POREZI I PRIVATNI SEKTOR

Kad je riječ o porezima najčešće se smatra da je jedina uloga poreza da financira javnu potrošnju. Unutar trenutnog sistema država prikuplja novac tako što ga porezima uzima od privatnog sektora, a prikupljeni novac se potom koristi za javnu potrošnju. Bitno je naglasiti da porez na rad (doprinose na plaću), kako god se to u praksi formalno reguliralo, zapravo ne plaćaju kapitalisti nego radnici. Radnici su ti koji od svoje zarađene bruto plaće odvajaju dio novca za financiranje javnih usluga poput zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja te javnog obrazovanja. Budući da smo prije devedesetih živjeli u sustavu unutar kojeg je 97,6 posto ljudi radilo u društvenom tj. javnom sektoru[1], logično je zapitati se kako se tada financirao javni sektor ako privatni sektor praktički nije postojao, a danas se objašnjava da tobože bez privatnoga ne može biti ni javnog sektora.

Oporezivanje služi u različite svrhe, međutim na osnovnoj razini porez osigurava potražnju za valutom suverene države.[2] Nametanjem poreza, država stvara potrebu za vlastitom valutom među privatnim subjektima.

Porezi se u kapitalističkom društvu koriste:

(1) radi stvaranja potražnje za vlastitom valutom;
(2) kao instrument fiskalne politike koji pomaže u stabiliziranju kupovne moći;
(3) kao stav javne politike distribucije bogatstva i prihoda kao u slučaju progresivnog oporezivanja i poreza na imovinu;
(4) kao izraz javne politike subvencioniranja i penaliziranja raznih industrija i ekonomskih skupina;
(5) za izolaciju i procjenu izravnih troškova pojedinih državnih davanja, poput auto-cesta i socijalne zaštite;[3]

Uloga poreza proizlazi iz principa funkcionalnog financiranja koje je definirao britanski ekonomist Abba Lerner.

Prvi princip: Ako je dohodak u ekonomiji prenizak, država mora trošiti više. Nezaposlenost je dovoljan dokaz ovog uvjeta, stoga ako u državi postoji nezaposlenost to znači da je državna potrošnja preniska.

Drugi princip: Ako je kamatna stopa u ekonomiji previsoka to znači da država mora osigurati više novca kako bi veća ponuda novca utjecala na smanjivanje kamatne stope.

O oporezivanju možemo donositi sud samo na temelju njegovih posljedica. Dvije glavne posljedice poreza su: porezni obveznik ima manje novca za trošenje, a država ima više. Druga posljedica se može postići državnom emisijom novca stoga je samo prva posljedica značajna. Oporezivanje bi stoga trebalo biti nametnuto samo onda kada je poželjno da porezni obveznici imaju manje novca za trošiti, primjerice kada bi inače trošili toliko da bi izazvali inflaciju.

Funkcionalno financiranje u potpunosti odbacuje tradicionalnu doktrinu ‘stabilnih financija’ i princip balansiranja proračuna u solarnoj godini ili nekom drugom proizvoljnom vremenskom razdoblju. Umjesto toga propisuje: prvo, podešavanje ukupne potrošnje (od strane svakog subjekta unutar ekonomije, uključujući državu) kako bi se eliminirala nezaposlenost i inflacija, korištenjem državne potrošnje kada je ukupna potrošnja preniska te korištenjem oporezivanja kada je državna potrošnja previsoka; drugo, podešavanje držanja novca i državnih obveznica od strane javnosti, državnim posuđivanjem ili vraćanjem duga kako bi se ostvarila kamatna stopa koja rezultira najpoželjnijom razinom investicija; i treće, štampanje, stavljanje na stranu ili uništavanje novca po potrebi kako bi se mogla provoditi prva dva dijela programa.[4]

Unutar trenutnog sustava država je sama sebi nametnula zakonska ograničenja zbog kojih nema mogućnost da fiskalnu politiku provodi u skladu sa principima funkcionalnog financiranja. Dva najvažnija ograničenja su: (1) državna riznica ima otvoren depozitni račun u centralnoj banci s kojeg mora povući sredstva prikupljena oporezivanjem ili izdavanjem obveznica te ih transferirati kako bi mogla kupovati i plaćati usluge i (2) centralnoj banci je zabranjeno kupovanje obveznica direktno od državne riznice kao i posuđivanje novca (što bi automatski uzrokovalo povećanje državnih sredstava u centralnoj banci).[5]

Država ne treba naš novac da bi trošila, mi trebamo državni novac kako bismo platili poreze. To znači da država može kupiti sve što je na prodaju u svojoj valuti samim time što je valutu pustila u optjecaj stoga je primarna uloga poreza da regulira agregatnu potražnju.

Kolonijalna Afrika je dobar primjer monetizacije afričkih ekonomija nametanjem porezne obveze. Jedan od najvažnijih ciljeva kolonijalne politike nametanja poreza u afričkim zemljama bio je prisiliti Afrikance da prodaju svoj rad u zamjenu za plaće denominirane u valuti kolonizatora kako bi se moglo stvoriti novo tržište za evropske proizvode.

Kako bi se povećao ekonomski pritisak na afričke seljake, u Južnoafričkoj Republici 1922. godine donesen je Native Taxation and Development Act koji je prisilio sve afričke muškarce između 18 i 65 godina da plaćaju osobni porez (glavarinu) u iznosu od 1 funte na godinu. Isto tako svaki muškarac koji je posjedovao kolibu morao je platiti boravišnu pristojbu (‘porez na kolibu’) u iznosu od 10 šilinga.

