. Kreditni sistem forsira proces reprodukcije do njegovih krajnjih granica, neprestano nastoji da te granice otkloni, ali uvijek u sukobu s tim granicama doživljava slom (Ibid, 118). U trenutku izbijanja krize, kreditni sistem postaje novčani zbog gubitka povjerenja, a sve monetarne mjere da se zadrži povećanje novca u optjecaju samo produbljuju krizu. Kao osnovni izraz krize, njen najjednostavniji oblik, ističe se rastavljanje kupovine i prodaje. To je relevantno stoga što u krizi novac istupa prema robama kao prava egzistencija vrijednosti. Kako je suma novca u odnosu prema sumi cijena roba na tržištu nedovoljna, mora doći do opće obezvrede roba ili do nemogućnosti da se robe pretvore u novac (Ibid, 136). Ovu logiku iznosi i sam Marx svojim slavnim citatom: „Zato se vrijednost roba žrtvuje da bi se osigurala fantastična i samostalna egzistencija te vrijednosti u novcu. Kao novčana vrijednost ona je osigurana uopće samo dok je novac osiguran. Zato se za nekoliko milijuna novca moraju žrtvovati mnogi milijuni roba. Ovo je u kapitalističkoj proizvodnji neizbježno i sačinjava jednu od njenih ljepota.“ (Marx, 1948: 447).

Tada se ponovnom destrukcijom proizvodnih snaga stvara novi potencijal za akumulaciju, jer niska najamnina i kamata potiču proces masovnog investiranja. Prvenstveno potražnja kapitalnih dobara raste, zatim i zaposlenost, na zaposlenost se veže potražnja za potrošnim dobrima i ponovno započinje kreditiranje privrede. Ciklus se ponavlja, pa tako i kriza. “Proizvodnja napinje sve svoje snage, pretjerani kredit izbacuje proizvodnju preko njenih kapitalističkih granica i kada se proizvodnja ponovo približi stanju pune zaposlenosti, kada proširenje kapitala više ne nailazi na proširenje mase profita opet dolazi do nove krize.“ (Baletić, 1965: 144). Sada je jasnije kako se padajuća profitna stopa nameće kao zakon iza stvaranja kriznih mehanizama kapitalističke privrede, no što to čini krizni karakter sve snažnijim, a nužnost povijesnog sloma, podcrtavajući historijski karakter sistema u pitanju, sve izglednijim? Takav odgovor bi se trebao tražiti u procesu centralizacije kapitala, odnosno stvaranju monopola.[18] Monopol je direktno vezan uz svjesno usporavanje tehničkog napretka. „Politika kapitalističkih monopola i sastoji se dijelom u sprečavanju tehničkog napretka, što je jedna od glavnih tema socijalističke kritike monopola. Kapitalistički se monopol ovdje upravo javlja kao kočnica razvoja proizvodnih snaga.“(Ibid, 130). Monopolizacija ima i puno veze s fenomenom izvoza kapitala i 'suviškom' istoga u najrazvijenijim zemljama (Lenjin, 1946: 59). Konačno, kako sam Marx kaže: „monopol kapitala postaje kočnica istoga onog načina proizvodnje, što ga je kapitalizam stvorio i koji ga je doveo do procvata. Centraliziranje sredstava proizvodnje i podruštvljenje rada dobit će razmjere kojima kapitalistički okviri postaju pretijesni- i ti će okviri popucati. Kada se to dogodi, zazvonit će posmrtno zvono kapitalističkoga privatnog vlasništva: eksproprijatori će biti eksproprirani.“ (Marx, 1926: 836,837).

REFERENCE:

Baletić, Z. (1965), Marksistička teorija ekonomskih kriza, Naprijed, 1965, Zagreb

Baran, P.A. i Sweezy (1978), P.M., Monopolni kapital, Stvarnost, Zagreb, 2.izd.

Ekelund, R. B. . i Hebert, R. F. (1997), Povijest ekonomske teorije i metode, MATE

Lenjin, V.I. (1946), Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, Moskva

Marx, K. (1926), Capital: a Critique of Political Economy, sv. I, Chicago, izd. Charles Kerr & Co.

Marx, K. (1947), Kapital I, II, Kultura, Zagreb

Marx, K. (1948), Kapital III, Kultura, Zagreb

McFarlane, B. (1982), Radical Economics, Croom Helm, London & Canberra

Neuendorff, H., (1991), Pojam interesa: Studija o teorijama društva Hobbesa, Smitha i Marxa, Informator, Zagreb

Strpić, D. (2010), Karl Marx i politička ekonomija Moderne, Biblioteka Luča, Zagreb

Štampar, S. (1983), David Ricardo, Načela političke ekonomije, CKD, Zagreb

Vranicki, P. (1971), Historija marksizma, Naprijed, Zagreb


[1]„Privatni interes je najprije negativno društveno određeni interes, kao rezultat oslobađanja individuuma rastvaranjem svih osobnih odnosa ovisnosti koji su obilježavali način proizvodnje predgrađanskih formacija društva. Sam je taj proces rastvaranja rezultat i negativna strana razvoja robne proizvodnje.“ (Neuendoff, 1991: 88).

