Britanski filmski redatelj Ken Loach jedan je od najpoznatijih filmskih glasova našeg vremena. Istinski angažiran umjetnik i jedan od nekoliko redatelja koji su dva puta nagrađeni prestižnom Zlatnom palmom čiji se rad često bavi društvenim i političkim temama. Njegov opus obuhvaća teme kao što su Španjolski građanski rat (Land and Freedom), štrajk portira u Los Angelesu (Bread and Roses), okupacija Iraka (Route Irish), irski rat za nezavisnost (The Wind That Shakes the Barley) i prisilan karakter “države blagostanja” (I, Daniel Blake) .
Dok je takozvani “narodni otpor” pokrenuo debatu o ulozi ekonomskih nejednakosti i socijalne isključivosti, Ken Loach je jedan od najvećih govornika o radničkoj klasnoj svijesti i njezinim transfomacijama u neoliberalizmu.
U ovom razgovoru s talijanskim piscem i političkim aktivistom Lorenzom Marsilijem, Loach govori o ulozi umjetnosti u trenucima političke transformacije, o evoluciji radničke klase, značenju klasne borbe danas i propustu ljevice da inspirira radikalnu promjenu.
Intervju je nastao za vrijeme snimanja dokumentarnog filma DEMOS u kojemu Lorenzo Marsili putuje Evropom istražujući transnacionalnu solidarnost deset godina nakon financijske krize.
Lorenzo Marsili: Debata o ulozi umjetnosti u političkoj promjeni ima dugu povijest. Danas je jasno da prolazimo kroz veliku geopolitičku transformaciju i globalnu dezorijentaciju. Kakva je vaša vizija uloge kreativnosti u ovom trenutku?
Ken Loach: Općenito mislim da je u umjetnosti jedina odgovornost reći istinu. Svaka rečenica koja počinje s “Umjetnost bi trebala…” je pogrešna jer se oslanja na imaginaciju ili percepciju ljudi koji pišu ili slikaju ili opisuju kakve bi različite uloge umjetnost mogla imati. Trebamo afirmirati fundamentalne principe načina na koje ljudi mogu zajedno živjeti. Uloga pisaca, intelektualaca i umjetnika je da to smatraju ključnim principima. To je dugotrajan proces s aspekta povijesti, ili borbe, i premda možda moraš učiniti taktički uzmak, važno je biti svjestan da se još uvijek radi o uzmaku, a na umu moramo imati ključne principe. To je ono što mogu učiniti ljudi koji nisu uključeni u svakodnevne taktike.
LM: U vašem radu ljudski element nije puka ilustracija teorije, već doista utjelovljuje i postaje političkim. Možete li se složiti da umjetnost ima moć da pokaže da, na kraju, iza velikih ekonomskih i političkih procesa stoje ljudska bića?
KL: Apsolutno. Politika živi u ljudima, ideje žive u ljudima, žive u konkretnim borbama ljudi. To također određuje izbore koje imamo - a ti izbori zauzvrat određuju kakvi ljudi postajemo. Kako funkcioniraju obitelji nije neki apstraktan koncept majke, sina, oca, kćeri, već je to povezano s ekonomskim uvjetima, poslom koji rade, vremenom koje provode zajedno. Ekonomija i politika su povezane s kontekstom u kojemu ljudi žive svoje živote, no detalji tih života su vrlo ljudski, često vrlo zabavni ili vrlo tužni, i općenito puni kontradikcija i vrlo složeni. Za pisce s kojima sam radio i za mene osobno, odnos između osobne komedije svakodnevnog života i ekonomskog konteksta u kojemu se taj život odvija uvijek je bio iznimno važan.
LM: Znači, postoji dijalektički odnos između načina na koji ekonomska promjena transformira ljudsko ponašanje i ljudskog ponašanja, posebno kroz kolektivnu akciju koja transformira ekonomske odnose.
