Autorice: Celeste Murillo , Andrea D'Atri
Prevela: Sanja Kovačević

Feministički pokret globalno jača, a debata o odnosu patrijahata i kapitalizma opet je aktualna. Od sredine 19. stoljeća, kroz prva desetljeća 20. stoljeća, žene su masovno ušle na tržište rada. Potaknute isprva kapitalističkim razvojem, a potom i “manjkom” muških radnika tijekom Prvoga svjetskog rata, sve više žena je postajalo radnicama za nadnicu/plaću. No, postojala je kontradikcija s obzirom na njihov nedostatak političkih prava. Bile su gurnute na tržište rada gdje su ih, kao i muškarce, ekploatirali kapitalisti. Uz novu i relativnu “jednakost” u nekim aspektima života, neprikladna i zastarjela nejednakost muškaraca i žena upisana u pravni sustav postala je neodrživa. Ta kontradikcija postala je jedna od pokretačkih sila u pozadini borbe za prava žena i ženskog sufražetskog pokreta koji su vodile obrazovane žene u Engleskoj i drugim razvijenim zemljama, zajedno s velikim sektorima u kojima su pretežno radile žene.

Dok su se žene u kapitalističkim zemljama borile za temeljna prava, poput prava glasa, tranzicijske radničke zemlje koje je stvorila Ruska revolucija uvodile su mjere koje su promovirale socijalizirani kućanski rad. To je bio jedan od temeljnih stupova boljševičke politike emancipacije žena s ciljem da ukine izolaciju žana u domovima i promovira njihovo uključivanje u javni i politički život.1 Ova politika socijalizacije nije nikada u potpunosti realizirana zbog izbijanja građanskog rata i teške ekonomske krize. Tu politiku je kasnije uništio Staljin koji je promovirao tradicionalne rodne uloge.

1970-ih, drugi val feminizma rasvijetlio je odnos između privatne i javne sfere. Žene su propitivale ono što je kapital uspio institucionalizirati i naturalizirati do polovice 20. stoljeća: odvojenost javne sfere (proizvodnja, plaćeni rad) od privatne sfere (reprodukcija, neplaćeni rad). Započele su prve debate o ulozi kućanskog rada i kapitalističkog načina proizvodnje. Proizvodi li kućanski rad višak vrijednosti? Postoji li patrijarhalni oblik proizvodnje - kojeg podupire kućanski rad - odvojen od kapitalističkog, ili postoji jedan kapitalističko-patrijarhalni sistem u kojemu je reproduktivni rad određen proizvodnjom razmjenske vrijednosti i podređen joj?

1972. feminističko-marksistička autonomistkinja Mariarosa Dalla Costa i Selma James objavile su simultano u Italiji i Britaniji djelo The Power of Women and the Subversion of the Community (Moć žena i subverzija zajednice). Tvrdile su da je reproduktivni rad ključan za kapitalizam i da je, stoga što je neplaćen, njegova ključna uloga učinjena nevidljivom. Zajedno sa Silvijom Federici u New Yorku i Brigitte Galtier u Parizu osnovale su Međunarodni feministički kolektiv kako bi zagovarale ovu perspektivu i koordinirale akcije u raznim zemljama kroz mrežu odbora (komiteta) za “plaće za kućanski rad”.

Lise Vogel je 1983. napisala Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory - na kraju razdoblja masovne radikalizacije i tijekom prvih uspjeha neoliberalnog protunapada. Vogel je tvrdila da se kapitalistički rodni režim temelji na društvenoj vezi između kapitalističkog načina proizvodnje i kućanstava radničke klase. To se suprotstavljalo ahistorijskom patrijarhatu, kao i pogledu na kućansku poizvodnju kao radikalno udaljenu od odnosa kapitala i rada.