[2]„Smith i Ricardo bili su mu put do društvene teorije 'svega', u bideovskome smislu.“ (Strpić, 2010: 33)

[3] „Marx i Engels su stvarno govorili o nužnoj propasti kapitalizma, ali nikada nisu dali nikakvu teoriju oblika te propasti. Ne zbog toga što je 'Kapital' ostao nedovršen. Ono što je Marxa interesiralo bili su zakoni razvoja jednog društva, tendencije njegova kretanja, stvaranje uvjeta za novo, naprednije društvo, a u kakvoj konkretnoj formi će staro društvo propasti i novo nastati Marx nije ni mogao znati, a da se upušta u hipotetička predviđanja to njemu nije bilo svojstveno.“ (Baletić, 1965: 150)

[4] Marx razvija vlastitu radnu teoriju vrijednosti stvorenu na rikardijanskim temeljima, no pritom pomiče fokus s razmjene (na čemu je inzistirao Ricardo) na proizvodnju. „Marxovo identificiranje i izlaganje proizvodnje kao žarišne i pokretačke sile, među uzajamno uvjetovanim silama proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, jest ono čime se njegova ekonomija razlikuje od one koja je postojala do njegova vremena. Ekonomija je, za Marxa, postala znanost proizvodnje.“ (Ekelund i Hebert, 1997: 265).

[5]„Glavni je zadatak političke ekonomije, prema Ricardu, istraživanje zakona, što određuju podjelu društvenog proizvoda na pojedine klase, koje sudjeluju u njegovoj proizvodnji: drugim riječima, raspodjela je izraz odnosa u proizvodnji.“ (Štampar, 1983: 56).

[6] „Kao što je Marx uvjerljivo pokazao u završnim glavama prve knjige Kapitala, prvobitna akumulacija kapitala provedena je nasiljem i pljačkom i iste metode se i dalje svakodnevno koriste u, od kapitalizma zavisnim, kolonijama i polukolonijama. Međutim, ideološki utjecaj quid pro quo postao je gotovo apsolutan. U svojim međusobnim odnosima i u onom što oni uče one kojima vladaju, kapitalisti su potpuno privrženi načelu quid pro quo, kao vodećem načelu za akciju a i kao standardu moralnosti.“ (Baran i Sweezy, 1978: 306).

[7]„ne samo da se vrijednost ne može neposredno odrediti i da ona nije neposredno svojstvo robe, nego je ona proizvod i 'svojstvo' cjelokupnog kretanja kapitala materijaliziranog u svakoj pojedinačnoj robi- a napose u 'robi općenito' kao subjektu i počelu 'kapitala općenito'. Roba je upravo na taj način njegov osnov i proizvod.“ (Strpić, 2010: 55).

[8] Moglo bi se reći da su predmet marksističke analize Juglarovi ciklusi (Baletić, 1965: 13).

[9] Kao posljedica povećanja veličine kapitala u odnosu prema dobivenom profitu.

[10] Za ovaj element je upravno ključna aktivna uloga revolucionarnog pokreta u podizanju klasne svijesti radničke klase.

[11] „Specifični ekonomski odnos razmjenske i uporabne vrijednosti u razmjeni najamnog rada i kapitala daje Marxu pravo da proturječje između najamnog rada i kapitala što karakterizira kapitalistički odnos proizvodnje zahvati u Hegelovoj formuli negativnosti koja se odnosi prema samoj sebi, da bi u tome izrazio rad kao živu supstanciju i temelj kapitalističkog procesa proizvodnje, a kapital kao subjekt koji u pojavljivanju regulira taj proces.“ (Neuendorff, 1991: 96).

[12] Značajno je primijetiti da ovaj odnos samo teži u apsolute, jer „kada bi radnici mogli da žive od uzduha onda ih nitko ni pod koju cijenu ne bi mogao kupiti.“ (Marx, 1947: 501).

[13] Apologetski argument bi napao konstataciju koje naglašava samo smanjivanje omjera, no Marx priznaje mogućnost apsolutnog povećanja varijabilnog kapitala, uzimajući u obzir razne realne parametre. „Uostalom da bi se izbjegli nesporazumi napomenut ćemo da napredak akumulacije, ako i smanjuje relativnu veličinu promjenjljivog dijela kapitala, nikako time ne isključuje rastenje njegove apsolutne veličine.“ (Marx, 1947: 553). „Akumulacija kapitala je 'osvojenje svijeta društvenog bogatstva', komanda nad neplaćenim radom radnog stanovništva. Zbog toga akumulacija kapitala uvijek znači proširenje ne samo postojanog već i promjenljivog kapitala.“ (Baletić, 1965: 77).

[14] „Istina je da postojanje rezervne armije pritišće najamninu zaposlenih radnika, povećava njihovu radnu disciplinu, što je od neobične važnosti za funkcioniranje kapitalističkog sistema proizvodnje“ (Baletić, 1965: 82).

[15] Profitna stopa će biti vraćena tek padom realnih nadnica uzrokovanim slabijom pregovaračkom moći radnika za vrijeme nezaposljenja (McFarlane, 1982: 105).

[16] „Kapitalističkog proizvodnji nikako nije dovoljna ona količina raspoložive radne snage koju pruža prirodno množenje stanovništva. Za slobodan zamah njoj je potrebna industrijska rezervna armija, nezavisna od te prirodne granice.“ (Marx, 1947: 564).

[17] „akumulacija kapitala povećava potražnju za radnom snagom, ali uvećana potražnja ne nailazi na uvećanu ponudu, već dovodi do povišenja najamnine. Kako je broj radničkog stanovništva dat a time i granice viška vrijednosti, povećanje najamnine proporcionalno smanjuje dio viška radnog vremena, tj. profita.“ (Baletić, 1965: 107).

[18] „rast monopola stvara snažnu tendenciju porasta viška, a u isto vrijeme ne stvara odgovarajući mehanizam apsorpcije viška. No višak koji nije apsorbiran isto je što i višak koji nije proizveden: to je samo mogući višak i on ostavlja statistički trag ne u veličini profita i investicija, već prije svega u veličini nezaposlenosti i nekorištenog proizvodnog kapaciteta.“ (Baran, Sweezy, 1978: 201).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found