KL: Pogledajte radnicu/ka. Njegova ili njezina obitelj funkcionira ili pokušava funkcionirati, no kao pojedinci nemaju snagu zato što nemaju moć. Jednostavno su bića koja se nalaze u takvoj situaciji. Mislim da je smisao kolektivne snage nešto iznimno važno. No, tu se pojavljuje problem. Nije lako ispričati priču u kojoj je kolektivna snaga odmah očita. S druge strane, često je sirovo ili blesavo završiti svaki film s podignutom pesnicom i militantnim pozivom na akciju. To je vječita dilema: kako ispričati priču o obitelji iz radničke klase, tragično uništenoj ekonomskim i političkim okolnostima, a ne ostaviti ljude u očaju.
LM: Ono što mi daje nadu, čak i u turobnim filmovima kao što je “Ja, Daniel Blake” je to što vidimo taj prisilni državni aparatus, no vidimo i žilavost ljudske solidarnosti: siromašni si međusobno pomažu, a ljudi zastaju i plješću kada Daniel Blake ispisuje grafit ispred centra za zapošljavanje. To nam govori da se ne možemo potpuno transformirati u homo economicus, da još uvijek postoji otpor prema komodifikaciji cjelokupnog života.
KL: Da, to je nešto što komentatori iz srednje klase ne razumiju: radnici su ljuti čak i kada se smiju. To je gorka komedija, i u tome vidimo otpor, čak i na najmračnijim mjestima. No, posebno to vidimo u porastu banaka hrane, gdje se dijeli donirana hrana [i] vidimo dva lica javnosti u našem društvu. U Danielu Blakeu, kada žena dodaje hranu ženi koja nema ništa, ona ne kaže “Evo darujem ti ovu hranu”, već kaže: “Mogu li ti pomoći u kupovini?”. S jedne strane imamo velikodušnost, s druge strane imamo državu koja se ponaša na najokrutniji mogući način, znajući da ljude dovodi do izgladnjelosti. Kapitalističko društvo je uhvaćeno u tu shizofrenu situaciju i na nama je da organiziramo solidarnost.
LM: Često se čini da se tradicionalno ekonomsko otuđenje pretvorilo u otuđenje spram države. Mislite li da je to u temelju pojava kao što su uspon nacionalizma, ksenofobija ili čak Brexit? Iza optuživanja migranata, možda je isto taj osjećaj da se “nitko neće zauzeti za mene”.
KL: Da, mislim da raspoloženje koje donosi desni populizam doista ukazuje na neuspjeh ljevice… slično kao 1920-ih i 1930-ih. Desne stranke ulaze u politički prostor s vrlo jednostavnim odgovorom: problem je tvoj susjed, tvoj susjed je druge boje kože, tvoj susjed kuha hranu koja miriše drugačije, tvoj susjed ti otima posao, tvoj susjed je u tvojoj kući. Opasno je što to podupiru masovni mediji, toleriraju i promoviraju televizije kao što je BBC, na primjer, dajući Nigelu Farageu i njegovom društvu sav prostor koji žele.
LM: Vaš rad je uvijek fokusiran na solidarnost radničke klase. Prošli ste kroz tranziciju postratnog socijalnog kapitalizma do dolaska neoliberalizma. Kako vidite transformaciju klasne solidarnosti u tom razdoblju?
KL: Najveća stvar je smanjenje snage radničkih sindikata. 1950-ih i 1960-ih sindikati su postali snažni jer su ljudi radili u društvenim organizacijama, poput tvornica, rudnika, škverova, i tada je bilo lakše organizirati sindikate. No, sve te stare industrije su nestale. Danas ljudi rade na mnogo fragmentarniji način. Najjači smo kada zaustavimo proizvodnju, ali ako nismo organizirani u trenutku dok proizvodimo, to nas definitivno slabi. Problem je što je proizvodnja danas toliko fragmentirana i s globalizacijom se radnička klasa danas nalazi na Dalekom Istoku ili u Južnoj Americi.