U prošlih nekoliko desetljeća, dogodila se iznimno velika feminizacija radne snage, zajedno sa sve većom prekarizacijom rada i za muškarce i za žene. Istovremeno, žene su relativno postigle neke ciljeve u smislu demokratskih prava. Najrazvijenije i neke polukolonijalne zemlje zahtijevaju jednakost gađana_ki različitih rodova. To je povećalo težnje žena koje su iskusile oštar kontrast između “pravne/zakonske jednakosti” i tvrdokorne nejednakosti u svakodnevnom životu. Ta kontradikcija je stvorila međunarodni ženski pokret koji je izišao na ulice SAD-a - solidarno s imigrantskom zajednicom i protiv Trumpove vlasti i njenih ksenofobnih politika. U Argentini se ženski pokret bori za pravo na pobačaj, u Španjolskoj se dogodila masovna mobilizacija protiv nasilja nad ženama podržanog od države. To je samo par primjera masovne mobilizacije kakve je posljednjih godina organizirao ženski pokret. Taj novi pokret je preuzeo jezik i oblike radničkog pokreta sa ženskim štrajkovima i sloganima poput: “Ako naši životi nemaju vrijednost - proizvodite bez nas!”

Ukazuje li to na rastuću klasnu svijest radničke klase 21. stoljeća - ali sa ženskim licem? Hoće li nova feminizirana radnička klasa dovesti do pojave socijalističkog feminizma, koji danas predstavljaju tek male frakcije međunarodnog ženskog pokreta - dakle do onoga koji može organizirati mase radnica? Ne možemo pasivno čekati da se to dogodi - moramo se aktivirati kako bismo promovirali ovaj razvoj. Bez obzira na rezultate novog ženskog pokreta, on se javlja u trenutku u kojemu proletarijat izgleda vrlo različito od onoga 1970-ih. Stoga, klasična debata između feminizma i marksizma o odnosu patrijarhata i kapitalizma i njezin izraz u reproduktivnom radu koji dominantno obavljaju žene mora biti ažurirana.

Debata o teoriji socijalne reprodukcije mora biti revitalizirana (obnovljena), a klasično djelo Lise Vogel revidirano, posebno od američkih akademkinja i ativistkinja koje žele izgraditi “feminizam za 99%”. Kao što je Vogel rekla, “Politički gledano, socijalistički i socijalističko-feministički pokreti suočavaju se s teškim zadatkom, a da ne podlijegnu jednom od dva iskušenja. S jedne strane, moraju biti stražari protiv buržoaskog feminizma - koji je borbu za jednakost ograničio na okvir kapitalističkog društva. S druge strane, ne smiju dopustiti da pojednostavljena ili ekonomistička gledišta klasne borbe podrede sebi borbu za žensko oslobođenje. Drugim riječima, socijalisti/kinje posvećene oslobođenju žena moraju pronaći prikladan način da povežu dugotrajnu feminističku borbu s političkom snagom i društvenom transformacijom.”2

Iz ove perspektive, koja se ogleda u našem aktivizmu u internacionalnoj socijalističko-feminističkoj organizaciji “Kruh i ruže” (Pan y Rosas), provele smo prvu analizu nove antologije na španjolskom jeziku radova Silvije Federici El patriarcado del salario (Patrijarhat nadnice) koja uključuje njezine najnovije tekstove vezane uz ovu obnovljenu debatu. Namjera je ovog članka da bude prvi doprinos ne pokušavajući adresirati sve aspekte ove rasprave.

Rad vrijednosti i vrijednost rada

Federici u Marxovoj definiciji proizvodnog rada kao generatoru razmjenske vrijednosti vidi “maskulinu” predrasudu. Tvrdi da ova definicija opravdava nepostojanje novčane kompenzacije za (uglavnom ženski) reproduktivni rad, vrstu rada koji je društveno “obezvrijeđen” kao opozit plaćenom radu - odnosno kao jedinom radu koji je istinski koristan kapitalizmu. Federici kaže: “Marx je previdio da se u procesu prvobitne akumulacije nije dogodilo samo odvajanje seljaka od zemlje, već da je proizvodni proces (proizvodnja za tržište, proizvodnja roba) odvojen od reproduktivnog procesa (proizvodnje radne snage); produkcija i reprodukcija postaju fizički odvojene i počinju ih obavljati različite grupe ljudi. Prva su uglavnom muškarci, a druga žene; prva zarađuje plaću/nadnicu, druga ne.”3

