Prijevod s engleskog: Draženka Kosić
Originalni tekst: LeftEast

Demian Vokši iz Rijeke aktivni je član Radničke fronte. Dugogodišnji je aktivist i slobodni novinar, većinom piše o geopolitici Bliskog istoka.

Vladimir Unkovski-Korica (portal LeftEast) član je organizacije Marks21 iz Srbije. Povjesničar je i znanstvenik, radi kao asistent na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu – Višoj školi ekonomije u Moskvi. Uskoro će mu izaći knjiga pod naslovom “Ekonomska borba za vlast u Titovoj Jugoslaviji: od Drugog svjetskog rata do nesvrstanosti”.

Radnička fronta osnovana je nedavno i često se naziva ‘hrvatskom Syrizom’. Možete li nam reći nešto više o osnutku i programu Radničke fronte? Tko ste vi, koliko vas ima i za što se zalažete?

Radničku frontu u svibnju ove godine osnovala je grupa radnika, sindikalista, studenata, aktivista i nezaposlenih. Naš je cilj stvoriti široku progresivnu platformu koja bi povezivala aktivnosti političke stranke s direktnom akcijom na radnim mjestima te općenito s političkim aktivizmom. Naš je osnovni zadatak pružiti suvislu kritiku kapitalističkog sustava te zajedno s drugim progresivnim skupinama upotrijebiti direktnu strategiju u borbi protiv njega. Smatramo da hrvatsku politiku i društvo treba iz temelja promijeniti zato što je kapitalističkom sustavu koji sustavno razbija ostatke države blagostanja svojstveno da proizvodi nejednakost, uništava okoliš i omogućava bogatima i moćnima da žive od rada potlačenih i zanemarenih skupina u društvu, istovremeno onemogućavajući potlačenima ikakav znatniji utjecaj na političke procese.

demian voksiDa bismo u tome uspjeli, moramo zastupati široku platformu jer potlačeni i zanemareni prožimaju cijelo društvo: mladi, stari, studenti, radnici, nezaposleni i umirovljenici. Radnička fronta otvorena je svima koji s nama dijele ideje antikapitalizma, antifašizma, antirasizma, borbe za prava žena i manjina, ekologije te međunarodnog jedinstva radnika i potlačenih. Mi čvrsto vjerujemo da samo zajednička platforma koja spaja različite tipove progresivnih borbi može uspjeti promijeniti sadašnju situaciju. Želimo oštru kritičku analizu društva u kojem živimo spojiti s političkom aktivnošću i direktnom akcijom.

Trenutno imamo stotinjak članova i lokalne organizacije u tri grada, a članstvo nam neprestano raste. Neki su naši članovi aktivni u medijima i pišu za razne novine i news-portale o domaćim i stranim pitanjima dok su drugi istaknuti sindikalni aktivisti.

Nakon krvavog raspada Jugoslavije i nacionalističke histerije, ljevici se bilo jako teško ponovno dokazati u postjugoslavenskim regijama. Koji su to prijelomni trenuci, ako ih je uopće bilo, omogućili ponovno pojavljivanje ljevice u Hrvatskoj?

90-e su za ljevicu bile izuzetno teške. Nakon raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj u društvu je zavladao nacionalistički diskurs kojem se malotko suprostavljao. Nekoliko glasova koji su se usudili kritizirati režim bili su ušutkani, a cjelokupna je atmosfera bila prilično neprijateljska prema ljevičarima. Ljevica se počela oporavljati tek početkom 2000-ih, nakon pada režima Franje Tuđmana i posljedičnog slabljenja rigidnog društvenog poretka uspostavljenog tijekom njegove vlasti. Prvi veći izlazak u javnost bio je prosvjed protiv američke agresije na Irak 2003 godine. U godinama iza toga glavni moment okupljanja ljevice bila je pobuna protiv povećanja studentskih školarina te zahtjev za besplatnim, odnosno javno financiranim visokim obrazovanjem. Ta je pobuna kulminirala u travnju 2009. studentskom blokadom Filozofskog fakulteta u Zagrebu i njezinim širenjem po cijeloj zemlji, što je u jednom trenutku dovelo do blokade 20 fakulteta. Ta je blokada bila točka preokreta za novu ljevicu u Hrvatskoj, ne zato što je bila toliko masovna, nego zato što se novi studentski pokret pobunio protiv povećanja školarina u kontekstu privatizacije visokoobrazovnog sustava. Iz toga je proizašla visokokvalitetna sistemska kritika kapitalizma, posebno njegove neoliberalne inačice, koja dotad nije postojala u hrvatskim mejnstrim medijima i koja je, shodno tome, izuzetno puno doprinijela javnom antikapitalističkom diskursu u Hrvatskoj te on danas nije toliko neuobičajen kao prije svega nekoliko godina.