Oporezivanje u novčanom obliku u afričkim kolonijama uništilo je tradicionalne plemenske ekonomije, te tako potpomoglo razvoj monetarnih ekonomija. Međutim, to ne implicira da je isključivo oporezivanje dovoljan uvjet za početak tržišne proizvodnje u zamjenu za novac. Kolonizatori su povremeno morali eliminirati alternative tržištu. Primjerice, uništavali su usjeve koji su omogućavali samodostatnost ili su stvarali potražnju za luksuznim statusnim dobrima koja su bila nabavljiva isključivo na tržištu. Na taj način uništavali su plemenski egalitarizam kako bi stvorili klasne razlike.

Oporezivanje omogućava transfer resursa iz privatnog u javni sektor bez stvaranja inflacije. Oduzimanjem kupovne moći privatnom sektoru, država stvara prostor za kupovinu dobara i usluga bez utjecaja na rast cijena. Porezi ustvari ne financiraju javne usluge, ali stvaraju prostor za njih. Ako prijeđemo iz nominalnog u realno, javna potrošnja ustvari oduzima resurse privatnom sektoru. Kada država kupi dobra ili usluge, oni su transferirani iz privatnog sektora u javni sektor.

Promatrano iz perspektive agregatne potražnje, javna potrošnja je ekonomski ekspanzivnija u odnosu na smanjivanje poreznog opterećenja za isti iznos. To je zato što javna potrošnja pridonosi agregatnoj potražnji u prvom krugu procesa multipliciranja novčane jedinice, dok smanjivanje poreza ne znači da će se oslobođeni novac automatski potrošiti, već može biti i sačuvan. Riječ je o procesu koji je posebno vidljiv unutar porezne politike smanjivanja poreza korporacijama, kapitalistima i društvenim skupinama koje ostvaruju visoke dohotke (tzv. ‘trickle down’) unutar kojeg se događa da se većina poreznih olakšica pretvori u štednju zbog niske granične sklonosti potrošnji kod subjekata sa visokim dohotkom.[6] Međutim, to ne isključuje mogućnost smanjivanja poreznog opterećenja ciljanim društvenim skupinama koje u tom slučaju može biti ekspanzivno kao i javna potrošnja.

Ako inflacija počne nekontrolirano rasti, država mora reagirati i povećati poreze. To znači da se porezna politika povremeno mora mijenjati. Da bi država uspješno mogla kontrolirati agregatnu potražnju, trebala bi ukinuti poreze poput PDV-a, parafiskalne namete, takse, rente i sl., ali to treba raditi postepeno da takvi potezi ne bi uzrokovali makroekonomske poremećaje. Za efikasnu kontrolu agregatne potražnje potrebne su tri vrste poreza: porez na dohodak (plaću), progresivni porez za regulaciju distribucije bogatstva i porez kojim se stimulira ili destimulira određeno ponašanje.

Porezni sustav je moguće jednostavnije i učinkovitije organizirati i to tako da se primjerice ukinu trošarine i parafiskalni nameti poput različitih provizija, pristojbi, naknada i renti koje građani moraju plaćati kako bi konzumirali pojedine javne usluge. Umjesto toga moguće je smanjiti porez na dohodak radnicima koji zarađuju minimalnu plaću, a povećati porez na dohodak menadžerima, kapitalistima i upravljačkim strukturama koje neopravdano ostvaraju višestruko veće prihode. Porezni sustav je potrebno reorganizirati na način da bude izrazito represivan prema prihodima ostvarenim od kapitala i rentijerstva kako bi se mogao smanjiti porezni pritisak na radnike čime bi se povećala njihova kupovna moć te smanjila drastična dohodovna nejednakost.

 

REZOVI U JAVNOM SEKTORU

U birokratskom aparatu javnog sektora ključni problemi su: loše postavljeni kriteriji mjerljivosti radnog učinka, nejasno definirana područja ovlasti i odgovornosti pojedinih državnih službi, niska razina informatičke povezanosti s građanima koji trebaju javne usluge te političko kadroviranje upravljačkih struktura u javnim poduzećima i na lokalnim razinama vlasti (koje je za dio ljudi postalo zamjena za propadajuću socijalnu državu, kao i za uništenu industriju).

Ovi problemi se ne mogu riješiti neselektivnim otpuštanjima i smanjivanjem materijalnih prava bez adekvatne strukturne analize. Neučinkovitost i loša organiziranost javnog sektora ne ovisi o radnicima nego o nametnutom upravljačkom aparatu u sprezi s krupnim kapitalom na nacionalnoj razini te sitnim kapitalistima na lokalnoj razini. Uvođenjem ekonomske demokracije na radnim mjestima u javnom sektoru, radnici bi imali mogućnost da predlažu i implementiraju efikasnija rješenja unutar svoje radne organizacije za razliku od današnjeg modela u kojem radnici ni na koji način ne mogu utjecati na organizaciju poslovanja i radne uvjete.

Primjerice revizijom Vatikanskih ugovora, povlačenjem vojnika iz mirovnih misija i uzimanjem novca državnim agencijama moguće je osnovati društveno poduzeće koje bi se isključilo bavilo razvojem efikasne informatičke infrastrukture te racionalizacijom i modernizacijom svih segmenata javnih institucija s naglaskom na uspostavljanju izravne i brze komunikacije s građanima.

Budući da se često govori o tome kako je nužno napraviti rezove u javnom sektoru pri čemu se čitav javni sektor prezentira kao klijentelistički potrebno je biti vrlo jasan po pitanju rezanja troškova u javnom sektoru. Novac treba uzeti političarima, ministrima, pomoćnicima ministara, predsjedniku i njegovom kabinetu i savjetnicima, državnim agencijama, stranački podobnim upravljačkim strukturama u javnim poduzećima, članovima nadzornih odbora u javnim poduzećima, načelnicima općina, gradonačelnicima, županima. Riječ je o radnim mjestima na kojima se neopravdano ostvaruju zarade nekoliko puta veće od zarade prosječnog radnika.