No, u Marxovom Kapitalu niti termin ‘proizvodno’ niti termin ‘vrijednost’ ne impliciraju moralnu prosudbu. Činjenicu da neki određeni rad ne proizvodi vrijednost ne bi trebalo interpretirati kao da je taj rad beskoristan. Sam Marx je rasvijetlio neproduktivnu (znači onu koja ne generira vrijednost) prirodu trgovine i financija, koje su ključne u cirkulaciji kapitala, ali ne proizvode višak vrijednosti i stoga nisu produktivne. Pa ipak, nitko ne može tvrditi da autor Kapitala nije prepoznao neophodnu ulogu obje ove aktivnosti u kapitalizmu (premda ove aktivnosti, za razliku od kućanskog rada, zasigurno generiraju ogroman profit). Marx definira produktivni rad kao rad koji generira razmjensku vrijednost. Ova definicija je prilično specifična i zasnovana je na analizi kapitalističkog oblika proizvodnje: ““Produktivni (proizvodni) rad je onaj rad koji u sebi i za sebe nema apsolutno nikakve veze s određenim sadržajem rada; on je upravo beskoristan ili ima izraz u specifičnoj korisnoj vrijednosti. Dakle, rad sa istim sadržajem može biti i produktivan i neproduktivan.”4

Marx nije posebno adresirao značajke reproduktivnog rada, ali je “uspostavio nužnu poveznicu između produkcije i reprodukcije onkraj njihove pretpostavljene odvojenosti”.5 U uvodu Grundrisse (Osnovi kritike političke ekonomije) objašnjava kako bi kategorije kapitalističke ekonomije - proizvodnja, cirkulacija i (ekonomska) reprodukcija kapitala - trebale biti shvaćene unutar šireg društvenog metabolizma koji uključuje sve aktivnosti koje su esencijalne za reprodukciju društva. To je tema koju buržoaska politička ekonomija, sa svojim ekskluzivnim fokusom na tržište, izostavlja. Dakle, Marx nudi osnovu za razumijevanje uloge kućanskoga rada u cjelokupnom načinu proizvodnje. Kućanski rad proizvodi upotrebnu vrijednost (use-values) koja ne postaje razmjenska vrijednost (exchange-values). Umjesto toga, iskorišten je u “proizvodnji robe” unutar iste privatne sfere u kojoj se generira. Taj je proces ključan za proizvodnju radne snage. Poput Marxa, Tithi Bhattacharya, teoretičarka socijalne reprodukcije, vidi ljudski rad kao “prvu premisu cjelokupne ljudske povijesti”: “Kapitalizam… prepoznaje proizvodni rad za tržište kao jedini oblik legitimnog ‘rada’, dok je ogromna količina obiteljskog kao i komunitarnog rada (rada za zajednicu) koja održava i proizvodi radnika/cu, ili bolje rečeno njezinu radnu snagu, naturalizirana do nepostojanja”.6

Kapitalizam degradira žene na neplaćeni kućanski rad, premda bi se danas trebalo reći da preopterećuje ogromnu većinu žena. Kapitalizam se oslanja na te neplaćene zadaće u reprodukciji radne snage, premda iz toga ne izvlači višak vrijednosti s obzirom da ne genererira razmjensku vrijednost (tj. ne može se razmjenjivati na tržištu). Reproduktivni rad je neophodan premda ne stvara vrijednost ili višak vrijednosti. Prema logici kapitala, to znači da je neproduktivan.

