Intervjuirao: Srđan BRAJČIĆ

Srećko Horvat, FILOZOF, PUBLICIST I POLITIČKI AKTIVIST SMATRA DA EU IMA RAZLOGA ZA STRAH OD ALEXISA CIPRASA TE DA JE JEDINO RADNIČKA FRONTA NA TRAGU PROGRAMA SIRIZE

Novi grčki premijer Alexis Cipras, uz Slavoja Žižeka i Olivera Stonea, gostovao je na sedmom zagrebačkom Subversive festivalu, u čijoj je organizaciji neko vrijeme sudjelovao Srećko Horvat, jedan od vodećih hrvatskih filozofa, publicista i političkih aktivista mlađe generacije.

ŽIVI ZID NIJE HRVATSKA SIRIZA ni u najluđim snovima. Ako promatramo točke programa, onda jedino Radnička fronta ima kredibiliteta da se zove hrvatskom Syrizom. Koliko čujem upravo im je ovih dana, nakon pobjede Syrize, i porastao broj članova.

Srećko Horvat, poznat po svojim radovima u prestižnim europskim novinama, kaže da je tada Alexis Cipras, kao jedan od govornika na lanjskom Subversive festivalu, na njega ostavio dojam odlučnog i sigurnog političara. Premda, dočarava Horvat, Cipras je bio polaskan kad mu je Oliver Stone poželio da postane budući grčki premijer. Bilo mu je već tada jasno da Siriza ne znači samo promjenu u Grčkoj, već u čitavoj Europi. A tada još na vidiku nije ni bilo Podemosa, koji se nametnuo kao nova Siriza u Španjolskoj, kaže Srećko Horvat.

Je li se tada moglo naslućivati da će Cipras s ovakvom lakoćom pobijediti na parlamentarnim izborima u Grčkoj i postati premijer, makar je Siriza dugo u usponu?

– Već su tada sve ankete upućivale na to da bi upravo Cipras mogao postati budući grčki premijer. Svakome tko je imalo upućen u grčku situaciju u kontekstu Eurozone, bilo je jasno da Nova demokracija više ne može dobiti vlast. Ono što, međutim, svi sada vide kao lakoću je mukotrpan politički rad.

Što je po vašem mišljenju bilo od presudnog značenja za današnji Ciprasov politički uspon? Je li to bezuvjetna podrška njegovih vršnjaka, ali i onih mlađih ljudi koje dugogodišnja kriza sustavno uništava?

– Nema presudnog trenutka, svaki je trenutak bio esencijalan na putu k osvajanju vlasti. S jedne strane, upravo deset godina kontinuiranog političkog rada; još je 2004. godine Siriza imala 3,3 posto glasova, da bi 2012. skočila na 27 posto. Kad je izabran za predsjednika Sinaspismosa, najveće stranke koja je tvorila tadašnju koaliciju, Cipras je imao samo 33 godine i tako postao najmlađim predsjednikom stranke u povijesti Grčke. S druge strane, to je specifični povijesno-ekonomski kontekst, odnosno globalna financijska kriza koja je počela 2007. i 2008. godine, kao i kriza Eurozone koja se najviše odrazila upravo na zemlje periferije među kojima se nalazi Grčka, ali i – Hrvatska.

Njemačka u čudu

Siriza je, čini se, definitivno odustala od izlaska Grčke iz Eurozone i Europske unije. Što je glavni razlog da se koalicija grčke ljevice više ne zalaže za ovako radikalne političke stavove kojima su svojevremeno stekli simpatije grčkih glasača, očito sitih nametnutim obvezama iz europskih centara moći, to jest politikama sveopće štednje?

– Mislim da možemo reći upravo suprotno. Ublažavanjem stavova, Siriza je mudro igrala i na polju unutarnje i na polju vanjske politike i tako dobila još veći broj glasova. Zanimljivo je bilo pratiti kako je u zadnjih nekoliko dana prije osvajanja vlasti Siriza iznova zaoštrila stavove. Dovoljno je bilo pratiti što je sve govorio Yanis Varoufakis, novi ministar financija, koji je nedvosmisleno prijetio Trojki, kao i grčkoj oligarhiji. A uzmite i prve korake koje je Siriza poduzela već ovaj tjedan, čak je i Njemačka začuđena jer ovo ipak nisu očekivali.

Da, Njemačka je zadnjih dana ponovo na čudu. K tome, Alexis Cipras nedvosmisleno poručuje da se Grčkoj mora otpisati znatan dio inozemnog duga. Međutim, reakcije iz Europske unije, posebno iz Njemačke, govore o tome da to neće biti moguće. Hoće li ovaj problem dodatno zaoštriti odnose između Europske unije i Grčke ili će ipak novoizabrani šef grčke vlade ublažiti svoje zahtjeve?