Rezanje javne potrošnje u većini masovnih medija predstavlja se kao jedini mogući model izlaska iz krize kapitalizma. Međutim, kada se govori o rezanju javnih troškova onda se obično ukidaju troškovi prijevoza profesorima, dodaci na plaće u zdravstvu i školstvu, subvencije za prijevoz učenicima, subvencije za školske knjige, asistenti u nastavi za djecu s invaliditetom, prestaje se financirati imunološki zavod i sl. Političke strukture na vrhu piramide povezane s krupnim kapitalistima sigurno neće prvo sebi rezati. Da li kapitalist kada upadne u financijske probleme prvo smanjuje sebi plaću ili prvo smanjuje radnicima? Da li političari prvo režu sebi i stranačkim kolegama ili režu onima koji su socijalno slabiji?

Rezanje troškova i otpuštanja u javnom sektoru imaju smisla samo ukoliko bi takvi potezi donijeli direktnu korist čitavom društvu (npr. ukoliko bi se kroz proces informatizacije izgubila određena radna mjesta u birokratskom aparatu, ali bi se poboljšala brzina i dostupnost zdravstvenih usluga). U takvim situacijama društvo se mora pobrinuti da radnike obrazuje i stručno usavršava kako bi mogli ispunjavati zadaće na novim radnim mjestima koja bi se otvorila tehnološkim napretkom. Ako smanjimo javnu potrošnju otpuštanjem određenog broja birokratskih činovnika, na koji način će se popraviti efikasnost javnog sektora ukoliko je broj ljudi koji obavlja određeni posao smanjen?

Smanjivanjem broja zaposlenih u javnom sektoru bez da im se osiguraju nova radna mjesta ekonomska situacija se neće okrenuti na bolje, dapače još će dodatno usporiti ekonomiju. U Grčkoj je od početka primjene mjera štednje proračun za zdravstvo srezan za 40 posto te je otpušteno oko 35 tisuća zdravstvenih djelatnika.[7] U javnom sektoru je otkaze dobilo 75 tisuća ljudi.[8]

No unatoč svemu, Grčka ima najveću stopu nezaposlenosti u eurozoni te konstantni pad BDP-a od 2008. Ovakav razvoj situacije proizlazi iz pada potražnje koji nastaje otpuštanjima u javnom sektoru. Radnici u javnom sektoru ostvaruju dohodak koji je važan element potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora. Otpuštanja u javnom sektoru uzrokuju pad potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora na koji privatni sektor reagira razduživanjem, smanjivanjem proizvodnje i suzdržavanjem od novih investicija.

 

DEFICIT PRORAČUNA

Kada je riječ o javnom dugu (deficitu proračuna) često se nailazi na nerazumijevanje problematike budući da je javni dug kao takav nužan u monetarnoj kapitalističkoj ekonomiji i proizlazi iz osnovnog računovodstvenog identiteta koji se u makroekonomskoj teoriji naziva identitet dva deficita (model koji se odnosi na zatvorenu ekonomiju koja ne ostvaruje trgovinsku razmjenu sa drugim zemljama) ili tri deficita (realni model koji se odnosi na otvorenu ekonomiju koja ostvaruje trgovinsku razmjenu sa drugim ekonomijama). Polazišna točka je sama definicija BDP-a. Budući da je BDP pojam koji se vrlo često koristi u javnom prostoru za kvantificiranje uspješnosti ekonomije potrebno ga je dobro razumjeti i demistificirati.

BDP= javna potrošnja + privatna potrošnja + investicije + izvoz – uvoz

BDP možemo promatrati na dva načina. Prvo se možemo pitati na koji način možemo potrošiti proizvedenu robu i usluge unutar ekonomije. Možemo ih potrošiti mi (osobna potrošnja – C), može ih potrošiti država (javna potrošnja – G) , možemo ih sačuvati za sutra (investicije – I ) i možemo ih izvesti (izvoz – X). Isto tako, možemo i uvesti robu i usluge iz inozemstva (uvoz – M). Proizvedena roba i usluge unutar ekonomije imaju svoju vrijednost koja se mjeri novcem. Taj novac se može potrošiti na tri načina. Možemo ga sami potrošiti (osobna potrošnja –C) , možemo ga dati državi putem poreza (porezi – T) i možemo štedjeti (štednja – S). [9]

Radi lakšeg razumijevanja zamislimo jedan dućan u kojem se nalaze svi proizvodi, robe i usluge koje smo proizveli unutar ekonomije. Proizvodi, robe i usluge imaju neku određenu novčanu vrijednost koja je raspoređena među svim kupcima koji se nalaze u tom dućanu. Dućan u ovoj analogiji predstavlja zatvorenu ekonomiju, a svi kupci su građani neke države.

Za dućan vrijedi isto što i za zatvorenu ekonomiju:

Novčana vrijednost proizvedenih dobara, roba, usluga = Kupovnoj moći kupaca u dućanu

Raspoloživa sredstva = Ukupna potrošnja

G+C+I+(X-M) = C+T+S

G+I + (X-M) = T+S

(G-T) + (I-S) + (X-M) = 0 [10]

Ova jednadžba riječima napisana znači sljedeće:

Deficit države + Deficit privatnog sektora + Vanjskotrgovinski deficit = 0

Budući da je riječ o računovodstvenom identitetu zbroj deficita mora biti jednak nuli.

Ono što je na lijevoj strani jednadžbe tj. deficit u trenutku kad se prebaci na desnu stranu jednadžbe postaje suficit. Ako promotrimo jednostavniji slučaj koji se odnosi na zatvorenu ekonomiju unutar koje jeuvoz jednak izvozu možemo eliminirati vanjskotrgovinski deficit.

Ostaje nam:

Deficit države + Deficit privatnog sektora = 0

Prebacimo deficit financiranja na desnu stranu i dobijemo:

Deficit države = Suficit privatnog sektora

Javni dug tj. deficit proračuna imaju sve države i to nije nešto što je karakteristično samo za Hrvatsku zato što agregatno promatrano subjekti unutar zatvorene ekonomije mogu ostvarivati profit, zarađivati plaće ili akumulirati kapital samo na temelju deficita proračuna. [11] Deficit se potom financira ili izvozom (suficitom platne bilance) ili reprogramiranjem kredita tj. novim zaduživanjem.