LM: Najamni dostavljači na biciklima za Deliveroo ili Foodoru možda sebe uopće ne smatraju radnicima.
KL: Da, ili imaju franšize ili su takozvani “samozaposleni”. To je velik problem. To je problem organizacije radničke klase.
LM: Mislite li da koncept klase još uvijek ima smisla? Mnogi ljudi se ne smatraju radničkom klasom, čak i kada su siromašni i ponekad se zasigurno bijedno osjećaju.
KL: Vjerujem da je klasa fundamentalna. Samo mijenja oblik s obzirom na zahtjeve kapitala za različitom vrstom radne snage. No, to je još uvijek radna snaga. I još uvijek je eksploatirana i još uvijek stvara višak vrijednosti, čak i više nego prije. I što je još važnije, ako ne razumijemo klasnu borbu, ne razumijemo ništa.
LM: Jedan je od najvećih izazova današnjice ponovno pokrenuti borbu fragmentirane populacije koja sebe ne vidi kao dio grupe.
KL: Izazov je da to shvatimo. Zanimljivo, nedavno sam razgovarao s vrlo ljubaznim ljudima u Japanu koji pišu članak i inzistirao sam na nužnosti razumijevanja klase i klasnog sukoba. Ljubazna žena mi je rekla: “Prikazat ćemo vaš film službenicima japanske vlade”, a ja sam rekao: “A zašto?”, a ona je rekla: “Pa, kako bi promijenili mišljenje”. Odgovorio sam: “Ali upravo u tome je stvar! Oni neće promijeniti mišljenje, oni su posvećeni obrani interesa vladajuće klase i nećete ih razuvjeriti, njih treba maknuti!” Vrlo je teško to objasniti jer je ideja da sistem funkcionira duboko ukorijenjena. To je jedno od najužasnijih naslijeđa socijalne demokracije protiv kojega se moramo boriti.
LM: To je efikasan oblik društvene kontrole, kada subjekti vjeruju da je dovoljno reći i da će njihove brige biti razmotrene.
KL: Zato trebamo oživjeti cijelu ideju tranzicijskih zahtijeva. Moramo uputiti zahtijeve koji su apsolutno razumni, a utemeljeni su na interesima radničke klase.
LM: Privest ću razgovor kraju, no spomenuo bih da ste jednom imali kampanju za Evropski parlament.
KL: Na to sam zaboravio.
LM: Zanimljivo mi je kako se u UK nikada nije zapravo mnogo raspravljalo o Evropi.
Odjednom nakon Brexita, svi pričaju o Evropskoj Uniji i to je postala najvažnija tema poslije nogometa. Mislite li da još uvijek postoji nada da je moguće izgraditi transnacionalnu demokraciju ili je naprosto prekasno?
KL: Doista nemam odgovor. No, mislim da je jasna važnost internacionalne solidarnosti. Može li ona biti organizirana u Evropi? Ne znam. Struktura Evropske Unije doista je problematična, teško je vidjeti kako možemo uvesti promjene bez kretanja izpočetka. Očito, svaku promjenu treba prihvatiti svaka vlada, a svi znamo koliko je to praktično težak proces. Jasno je da trebamo drugačiju Evropu zasnovanu na drugačijim principima: na zajedničkom (društvenom) vlasništvu, planiranju, ujednačavanju ekonomija, održivosti, i općenito okrenutu prema jednakosti. No, to ne možemo učiniti dok velike korporacije imaju prioritet, dok je na prvom mjestu profit, i dok pravni sustav prioritizira profit. To je izvan mog poimanja. Yanis Varoufakis me uvjerava da je to moguće. Vjerujem da je u pravu, ali ne znam kako.
* Ovo je editirani transkript intervjua za novi dokumentarni film organizacije European Alternatives
"Demos: Solidarity in Europe". Originalno je objavljen u The Nation.
Prevela: Sanja Kovačević