Za reproduktivni rad nije nužno da generira višak vrijednosti kako bi bio društveno prepoznat ili vrednovan. S druge strane, neke feminističke teoretičarke tvrde da ako reproduktivni rad “proizvodi” radnu snagu kao robu, trebalo bi ga se smatrati produktivnim. Kako tvrde ove teoretičarke, patrijarhalna (ideološka, kulturalna) opresija zadržava reproduktivni rad unutar privatnosti doma gdje ga obavljaju žene bez kompenzacije predviđene za ‘produktivni’ rad.7

No, kao što ističe francuski marksist Daniel Bensaid, “Bez obzira na to, norme između rada koji je ustvari podređen kapitalu unutar tržišta i privatne aktivnosti nije teško usporediti (tejlorizacija kuhinjskog i hotelskog rada). Instrumenti mjerenja ovise o nezadovoljavajućem arbitrarnom izboru, tj. računa se ono što osoba može zaraditi na tržištu rada tijekom perioda posvećenog kućanskim aktivnostima (cijena u potencijalnoj zaradi), kao i kolika bi na tržištu bila cijena za istu uslugu (kupovna cijena na tržištu).8

U debatama između feministkinja i marksista/kinja u nekoliko proteklih desetljeća podržavamo Bensaidovu poziciju koja ističe da “nepromišljeni prijenos Marxovih koncepata izvan njihovih specifičnih područja često zamagljuje probleme, kao što to pokazuje aproksimativna upotreba pojmova razmjenske vrijednosti i produktivnog rada”.9

Obiteljska (re)produkcija

U sklopu svoje specifične interpretacije “maskuline predrasude” u definiciji produktivnog rada u kapitalizmu, Federici se pita “kako bi izgledala povijest razvoja kapitala, a da nije iz gledišta formacije plaćenog proletarijata već iz gledišta kuhinja i spavaćih soba u kojima se svakodnevno i generacijama proizvodi radna snaga.”10 Ovim pitanjem ona predstavlja svoju kritiku onoga što smatra Marxovom (i kasnije marksističkom) vizijom (ili sljepilom) s obzirom na ulogu žena u reprodukciji radne snage i društvenoj reprodukciji u kapitalističkom sistemu.

No, ako se Kapital i ne bavi prirodom toga kako se radna snaga proizvodi kao roba, trebalo bi ukazati na to da Marx uzima u obzir da je spolna podjela rada - koja je obilježje patrijarhalnih društava - postojala prije kapitalizma i nije se prvi put pojavila s pojavom primitivne (prvobitne) akumulacije. Patrijarhat je već postojao. Kapitalizam je prilagodio ove odnose vlastitoj logici i potčinio ih svojim potrebama.

Za Marxa, kapitalizam je organski totalitet, sistem centriran na stvaranju razmjenske vrijednosti (exchange value) i proizvodnje viška vrijednosti. Iz ove perspektive, kapitalistički način proizvodnje se vrti oko ekploatacije radne snage, jedinstvene i posebne robe stoga što može proizvesti razmjensku vrijednost. Premda kapitalizam ima koristi od eksploatacije plaćenog rada, to ne znači da nema koristi od drugih oblika tj. od ne-plaćenog rada koji je uključen u taj centralni oblik koji čini mogućim generiranje viška vrijednosti. Bhattacharya tvrdi da u Kapitalu “Marx ne teoretizira ovaj drugi krug [eksploatacije], već jednostavno primjećuje da “održavanje i reprodukcija radničke klase ostaje nužnim uvjetom reprodukcije kapitala.”11

Vogel također naglašava ulogu obitelji, “reproduktivne jedinice” par excellence, premda ona prethodi kapitallizmu. Vogel tvrdi da obitelj radničke klase - dakle, ona koja reproducira radnu snagu - ima neophodnu ulogu u kapitalističkom sistemu i “pomjera se od dominantne preokupacije internom strukturom i dinamikom obiteljske forme prema svom strukturalnom odnosu s reprodukcijom kapitala”.12

Smještanje obitelji u kontekst dominantnih (kapitalističkih) društvenih odnosa omogućuje da razumijemo ulogu ove institucije koja je prethodila [kapitalizmu], premda je prilagođena i ima specifičan oblik (obitelj radničke klase), a da ne izoliramo njezinu unutarnju dinamiku, u kojoj funkcioniraju hijerarhije spola i dobi, od njezine funkcije u kapitalizmu.