Ovdje možemo stvari konkretizirati na domaćem primjeru. Naime, Hrvatska ima takvu povezanost platne bilance i proračuna koja se još naziva i Santinijeva hipoteza. Ona kaže da Hrvatska upravo povećanjem uvoza povećava svoje porezne prihode. Dakle, vanjskotrgovinski deficit uzrokuje tendenciju povećanja poreznih prihoda [12] , no treba imati

na umu da promjene tekućeg dijela platne bilance i deficita proračuna države ne moraju biti tako usko povezane zbog različitih varijacija u razinama privatne štednje i investicija. [13] Moguća su i suprotna kretanja: da promjene u razini privatne štednje utječu na proračunski deficit.

Politička elita u Hrvatskoj stvorila je uvozničku i trgovinsku ekonomiju te nametnula potrošačke poreze pa tako država ostvaruje visoke prihode od uvoza. Njoj dakle uvoz odgovara. Treba reći da se deficit proračuna, i sam proračun mogu smanjiti brojnim mjerama, ali takve mjere će uzrokovati velike sistemske potrese što ukazuje na to da je hrvatski kapitalizam osuđen na neuspjeh.

Promatramo li svjetsku ekonomiju u cjelini, bilanci privatnog sektora možemo suprotstaviti samo bilancu državnog sektora budući da kao stanovnici Zemlje nemamo ostvarenu trgovinsku razmjenu s drugim planetima. Svijet možemo promatrati kao jednu zatvorenu ekonomiju koja se sastoji od svih država i svih privatnih subjekata te je na globalnoj razini zbroj suficita svih privatnih subjekata jednak zbroju deficita svih država.[14] Dakle, ako je privatni sektor na globalnoj razini na kraju obračunskog razdoblja ostvario suficit (višak, profit) u iznosu od X posto svjetskog BDP-a, za toliki iznos su državni proračuni u deficitu (manjku). Neki manje, neki više ovisno o tome da li je ekonomija izvozna poput Njemačke ili uvozna poput Hrvatske te koliki je udio promatrane ekonomije u svjetskom BDP-u.

Ako pogledamo listu država prema javnom dugu u odnosu na BDP logično pitanje koje si moramo postaviti je kako je moguće da sve države imaju javni dug. Zar ne bi od svih razvijenih ekonomija barem jedna trebala biti bez deficita proračuna i javnog duga? SAD kao najrazvijenija svjetska ekonomija ima deficit proračuna od 1776. godine. Uz jednu iznimku, Federalna vlada SAD-a je svake godine bila u dugu od 1776. godine. Postoji li koje privatno poduzeće koje je uspjelo ostvarivati manjak u poslovanju otprilike 190 godina od posljednjih 230-ak godina i koje je akumuliralo dug od 1837. praktički non-stop te da usprkos tom manjku stalno dobiva nove kredite? [15] Japan primjerice u ovom trenutku ima najveći deficit proračuna u iznosu od 226 posto BDP-a.[16] Da li iz toga možemo izvući zaključak da su Japanci lijeni i da žive iznad svojih mogućnosti? Deficit proračuna je rezultat fiskalne politike, stanja platne bilance i monetarne akumulacije privatnog sektora, a ne mogućnosti ili nemogućnosti poduzeća i stanovništva da porezima napune proračun.

Nisku razinu javnog duga u odnosu na BDP imaju zemlje poput Kine, Rusije, Norveške i zaljevskih monarhija, a razlog tome su vrlo veliki izvozni viškovi koje redovito ostvaruju. Njihov vanjskotrgovinski suficit manifestira se kao deficit u ekonomijama s kojima ostvaruju trgovinsku razmjenu. Deficit proračuna nije inherentno loš, dapače unutar kapitalizma je

nužan budući da na suprotnoj strani predstavlja neto štednju odnosno kapital konsolidiranog privatnog tj. nedržavnog sektora (kućanstva i poduzeća).

 

ZAŠTO KAPITALIZAM FUNKCIONIRA U NJEMAČKOJ, A NE FUNKCIONIRA U HRVATSKOJ?

Kapitalističke ekonomije periferije integrirane u monetarnu uniju i zajedničko tržište ne mogu se nositi sa superiornim industrijskim regijama i ekonomijama centra poput Njemačke. Iako službeno nije u euro zoni, hrvatska ekonomija je zbog vezivanja tečaja kune uz euro te uvođenja valutne klauzule na kredite izgubila monetarnu suverenost koja bi omogućila direktno financiranje strateških projekata od šireg društvenog interesa. Unutar takvog okvira, njemački kapital je uvijek konkurentniji i u prednosti zbog tehnološke superiornosti koja osigurava veću razinu profita koja se potom dalje može ulagati u stručno obrazovanje radnika te istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija. Njemački kapital radnicima osigurava relativno siguran i pristojno plaćen posao, iako je sigurnost narušena Hartzovim reformama (rad preko agencija i tzv. mini i midi poslovi) dok je pristojna plaća posljedica klasnog kompromisa između njemačkog kapitala i radnikâ budući da rast plaćâ ne prati rast produktivnosti zbog čega Njemačka ima problema sa domaćom potrošnjom.

Hrvatska i ostale zemlje europske periferije (poput Španjolske ili Grčke) koje “žive na dug” unutar zadanih okvira i strukturnih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi zaostatak za centrom Europe budući da nemaju jednake početne uvjete te ne posjeduju nikakve instrumente uz pomoć kojih bi mogle promijeniti odnos snaga. Zemlje periferije ne razvijaju se zato što ih iskorištava krupni kapital jezgre u savezu s domaćom buržoazijom (kompradorima). Dakle, u temelju svega je odnos kapital-jezgra i društva s periferije. Kao što kapital eksploatira radnika, tako i zemlje jezgre (ili matice) eksploatiraju periferiju.