– Pa naravno, što će drugo reći iz EU ako se politička ekonomija Eurozone danas zasniva prije svega na paradigmi duga. To je način da diktirate svoja pravila, a to su nove mjere štednje, i da već zadužene zemlje uzimaju nove kredite kako bi otplatile stare kredite. Istovremeno, dok se Njemačka zalagala da Grčka, kako bi održala kreditni rejting, mora provoditi još žešće mjere štednje, oni su im fino prodavali njemačke podmornice. U tom smislu, ideja Sirize o međunarodnoj konferenciji o otpisivanju duga nije ništa nerealno. Uzor je međunarodna konferencija koja se 1953. odigrala u Londonu kada je Njemačkoj otpisano više od 60 posto duga. Uveden je i moratorij na otplatu ostatka duga, što je sve poslužilo kao temelj njemačkog gospodarskog čuda. A imate i primjer Ekvadora koji je uspio, kroz pravnu borbu, otpisati znatan dio svog duga. Ako je Sanader, što je potvrdila jedna od točaka njegove optužnice, za vrijeme rata uzimao kredit iz Austrije po nerealno velikim kamatama i zauzvrat sebi u džep stavio proviziju, je li razumno da građani i danas otplaćuju hrvatski vanjski dug? Ili, uzmite kredite u švicarcima – pa kakva je to vlast koja ovo tolerira?

Greška sektaške ljevice

No, ovakvim svojim radikalnim stavovima Alexis Cipras nije baš svih oduševio – je li on komunistički demagog i populist koji će Grčkoj donijeti samo nove nevolje?

– Demagozi i populisti su svi oni koji i dalje tvrde da mjere štednje, privatizacije i nova zaduženja neće donijeti nove nevolje. Slušajte, Cipras se ne zajebava! Prvi dan čim je došao u ured, zaustavio je procese privatizacije koje nameće MMF i EU: luku Pirej, autoceste, aerodrome… Dao je djeci imigranata državljanstvo, vraća ljude na posao, otpisat će dug najsiromašnijima. Je li to demagogija?

Dobro, vidjet ćemo. Glavni ekonomist Sirize je deklarirani marksist John Milios. Ima li u suvremenom svijetu još uvijek mjesta za političko-ekonomske doktrine Karla Marx ili one postaju aktualnije nego ikad prije?

– Pravo je pitanje ima li u suvremenom svijetu još uvijek mjesta za doktrine SDP-a i HDZ-a, Angele Merkel i Manuela Barrosa, Miltona Friedmana i Margaret Thatcher?

No, nije li vama čudno to da će novu grčku vladu činiti koalicija dviju opcija koje se nalaze na suprotnim stranama političkog spektra; krajnja ljevica Siriza i radikalna desnica?

– Da KKE i sektaški ljevičari nisu odbili mogućnost koalicije, Siriza ne bi bila prisiljena na takav korak. Prije bih rekao da je to greška sektaške ljevice koja i dalje iz udobnosti vlastitih fotelja ne želi participirati u parlamentarnoj politici jer je rizik neuspjeha, dakako, manji ako ste ono što Hegel naziva »lijepim dušama«.

A može li ovakva suradnja ljevice i desnice uspjeti, premda ove dvije stranke imaju neka zajednička gledišta prema, recimo, Europskoj uniji, Europskoj središnjoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu?

– Prva stvar koju je Cipras učinio otkako je u ponedjeljak postao grčki premijer bio je posjet spomen obilježju u Kaisarianiu gdje su nacisti 1944. godine ubili 200 pripadnika grčkog pokreta otpora. Nisam baš siguran da se to desnici svidjelo, ali Cipras je premijer i on vodi ovu vladu.

Sve ovo nas upućuje na pretpostavku o tome da je neoliberalna Europa u strahu od širenja utjecaja grčke Sirize? Za ilustraciju možemo navesti apel njemačkog Financial Timesa upućen Grcima da glasuju protiv radikalno lijeve koalicije Sirize.

– Uzmite i komentar Carla Bildta koji je odmah nakon pobjede Sirize ustvrdio da će tu pobjedu platiti porezni obveznici drugih zemalja EU. Činjenica je da su Grci konačno sami odabrali kakvu vlast žele, i to unatoč svim prijetnjama, ucjenama i zapovijedima Angele Merkel, Manuela Barrosa i banaka. Ako Siriza ostvari i 10 posto onoga što je zastupala, EU ima svaki razlog za strah.