Proturječje kao prilika

Federici tvrdi da je od druge polovice 19. stoljeća obitelj radničke klase, proizašla iz industrijske revolucije, zanemarivana. Ističe da je Marx vjerovao, premda je, poput Engelsa, svjedočio razaranju radničke obitelji pod kapitalističkom ekploatacijom, kako je uključivanje žena u svijet rada bilo pozitivno. Pa ipak, Federici kaže da Marx nije shvaćao da ispod toga događao “proces reforme” koji je “stvorio novi oblik patrijarhata, nove oblike patrijarhalnih hijerarhija”.13

Od kasnog 19. stoljeća, s uvođenjem obiteljske nadnice, nadnice muškog radnika (koja se od 1860. do prvog desetljeća 20. stoljeća udvostručila), žene koje su radile u tvornicama su bile otpuštane i slane kući, tako da je kućanski rad postao njihov primaran posao, a one su postale ovisne.14

Prema Federici, kapitalizam je stvorio radničku obitelj kako bi smirio proletarijat koji se sve više bunio protiv eksploatacije. Ona je trebala zajamčit klasu koja će bit više produktivna, a manje nepokorna. Međutim, ovaj argument ne uzima u obzir kontradiktorne procese klasne borbe. Prema ovom kvazikonspirativnom gledištu, vladajuća klasa ima neograničenu moće da radničkoj klasi nametne uvjete eksploatacije, kao i uvjete reprodukcije bez ikakvih prepreka, otpora ili proturječnosti.

Transformacija koju opisuje Federici kulminira u etabliranju nuklearne obitelji - za koju je karakterično da je muškarac breadwinner (tj. zarađuje novac za obitelj), a žena je kućanica koja ovisi o njegovoj plaći i reproducira radnu snagu. Za Federici, ova transformacija je historijskii proces koji se javlja bez borbi za povećanje nadnice/plaće, za smanjenje radnih sati, bez partikularnih pobjeda i poraza, za ugovor prema kojemu su kapitalisti također primorani da doprinesu kako bi nastavili eksploatirati radnu snagu u najboljim uvjetima koje dopušta ravnoteža snaga među klasama. Taj je proces, poput drugih procesa koji se pojavljuju u kapitalističkom načinu proizvodnje, proturječan. S jedne strane, žene su isključene iz svijeta proizvodnje kako bi se reducirala cijena radne snage, tako da su isključivo posvećene neplaćenom reproduktivnom radu. No, s druge strane, to dovodi do smanjenja populacije raspoložive za eksploataciju iz koje kapitalist može izvući višak vrijednosti.

Za radničku klasu, obrana obiteljskih odnosa protiv nezasitnosti industrije, koja nije radila razlike između muškaraca i žena ili između odraslih i djece po pitanju eksploatacije, također je implicirala sukob s kapitalom kako bi se poboljšali životni uvjeti. S masovnim pristupom školama, bolnicama i drugim javnim servisima, životni uvjeti radnika su se poboljšali, a dio tereta reproduktivnog rada se prebacio s kućanstava na kapitalističku državu. Zato diljem svijeta radničke mase pružaju otpor privatizaciji i ukidanju javnih servisa, budući da je to financijski udar na radničke obitelji i povećava količinu nužnog reproduktivnog rada kod kuće, odnosno pretežno ženskog rada.

U posljednjim desetljećima kapitalizam je u svom neoliberalnom obliku napao sindikate i druge organizacije radničke klase kako bi povećao ekploataciju. No, to je također utjecalo na proces društvene reprodukcije radne snage putem privatizacije javnih poduzeća, financijske rezove za programe društvene sigurnosti, politike mjera štednje koje smanjuju kvalitetu javnog obrazovanja i zdravstvene skrbi te povećavaju cijenu prijevoza i drugih esencijalnih servisa. Ti rezovi su ozbiljno utjecali na kućanski ekonomiju radništva. Kada govorimo o vanjskom dugu zemalja koje tlači imperijalizam, znao da mjere štednje uključene u plaćanje tog duga povećavaju reproduktivni rad bez kompenzacije koji obavljaju žene i djevojčice. Ta borba protiv nasilja kapitala je i “nastojanje da klasa zahtijeva svoj ‘udio u civilizaciji’”.15

Stoga, premda obitelj regulirana “patrijarhatom nadnice” ima aspekt koji je funkcionalan za kapitalizam, to ne znači da je lišena proturječja koja su obilježena borbom između kapitala i rada i koja su definirana klasnom borbom.