Hrvatski radnici mogu raditi i 12 sati dnevno, no to i dalje neće osigurati veću konkurentnost hrvatskih proizvoda na europskom tržištu budući da će oni uvijek biti skuplji te zbog toga neće moći pronaći kupce. Zbog kontinuiranog pada izvozne industrijske proizvodnje smanjuje se dotok strane valute (i potencira smanjenje međunarodnih rezervi), a BDP pritom dolazi pod pritisak zbog nepokrivenosti uvoza izvozom. [17] Drugim riječima, vanjskotrgovinska bilanca dobara i usluga RH u konstantnom je deficitu te je potreban suficit na kapitalnom računu kako bi se bilanca plaćanja vratila u ravnotežu. Tako stvoren višak na kapitalnom računu, odnosno neto priljev kapitala, korespondira zaduživanju zemlje. S druge strane, višak izvoza nad uvozom bi predstavljao višak štednje nad domaćim investicijama. [18] Suficit kapitalnog računa postiže se većim dotokom stranog kapitala, koji se pak ostvaruje preko odobravanja novih kredita. No, tu je riječ o kreditima koji uglavnom pokrivaju tekuće troškove te kao takvi služe za održavanje ekonomske aktivnosti “na aparatima” te kakve-takve razine potrošnje. Gotovo svi kreditni plasmani u Hrvatskoj dolaze od banaka koje su u vlasništvu kapitala podrijetlom iz centra Europe kojem nije u interesu da kreditira hrvatsku proizvodnju koja bi tako postala direktna konkurencija proizvođačima iz europske jezgre. Potražnja za potrošačkim kreditima kao i za kreditima kojima bi privatni sektor u Hrvatskoj trebao financirati proizvodne djelatnosti koje stvaraju novu vrijednost (građevina, energetika, industrija) i tako pokrenuti gospodarstvo generalno je u slobodnom padu.

Količina kreditnih plasmana odobrenih od strane bankarskog sektora u kapitalizmu ovisi o toku poslovnog ciklusa. U vrijeme krize, plasmani privatnom sektoru se smanjuju zbog smanjene mogućnosti naplate prethodno odobrenih kredita, što negativno utječe na sklonost banaka da se izlažu riziku, te asimetrije učinaka monetarne politike[19] (stvarni depozitni multiplikator niži je kod povećanja monetarne baze).

Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske aktivnosti i opću nelikvidnost, a posljedično i pad poreznih prihoda, što rezultira pasivnim deficitom proračuna. Deficit se potom financira načelno preko poslovnih banaka (koje istovremeno odbijaju financirati privatni sektor zbog velike rizičnosti). To vjerojatno nije dovoljno za izlazak iz krize (niti je poželjno) unutar postojećeg sistema, pa je potrebna aktivna antideflacijska intervencija države preko deficitarnog zaduživanja koja utječe i na poboljšanje poslovnih rezultata banaka, a posljedično i na rast bruto domaćeg proizvoda, imajući na umu sekundarnu emisiju novca. Problem koji se često nameće u ovom slučaju je pogrešna percepcija kauzalnosti, pošto se rast gotovo uvijek pripisuje privatnoj inicijativi, a povećanu državnu potrošnju se promatra kao strukturni nedostatak financijske discipline, koji onda tobože ograničava profite privatnog sektora i remeti alokativnu efikasnost slobodnog tržišta, što naprosto nije točno.

 

MONETARNA REFORMA I BANKARSKI SUSTAV

Poslovne banke su korporacije (u velikoj većini slučajeva) u privatnom vlasništvu kojima je kao i svakom sudioniku na tržištu u interesu da uz što manje uloženih resursa ostvare što veći profit. Drugim riječima, njih ne vodi opći društveni interes, već privatni, stoga je potrebna (i neophodna) njihova regulacija od strane države. No, za razliku od ostalih sudionika na tržištu, banke su monetarne institucije jer imaju sposobnost stvaranja (multiplikacije) i poništavanja novca.[20]

Novčana masa stvara se kreditiranjem i to na način da svaki kredit prilikom plasmana stvara pripadajući depozit. U teorijski stiliziranom modelu, poslovne banke putem dvostrukog dužničko-vjerovničkog odnosa depozite svojih klijenata koriste kao izvor sredstava za kreditiranje. Takva kreacija podrazumijeva multiplikaciju koja predstavlja sekundarnu emisiju novca na način da novokreirani depozitni novac u sljedećoj fazi kreditne ekspanzije bude ‘stari’ depozit, koji tako služi kao izvor sredstava novog kredita. Spomenuti proces se nastavlja u nekoliko faza ovisno o kreditnom potencijalu svake zasebne banke (u svakoj fazi se događa usporavanje multiplikacije i smanjenje intenziteta ekspanzije).[21] Međutim, empirijski podaci demantiraju teorijski model novčanog multiplikatora. Naime, poslovne banke depozite svojih klijenata ne koriste kao izvor sredstava za kreditiranje, već obrnuto – kreditiranjem stvaraju novac i nove depozite u bankarskom sustavu.[22]  Stopa obvezne rezerve potom osigurava novčane pozicije u postupku naplate na međubankarskom tržištu i kao takva ne utječe na količinu novčane mase unutar ekonomije.[23]  Naravno, u stvarnosti kreditiranje ne počinje od nule budući da se određeni broj depozita u pasivi bilance banaka podrazumijeva.

Što se tiče Hrvatske, novi kunski depoziti u bankarskom sektoru mogu nastati na tri načina: uplatom iz inozemstva i konverzijom uplate u kunsku protuvrijednost, kreditnim plasmanom banaka te primarnom emisijom novca od strane HNB-a koja je zakonski zabranjena.