Domino efekt

Možemo, dakle, naslućivati da Europi prijeti domino efekt širenja radikalnog ljevičarstva. Mogu li, dakle, događanja u Grčkoj pokrenuti »mediteransko europsko proljeće«?

– Siriza je već i prije pobjede na izborima utjecala na nešto što zovem novom političkom sekvencom, a to je svijest da okupacije i »horizontalnost« nisu dovoljni za radikalno izazivanje trenutnog statusa quo. Španjolski Podemos, slovenska Združena levica, kao i nove stranke koje nastaju, svi su oni dobro povezani sa Sirizom. Pablo Iglesias bio je jedini europski političar koji se na zadnjem Ciprasovom govoru prije izbora pridružio na pozornici, a simbolično, kao odgovor na vaše pitanje, svirao je Leonard Cohen i »First we take Manhattan, then we take Berlin«.

Ovo o čemu govorite posebno je važno za Hrvatsku. Naime, sudeći prema nekim parametrima, Hrvatska je tek u neznatno boljoj ekonomsko-socijalnoj situaciji od Grčke. Međutim, domaća ljevica još uvijek nema vođu Ciprasovog potencijala, makar Ivan Vilibor Sinčić počinje zadnjih dana Živ zid izjednačavati sa Sirizom. Zašto je naša ljevica ovako indolentna i neorganizirana, odnosno je li Živi zid hrvatska Siriza kako se deklariraju?

– Isti taj Vilibor je samo nekoliko dana prije toga sebe izjednačio s Beppe Grillom i kazao da su oni »transideološka« stranka, ma što to značilo. To je pročitao u komentaru Boška Picule dan prije, pa se brže bolje poistovjetio s time misleći da je to nešto pozitivno. Pa kad je vidio da je Siriza popularna, onda je pokušao iskoristiti tu kartu. Živi zid nije hrvatska Siriza, ni u najluđim snovima. Samo ako mislite na distopijski film.

Radnička fronta

S druge strane imamo Radničku frontu čije ideje ipak imaju najviše sličnosti sa Sirizom. No, Radnička fronta još je uvijek u fazi organiziranja i kadroviranja, k tomu ova inicijativa nema službeni stav o tome da će ove godine izaći na parlamentarne izbore. Može li pobjeda Sirize ohrabriti i ubrzati procese u Radničkoj fronti?

– U pravu ste, ako promatramo točke programa, onda jedino Radnička fronta ima kredibiliteta da se zove hrvatskom Sirizom. Koliko čujem upravo im je ovih dana, nakon pobjede Sirize, i porastao broj članova.

Unatoč tomu, ostaje aktualno pitanje ima li među hrvatskim glasačima dovoljno onih koji će dati povjerenje Radničkoj fronti, pa da ona postane parlamentarna stranka?

– Mislim da je SDP pokazao da nisu čak ni »socijal-demokratska« stranka, a kamoli neka lijeva opcija, kao što je HDZ toliko puta već pokazao da žive u prošlosti 90-ih. Medijski balon ORAH-a već se ispuhao, a Mirela Holy je čak eksplicitno rekla da oni nisu Siriza i da misle nastaviti s mjerama štednje, dok je Živi zid pokazao takvu količinu glavinjanja da ih samo još sprječavanje deložacija i medijsko napumpavanje drži na životu. Radnička fronta ima pred sobom ozbiljan rad na terenu, s tzv. »bazom«, ali i dodatno medijsko profiliranje, ako želi postati ozbiljna snaga koja može izazvati sve navedene igrače. No ono što čine već sada radikalno ih razlikuje od ostalih stranaka. Shvatili su da je pouka svih okupacija i pokreta ovih godina upravo u tome da nove političke stranke nisu izgovor za delegiranje političke akcije, već suprotno, da se ljudi sami moraju aktivirati, graditi pokret. Ali ne po principu mladeži SDP-a ili mladeži HDZ-a, ja ću i deset godina ako treba nekome lizati dupe, pa će onda kada dobijem neku funkciju svi ostali meni lizati dupe. Ne, ako se zalažemo za demokraciju, onda unutar stranke mora vladati demokracija. Prava revolucija se ne dokazuje dan poslije izbora, već upravo prije, svaki dan moramo graditi društvo kakvo želimo.

Da, to može biti razlog da već samo spominjanje Radničke fronte izaziva vrlo burne reakcije u hrvatskom političkom prostoru, kao i etiketiranja s komunisti, boljševici, marksisti, maoisti… Je li već ovakva Fronta prijetnja domaćim partijskim nomenklaturama?

– Pa domaćim elitama je već zadnjih 25 godina prijetnja sve što u sebi nosi naziv »radničko«.

 

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found