Ove kontradikcije su neizbježne zato što se kapitalistička proizvodnja vrti oko generiranja viška vrijednosti tako što ekploatira plaćeni rad, no to nije moguće bez društvene reprodukcije radne snage. Sve većim transformiranjem velikih dijelova masa u plaćene radnike_ce, kapital destabilizira procese reprodukcije. Kao što tvrdi Nancy Fraser, to vodi do obnavljanja kriza, što odražava kontradikciju koja za Fraser “nije lokalizirana ‘unutar’ kapitalističke ekonomije, već na granici koja simultano razdvaja i povezuje produkciju i reprodukciju. Ona nije niti intra-ekonomska niti intra-kućanska, već je to kontradikcija između ta dva konstitutivna elementa kapitalističkog društva.”16

Dakle, srž funkcioniranja kapitalizma nećemo naći u “kuhinjama i spavaćim sobama”, o čemu govori Federici, premda je ono što se tamo odvija oblikovano kapitalističkim načinom proizvodnje. Riječima Bensaida, “indirektna integracija kućanskog rada u određivanje plaća stoga kreira personalizirani (i često zakonski kodificiran) odnos zavisnosti, radije nego odnos ekploatacije u specifičnom smislu izvlačenja (ekstrahiranja) viška vrijednosti. Ovaj odnos je bliži odnosima hijerarhijske dominacije nego odnosima moderne klase.”17 To je ono što Bhattacharya definira gotovo aforistički kada ističe da “odnos prema plaćenom radu prožima prostore neplaćenog svakodnevnog života.”18

Ova neizbježna poveznica znači da borba protiv opresije žena mora biti sagledana iz antikapitalističke i, preciznije, iz socijalističke i revolucionarne perspektive. Istovremeno, nikakva borba radničke klase protiv kapitalističke ekploatacije ne može se voditi bez programa djelovanja protiv opresije žena, koja je, u takvom sistemu, ukorijenjena u naturalizaciji neplaćene reprodukcije radne snage.

Prema zaključku

Ne bismo trebali previdjeti važnost debate o proturječnom odnosu između produkcije i reprodukcije. Po prvi put u povijesti kapitalizma žene čine 40% plaćene radne snage u svijetu. To znači da 54% žena ekonomski aktivnih populacija sudjeluje na tržištu rada.19 Koliko njih od više od 1.3 milijarde također nosi teret neplaćenog rada koji im omogućuje da reproduciraju vlastitu radnu snagu kao i radnu snagu drugih? Koliko njih radi plaćeni kućanski rad tako da radnice mogu biti eksploatarine na tržištu rada, odnosno da koriste vlastitu plaću kako bi smanjile količinu svog reproduktivnog rada?

Transformacija fenomena radne snage na globalnoj razini je također radikalno transformirala obitelji radničke klase. Koliko je kućanstava u kojima je na raspolaganju isključivo plaća žene? Koliko je kućanstava samohranih majki? Koje su osobine mreža žena koje, sa ili bez novčane kompenzacije, preuzimaju kućanski i skrbni rad nekih drugih žena koje zarađuju?