Pogrešna percepcija banaka proizlazi iz činjenice da ih većina ljudi doživljava samo kao posrednika između građana koji štede (štediša) i građana koji trebaju kredit (dužnika). Vrlo učestalo razmišljanje je da banke posuđuju novac od ljudi koji ga drže na svojim štednim računima poput umirovljenika ili bogatih pojedinaca te da taj novac u obliku kredita plasiraju ljudima kojima je potreban novac. U ovom modelu banke ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. Kamate na štednju su niže od kamata na kredit, a ta razlika između kamatnih stopa predstavlja profit banke.

Iz ovog modela proizlazi da ukoliko ne postoji štednja, ne postoji mogućnost da netko posudi novac od banke tj. uzme kredit. Ako nitko ne dođe u banku sa svojom štednjom, banka nema mogućnost da posudi novac (izda kredit). To implicira da ukoliko banke posuđuju prevelikekoličine novca prebrzo, u određenom trenutku će im nestati novca za posuđivanje. Kada bi to uistinu bilo tako, nesmotreno posuđivanje banaka bi trajalo vrlo kratko vrijeme budući da bi banke u jednom trenutku morale stati s posuđivanjem jer bi im ponestalo novca iz štednje koju su ljudi stavili u banku. To bi također moglo podrazumijevati da je za ekonomiju države dobro da što veći broj ljudi štedi zato što se smatra da banke onda imaju više novca na raspolaganju kojeg mogu plasirati privatnim biznisima i potrošačima. Takvo razmišljanje nema temporalnu dimenziju, niti važnost van statike promatranog modela, pošto upravo makromultiplikacija ovisi istovremeno i o ponašanju države i banaka i nebankarskog sektora (stanovništvo i poduzeća), pa se kronično ignorira važnost agregatne potražnje (potrošnje) za ekonomski rast i izlazak iz krize. 

Unutar financijskog sustava postoje u suštini dvije vrste novca koje je potrebno razlikovati. Prva vrsta je primarni novac kojeg emitira Hrvatska narodna banka i koji banke koriste za namiru obveza iz platnog prometa te bankovni (kreditni) novac koji je zbroj svih depozita građana i poduzeća na računima banaka.[24] Sve bezgotovinske transakcije u Hrvatskoj provode se s bankovnim novcem. Budući da unutar ekonomije postoji velik broj platnih transakcija između poduzeća, obrta i fizičkih osoba, nacionalni klirinški sustav sve transakcije sprema u bazu podataka bez transferiranja novca iz banke u banku. Nakon toga, na kraju obračunskih ciklusa unutar radnog dana te na kraju dana poništava što je više moguće platnih transakcija. Postupak poništavanja (namire) bankama omogućuje da raspolažu sa puno manjom količinom novca u usporedbi sa ukupnom količinom novca koju klijenti mogu potraživati.[25]

Unutar trenutno dominantne monetarističke paradigme kojom se vode centralne banke, količina novčane mase unutar ekonomije ovisi isključivo o procjeni rizika i volji bankarskog sektora da plasira kredite te tržišnoj potražnji za tim istim kreditima. Posljedično, to znači da je količina primarnog novca vezana uz rast kreditnih plasmana tj. bankovnog novca. Bankovni novac u ekonomiji raste odobravanjem kredita, a centralna banka podupire kreditnu ekspanziju osiguravajući rezerve u trenutku kada poslovne banke istroše mogućnosti prikupljanja nove likvidnosti na međubankarskom tržištu.

U razdoblju pozitivnog poslovnog ciklusa prije izbijanja financijske krize 2008. poslovne i investicijske banke su stvorile znatnu količinu novca i duga unutar razvijenih kapitalističkih ekonomija. Međutim, vrlo mali postotak plasiranih kredita u tom razdoblju otpada na realnu proizvodnju izvan financijskog sektora. Većina kreditnih plasmana bila je usmjerena prema tržištu nekretnina te financijskom sektoru. U trenutku kada je agregirani dug (prvenstveno misleći na kolaps američkog tržišta nekretnina) evidentno postao nenaplativ, izbila je masovna globalna financijska kriza.

Najveće svjetske centralne banke kvantitativnim popuštanjem trenutno povećavaju količinu primarnog novca na računima poslovnih banaka te ustvari na indirektan način pokušavaju stimulirati ekonomiju djelovanjem kroz financijski sektor. Takvi potezi nemaju gotovo nikakav utjecaj na ekonomsku aktivnost izvan financijskog sektora. Rast ponude novca na financijskim tržištima ima utjecaj samo na smanjivanje kamatnih stopa po kojima se države zadužuju.

Postoje tri načina na koje bi u teoriji kvantitativno popuštanje trebalo utjecati na kapitalističku ekonomiju. Prvo, budući da poslovne banke na računima u centralnoj banci drže značajno veće količine likvidnosti (novca), smatra se da će ih ta dodatna likvidnost potaknuti da povećaju kreditne plasmane realnom sektoru te da će na taj način uzrokovati povećanje BDP-a.

Drugo, budući da centralne banke na financijskom tržištu kupuju velike količine državnih obveznica, njihova dostupnost na tržištu je smanjena. Zbog smanjene dostupnosti obveznica investitori bi se trebali okrenuti drugim oblicima investiranja koji bi uključivali realni sektor (diverzifikacija investicijskog portfelja).

Treće, kupovinom velike količine obveznica centralne banke se nadaju da će im podići cijenu te posljedično spustiti kamatnu stopu na obveznice. Ponovno, pretpostavka je da će taj potez učiniti privlačnijim druge oblike financijske imovine te da će se na taj način stimulirati gospodarski rast.

