Intervjuirala: Danijela Matijević

Vi ste jedan od rijetkih sindikalista koji se vatreno bori za radnička prava. Ne samo za opstanak sisačke Rafinerije, već ste se solidarizirali i s ostalim potlačenim radnicima koji ne primaju plaću i čija se prava najgrublje krše, konkretno s radnicima Metalinga. Pored Stožera za obranu Rafinerije, podršku radnicima dala je i Radnička fronta. Kakav je vaš dojam o prosvjedu? Ovo je početak bunta. Da li je ovo početak radničkog otpora u Hrvatskoj?

- Ja bi volio da ovo bude početak bunta. Jer očito je da političke klike i vladajući ništa ne čine po pitanju radništva niti nemaju namjeru. Drago mi je da smo se okupili ovdje u Sisku iz različitih organizacija i političkih opcija. To je ujedno i moja namjera, stvaranja šire fronte jer jedino ujedinjavanjem radništva možemo nešto promijeniti. Nevjerojatno je da ljudi ne primaju plaću za svoj obavljen posao i da se tom vlasniku ništa ne događa. Ja bi ovom prilikom, prozvao i sindikalne središnjice. Tko im brani da okupe sto tisuća ljudi na Jelačić placu u Zagrebu? Da pokažemo vladajućima i onima koji će doći poslije njih, da im pokažemo što mislimo i gdje smo. Bez radnika nema ni ove države. Pozdravljam napore Radničke fronte.

Sindikalne središnjice moraju biti prozvane zbog svoje pasivnosti. Obespravljenost radnika je sve veća. Podatak o 22 000 ljudi koji rade, a ne primaju plaću dovoljno govori. Nas je ovdje u Sisku bilo 200, gdje je tih 22 000 gladnih radnika? Kako je moguće da radnik u Hrvatskoj gladuje, ali ne diže svoj glas otpora i šuti?

- Iskreno, mene to isto čudi. Ima borbenih sindikata, ima pravih ljudi, no zašto do sada nije izražen veći bunt? Baš zbog toga što se nisu okupile sindikalne središnjice, što svatko vuče na svoju stranu, svatko se bori samo za sebe. Sigurno je toliko nezadovoljnih radnika da bi se mogla okupiti kritična masa i započeti pokret nezadovljstva. Napokon pokazati svoju snagu. Ovo što mi vidimo danas od sindikalnih središnjica to nije snaga. Ako mi ovdje u Sisku organiziramo 1. svibnja prosvjed i onda dogovaramo cifru da ćemo skupiti tisuću i pol ljudi. Zašto dogovaramo cifru koliko će ljudi biti? Zašto nisu pozvani svi? Zašto nije došlo pet tisuća, deset tisuća ljudi? Njih, tj. nas petero smo ispričali svoje na bini i to je to. Idemo doma, idemo na grah. Kolega Klaus je tada dobro rekao ‘Ostavite se priče, uhvatite se posla’. To je i moja poruka sindikalnim središnjicama. Mi pokušavamo okupljanjem radnika nešto napraviti, međutim siguran sam da oni imaju puno veće mogućnosti. Ako žele, mogućnost sigurno imaju. Nama je čak jednom u Stožeru za obranu Rafinerije prigovoreno kako to da smo došli do premijera, nakon šest mjeseci što se borimo za Rafineriju. Oni su saznali isti dan kad i mi za Rafineriju Sisak, tko je branio sindiklanim središnjicama da dođu ovdje? Istog trena su svi mogli doći tu u Sisak.

U svibnju ste javno uputili odvažno pismo Zoltanu Aldottu, predsjedniku Uprave Ine. To je odjeknulo u javnosti, neki su vas prozivali zbog toga. No rekla bih da je to vaš posao, to je posao istinskog sindikalista.

- Tako je. Ništa nisam rekao niti pametno, niti neiskreno. U tom pismu sam izrekao činjenično stanje. Uvijek se to može sakriti iza nekakvih ekonomskih analitičara koji pričaju svoje, ali istina je istina. Evo, i danas što se u Ini događa, reorganizacija je konstantna i tijekom srpnja i kolovoza. Bojim se da će to dovesti do još tisuću ljudi viška u cijeloj Ini. Ako se naši političari ne probude, bojim se da će Ina biti samo outsourcing koje kakvih sličnih poduzeća, MOL će zadržati samo benzinske postaje, a u nekakvoj Ini će raditi možda tisuću ljudi.

Da li postoji ikakva šansa otpora da se taj kataklizmični scenarij za Inu ipak ne dogodi?

- Mi u Sisku stvarno nemamo više što za izgubiti. Mi smo svakodnevno sa svojim radnicima. Mi ćemo… Neću reći što ćemo poduzeti, ali moramo izazvati politiku. Moramo izazvati političare, na ovaj ili onaj način. Ne bojimo se nikoga jer znamo da smo u pravu. Znamo da ima novaca u cijeloj Ini, znamo da Rafinerija Sisak posluje pozitivno. Znamo da je ova sad niska cijena nafte vrlo pogodna za rad rafinerijske prerade. Svuda po svijetu, svuda po Europi, svi su zaradili ono što su izgubili i premašili zaradu onog što su izgubili. Mi znamo da je cijena naše nafte možda 20 dolara, a oni je žele izvoziti u Mađarsku, Srbiju, Bosnu, ne znamo točno gdje. Tako da možda nama ta cijena sada i pogoduje na način da je to njima trenutno neisplativo, pa će možda malo usporiti prema svojim ciljevima. Ali, radi se o čistom neprijateljskom preuzimanju od strane MOL-a. I meni nije jasno da to nitko ne vidi.

Meni nije jasno da to mnogi vide, ali nitko ništa ne poduzima. Vi ste jedan od rijetkih koji upozorava na to porazno stanje. Stožer za obranu Rafinerije, štrajk radnika Metalinga, jučer je bio i prosvjed radnika šibenskog TLM-a koji traže odlazak vlasnika; sve to može biti inspiracija i poziv na otpor ostalim obespravljenim radnicima koje njihove sindikalne središnjice čine pasivnima. Vjerujte li u masovni poziv radnika na borbu za svoja prava, vjerujete li u radničku solidarnost?

- S radnicima treba razgovarati. Mi iz Rafinerije Sisak obilazimo svoje radnike, znamo doći u pola 6 ujutro na kavu u Rafineriju, znamo im doći u pola 10 navečer. Treba pričati s radnicima, treba ih slušati. Do sada su sindikati bili u nekom povlaštenom položaju, sada se to počelo mijenjati. Smatram da u radnička vijeća i sindikate trebaju ulaziti dobri i pošteni radnici, kojima će ostali radnici vjerovati da ih istinski zastupaju . U to moram vjerovati.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found