Ova nova, kompleksna stvarnost ne ostavlja prostora klasnom redukcionizmu ekonomskog sindikalnog korporatizma, koji prepoznaje samo mušku (i to posebno bijelu, “autohtonu” i heteroseksualnu) radničku klasu. Ne možemo ograničit borbu žena za njihovu emancipaciju na stereotipan lik kućanice čija se egzistencija temeljno promijenila u posljednjim desetljećima. Moramo vidjeti kapitalizam kao organsku cjelinu koja uključuje ovo novo žensko lice radne snage. Kakav će biti utjecaj ženske borbe u područjima reprodukcije na borbe radničke klase koja je sve više ženska? Kako će osnaživanje žena kroz osnaženi feminizam na svjetskoj razini utjecati na eksploatirane žene, i kakve će biti posljedice na muški sindikalizam, koji nije u stanju integrirati najopresiranije sektore radničke klase?

Feministkinje koje žele osloboditi žene od svih oblika patrijarhalne opresije ne mogu izbjeći prepreke koje je stvorio kapitalizam. Danas je potpuno očito da osmero ljudi posjeduje imovinu jednaku zbroju imovine 3,5 miijardi ljudi od kojih su 70% žene i djevojčice. Žene su češće siromašne i rade prekarne ili neformalne poslove. To nije nezavisno od uvjeta u kojima se obavlja reproduktivni rad.

Ne možemo se boriti za rodnu ravnopravnost bez razmatranja kakvo društvo želimo izgraditi. Želimo li se boriti za četiri žene koje su među osam najbogatijih ljudi na planetu? Želimo li radnu ravnopravnost za najsiromašnije? Je li moguće teoretizirati emancipaciju žena ne uzimajući u obzir temelj oko kojega se razvija naše društvo - a to je akumulacija kapitala? Naposljetku, premda postoje razlike između borbi na radnom mjestu i onih u prostorima društvene reprodukcije, trebale_i bismo tražiti načine kako se suočiti s tom podjelom i antagonizmom koje je nametnula vladajuća klasa, te ujediniti ono što je kapitalizam historijski razdvojio. Danas, više nego ikad, možemo se maknuti s tog puta, jer vjerojatno po prvi puta žene mogu reći - kada govorimo o proletarijatu - govorimo o nama, ženama.

1 Wendy Goldman, Women, the State and Revolution: Soviet Family Policy and Social Life(Cambridge: Cambridge University Press, 1993).

2 Lise Vogel, “Questions on the Woman Question,” Monthly Review 31, no. 2 (June 1979).

3 Silvia Federici, El patriarcado del salario, our translation (Madrid: Traficantes de Sueños, 2018): 19. (PDF available at traficantes.net.)

4 Karl Marx, “The Process of Production of Capital,” in Marx/Engels Collected Works, vol. 34 (New York: International Publishers, 1994): 483-84.

5 Daniel Bensaïd, “El sexo de las clases,” in La discordancia de los tiempos, our translation, 137.

6 Tithi Bhattacharya, “Mapping Social Reproduction Theory,” Social Reproduction Theory(London: Pluto Press, 2017): 2.

7 Bhattacharya conducts an interesting review of these debates from the perspective of social reproduction theory in ibid.

8 Bensaïd, “El sexo de las clases,” 131.

9 Ibid., 132.

10 Silvia Federici, “Capital and Gender,” u: Reading ‘Capital’ Today, ed. Ingo Schmidt and Carlo Fanelli (London: Pluto Press, 2017).

 

11 Tithi Bhattacharya, “How Not To Skip Class: Social Reproduction of Labor and the Global Working Class,” Viewpoint Magazine, October 31, 2015.

 

12 Susan Ferguson and David McNally, “Capital, Labour-Power and Gender Relations,” introduction to Marxism and the Oppression of Women, Lise Vogel (Leiden: Brill, 2013), xxiv.

 

13 Federici, El patriarcado del salario, naš prijevod, 16.

 

14 Ibid.

 

15 Bhattacharya, “Social Reproduction.”

 

16 Nancy Fraser, “Contradictions of Capital and Care,” New Left Review, no. 100 (July-August 2016).

17 Bensaïd, “El sexo de las clases,” 129.

 

18 Bhattacharya, “Social Reproduction.”

 

19 Izvori: Participation of women (aged 15 to 64) in the labor force (Geneva: International Labor Organization); Percentage of total workforce (World Bank).

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?