Ukoliko velik broj dužnika ne može vraćati kredite i bankrotira što se dogodilo u razdoblju 2007-08 za vrijeme financijske krize sa ‘subprime’ hipotekarnim kreditima – banke postaju insolventne zato što su njihova potraživanja nenaplativa. Kako bi spriječili ovakve scenarije, banke moraju posjedovati dovoljno kapitala (‘capital buffer’) koji je zadužen za apsorbiranje inicijalnih gubitaka u imovini banke. Banke također mogu postati insolventne ukoliko ne mogu ispuniti zahtjeve za potražnjom dospjelih obveza. Ova pojava je još poznata kao ‘insolventnost novčanog protoka’ ili u bankarskom žargonu kriza likvidnosti. Naime, postoji razlika u roku dospijeća između kredita koje klijenti vraćaju i depozita koji se povlače. Uobičajeno, banke imaju mnogo dugoročne likvidne imovine (npr. stambeni krediti od 30 godina) dok u isto vrijeme imaju mnogo kratkoročnih likvidnih obveza (depoziti klijenata) koji mogu biti povučeni na zahtjev klijenta u bilo kojem trenutku. Banke mogu stvarati novac koji koriste poduzeća i građani, ali ne mogu stvoriti primarni novac koji se koristi za međubankovnu namiru. Ukoliko se nađu u situaciji da im nedostaje primarnog novca, moraju ga posuditi na međubankovnom tržištu novca (ili od drugih banaka ili od centralne banke). Ako na međubankovnom tržištu zbog pada povjerenja u likvidnost banke ne postoji vjerovnik koji im je voljan posuditi novac, banke se nalaze u problemima zbog kojeg se mogu suočiti sa likvidacijom.

Irving Fisher, američki ekonomist opisao je dužničko deflacijski scenarij polazeći od stanja prezaduženosti koje samo po sebi nameće nužnost otplate dugova zbog rastuće zabrinutosti vjerovnika i dužnika. U trenutku kada se bankovni krediti otplaćuju dolazi do kontrakcije bankovnih depozita i usporavanja brzine optjecaja novca. Smanjivanje novčane mase i usporavanje brzine optjecaja dovodi do pada razine cijena. Ako se pad cijena ne zaustavi dodatnom emisijom novca dolazi do sve većeg pada neto vrijednosti poslova. Zbog pada profita, poduzeća u kapitalističkom društvu gube povjerenje i postaju pesimistična, ostvaruju gubitke te smanjuju proizvodnju i zaposlenost. Svi gubici, stečajevi i nezaposlenost dovode do pesimizma koji potiče gomilanje novčanih rezervi i daljnje usporavanja brzine opticaja novca. Sav ovaj slijed uzroka dovodi do poremećaja u kamatnim stopama. [26]

Privatni bankarski sustav inherentno je nestabilan zbog same logike njegovog funkcioniranja. Iako postoje određeni regulatorni okviri poput Baselskih sporazuma kojima je regulirana razina rizika za kreditne plasmane (npr. srednjoročni, dugoročni, hipotekarni), unutar sporazuma banke imaju prostora da redefiniraju razinu rizika i samostalno ga procijene te na taj način utječu na rezerve kapitala potrebne za saniranje štete kada velik broj kredita postane nenaplativ.[27]

Bitno je uočiti da je bankama u interesu da za vrijeme pozitivnog poslovnog ciklusa povećavaju svoju imovinu na način da plasiraju što je moguće više kredita te da bi ostvarile veće profite u interesu im je također da njihova interno procijenjena stopa rezerve kapitala bude što manja. U vrijeme negativnog poslovnog ciklusa smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske aktivnosti, a posljedično i manje porezne prihode te kronični proračunski deficit koji potom financiraju iste poslovne banke koje bi trebale financirati privatni sektor. Rast zaduživanja od strane države na taj način utječe na poboljšanje poslovnih rezultata banaka. Privatni interes bankarskog sektora u koliziji je sa javnim interesom radničke klase koja želi ekonomsku stabilnost, radna mjesta i pristojan dohodak. Taj interes može biti ostvaren samo ukidanjem kapitalizma i stavljanjem banaka pod demokratsku kontrolu čitavog društva.

Slobodno tržište ne uspijeva osigurati socijalno optimalnu količinu javnih dobara i usluga zato što ne postoji privatni poticaj za osiguravanje istih. Kako bi se osiguralo društveno optimalno pružanje tih dobara i usluga, ona moraju biti proizvedena planskim udruženim društvenim radom koji bi bio financiran od strane banaka u društvenom vlasništvu.

Nacionalizacijom privatnih banaka i vraćanjem u društveno vlasništvo bankarski sustav bi imao fundamentalnu odgovornost da financiranjem oblikuje makroekonomsku politiku koja bi maksimizirala proizvodnju na način da ona bude socijalno i ekonomski održiva te da svi koji žele živjeti od svog rada imaju tu mogućnost.

 

_____________________

Izvori/reference:

[1]  1990. 97,6% radnika radi u društvenom sektoru, 0,5% u zadrugama, 0,2% u miješanim poduzećima, a samo 1,7% u privatnim poduzećima; Bendeković, J. (2000.) “Privatization in Croatia”, Ekonomski pregled, 51(1-2): 55-90. (str. 90)

[2] Wray, L. Randall (1998.) “Understanding Modern Money The Key To Full Employment And Price Stability”, (str.18)

[3] Ruml, B. (1946.) “Tax policies for prosperity”, Journal of Finance, 1946, vol. 1, issue 1, (str. 81-90)

[4] Lerner, A. (1943.) “Functional Finance and the Federal Debt”
http://k.web.umkc.edu/keltons/Papers/501/functional%20finance.pdf

[5] Iz perspektive toka financiranja centralnu banku i državnu riznicu možemo promatrati kao konsolidirani državni sektor bez da narušavamo analitički model. Računovodstveni detalji koji su specifični za odnos centralne banke i države ne utječu na razumijevanje odnosa između državnog i nedržavnog sektora kao cjeline.

[6] Hungerford, T. (2012.) “Taxes and the Economy: An Economic Analysis of the Top Tax Rates Since 1945″
http://graphics8.nytimes.com/news/business/0915taxesandeconomy.pdf

[7] http://www.nytimes.com/2013/05/13/opinion/how-austerity-kills.html?pagewanted=all&_r=1&

[8] http://www.theguardian.com/business/2013/mar/03/greece-public-sector-job-cuts

[9] Krueger, D. (2009.) “Makroekonomika (Intermediate Macroeconomics)”, (str. 37) http://web.efzg.hr/dok/za%20studente/elektronicki%20udzbenici/Krueger_Makroekonomika.pdf

[10] Juniper, J., Mitchell, W. (2008.) “There is no financial crisis so deep that cannot be dealt with by public spending“ (str.12)

http://e1.newcastle.edu.au/coffee/pubs/wp/2008/08-10.pdf

[11] Računovodstveni aksiomi proizlaze iz osnovne računovodstvene metode dvojnog knjigovodstva. Dvojno knjigovodstvo je sustav evidentiranja poslovnih promjena po kojem se svaka poslovna promjena iskazuje na dva konta, od kojih barem jedan konto duguje i barem jedan potražuje (svaki suficit je nečiji deficit).

[12] Zdunić, S. (2011.) “From the impossible monetary trinity towards economic depression” https://www.efri.uniri.hr/sites/efri.hr/files/cr-collections/2/29-2-zdunic.pdf

[13] Santini, G. (2009.) “Iluzija i stvarnost hrvatskog gospodarstva”, Rifin http://www.rifin.com/images/stories/2013/01/demo_iluzija_i_stvarnost_hrvatskog_gospodatstva.pdf

[14] Rankin, K. (2014.)”Private Sector Financial Balances 1980-2012: Contrasting Experiences of Australasian and Northern European Countries” (str. 4), Asia Pacific Economicand Business History Conference, Hamilton, New Zealand, 13-15 February

[15] Wray, L. Randall “The Federal Budget is NOT like a Household Budget: Here’s Why”http://www.rooseveltinstitute.org/new-roosevelt/federal-budget-not-household-budget-here-s-why

[16] The World Factbook Country Comparison: Public Debt
https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2186rank.html

[17] Relativni odnos uvoza i izvoza se pogoršava (uvoz pritom može varirati, a intuitivno i empirijski je jasno da on često i apsolutno raste u danim uvjetima), a povećanje uvoza dobara i usluga predstavlja odljev strane valute.

[18] Acocella, N. (2005.), “Počela ekonomske politike”, MATE, (str. 364)

[19] Realni utjecaj monetarne politike je ne samo preko promjene kamatnjaka (troška kredita), nego čak prvenstveno preko promjene raspoloživosti istog, ali taj učinak je asimetričan upravo zbog mogućnosti racioniranja kredita od strane banaka. Naime, restriktivna politika smanjuje ponudu kredita, a time i količinu odobrenih, dok ekspanzivna povećava ponudu, ali potražnja ne mora nužno odgovarati većoj ponudi jer nominalni kamatnjak kao takav ima dno, a pri povećanju istoga nema ograničenja, što implicira veću učinkovitost restriktivne politike (a istovremeno i manju količinu plasmana u vrijeme krize, bez obzira na ekspanzivni poticaj središnje banke); Acocella, N. (2005.), (str. 324-326)

[20] Lovrinović, I., Ivanov, M. (2009.), “Monetarna politika”, RRIF, (str. 68)

[21] Lovrinović, I. i Ivanov, M. (2009.), “Monetarna politika”, (str. 101)

[22] McLeay,M., Radia, A.,Thomas, R. (2014.) “Money creation in the modern economy” Bank of England Quarterly Bulletin
http://www.bankofengland.co.uk/publications/Documents/quarterlybulletin/2014/qb14q102.pdf

[23] Carpenter, S., Demiralp, S. (2010.) “Money, Reserves, and the Transmission of Monetary Policy: Does the Money Multiplier Exist?” (str. 27)
http://www.federalreserve.gov/pubs/feds/2010/201041/201041pap.pdf

[24] U primarni novac spada i gotovina u optjecaju budući da je stvara centralna banka. Devizne transakcije HNB-a predstavljaju glavni instrument kreacije i poništavanja primarnog novca i direktnog uplitanja središnje banke na domaćem deviznom tržištu, što rezultira udjelom inozemne aktive od čak 99% u ukupnoj aktivi bilance HNB-a. HNB primarni novac stvara gotovo isključivo otkupom deviza, a samo u rijetkim razdobljima je HNB primarni novac kreirao i drugim instrumentima monetarne politike.

[25] Radi lakšeg razumijevanja zamislimo primjer u kojem imamo klijenta banke A koji uplaćuje stanarinu u iznosu od 2000 kuna svom stanodavcu koji ima račun u banci B. U istom danu neki drugi klijent s računom u banci B uplaćuje drugom stanodavcu koji ima račun u banci A stanarinu od 2500 kuna. Dvije transakcije se poništavaju tako da količina novca koja treba biti transferirana iznosi 500 kuna iz banke B u banku A. Budući da se tokom dana velik broj transakcija poništi na ovaj način količina novca koja se zaista mora transferirati između banaka na kraju dana je najčešće u postotku vrlo mali dio cjelokupne vrijednosti svih izvršenih plaćanja. Postupak poništavanja odnosi se na transfere primarnog novca na računima banaka u centralnoj banci.

[26] Fisher, I. (1933.) “The Debt-Deflation Theory of Great Depressions”, Econometrica https://fraser.stlouisfed.org/docs/meltzer/fisdeb33.pdf

[27] Ryan-Collins J., Greenham T., Werner R., Jackson A. (2011.) “Where Does Money ComeFrom” (str. 94)

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found