U isto su se vrijeme javljale građanske inicijative protiv gentrifikacije urbanog prostora, primjerice prosvjedi Zagrepčana protiv devastacije donjogradskih blokova, kao i inicijative protiv uništavanja drugih područja u Hrvatskoj, npr. protiv gradnje velikih golf igrališta i turističkog kompleksa u Dubrovniku. 2011. godine mjesec dana po cijeloj Hrvatskoj trajali su prosvjedi u kojima je sudjelovala i nova radikalna ljevica. Sve spomenuto čini jedinstveni blok na koji se oslanjamo kao nova politička inicijativa.

vladimir unkovski koricaU postjugoslavenskoj regiji najupečatljiviji uspjeh postigla je Združena ljevica na nedavnim izborima u Sloveniji. Imate li ikakve kontakte sa Združenom ljevicom? Što je najvažnije što možete naučiti od slovenske ljevice?

Dosta aktivista RF-a poznaje najuži krug slovenske Inicijative za demokratski socijalizam još od njihovih početaka na Radničko-pankerskom sveučilištu (Delavsko-pankerskoj univerzi). I dalje smo u kontaktu sa slovenskom Združenom ljevicom čiji je IDS dio i planiramo raditi s njima i u budućnosti. Izborni uspjeh Združene ljevice i njihova ulaska u slovenski parlament izuzetno je važan i poticajan za sve progresivne snage u bivšoj Jugoslaviji. Najvažnija lekcija koju smo mogli naučiti od naših slovenskih drugova je da ljevica može postići značajniji politički uspjeh i utjecaj i u našim krajevima, a ne samo u Grčkoj i Španjolskoj.

Jedno od pitanja s kojima se suočavamo u istočnoj Evropi je kako se ljevica može razviti kao ‘treća politička snaga’ odvojena od dominirajućih socijalnih liberala i nacionalističkih konzervativaca? Je li to pitanje kojim se bavite i koje odgovore nudite? Je ulazak u EU promijenio vaše viđenje tog problema?

Nacionalizam je još uvijek jako velik problem u zemljama bivše Jugoslavije, no još veći, ali ne toliko očigledan problem su socijal-liberali. Najveći problem je to što se oni pokušavaju predstaviti kao alternativa nacionalističkoj desnici, a očigledno je da to nisu. U isto vrijeme desnica u Hrvatskoj je još uvijek mentalno zarobljena u prošlom ratu i jedino što su oni u stanju vidjeti je „prijetnja“ Srba i komunista. Posljednjih godina „prijeti“ im i gay populacija. Stvar je u tome da se društvo kao cjelina odmiče od ksenofobnih 90-ih i krajnje desnog nacionalističkog diskursa, a politička desnica koja je uživala u privilegijama tih godina izbezumljena je zbog toga što nisu više glavna politička snaga u Hrvatskoj. To je sve išlo na ruku socijal-liberalima (nominalno Socijaldemokratskoj partiji) koji su uspjeli prigrabiti vlast u zemlji, ali i nastaviti s katastrofalnim mjerama štednje i privatizacijom Hrvatske, što je onda išlo u korist političkoj desnici koja se uz financijsku i moralnu podršku Crkve ponovno oporavila.

Krajnja se desnica trenutno obnavlja i suprotstavlja vladajućem SDP-u koji gubi podršku u javnosti. U međuvremenu se pojavila ekološko-socijalno-liberalna stranka koja ima sve veću podršku, no koja ne nudi nikakvu pravu alternativu i zapravo jaše na valu poraza „socijaldemokrata”.

Ako uzmemo u obzir uništavanje hrvatske privrede do krajnjih razmjera u periodu ponovne uspostave kapitalizma (hrvatski BDP u 2014. je za 7,7% niži nego 1986.), veliki porast vanjskog duga, galopirajuću nezaposlenost (2013. bilo je zaposleno svega 49,1% ljudi u dobi od 15-64 godine što je najniža brojka u EU), te činjenicu da naše dvije najjače stranke nude ista rješenja koja su nas dovde i dovela, vjerujemo da je politička scena u Hrvatskoj zrela za istinsku alternativu, za lijevu stranku s lijevim programom.

S obzirom na to da postoje i druge lijeve stranke, sindikati, lijeve nevladine organizacije i druge lijeve inicijative u Hrvatskoj, u kakvim ste odnosima s njima? Postoji li jak osjećaj obnove lijeve scene u Hrvatskoj i oko kojih pitanja? Što će biti vaši sljedeći koraci u izgradnji Radničke fronte?

Veza sa sindikatima nam je jako važna, posebno s onim manjim borbenijim sindikatima koji imaju izravan utjecaj na radnim mjestima jer su veći sindikati skloniji korumpiranosti i u smanjivanju radničkih prava više sudjeluju nego što ih brane. Radnička fronta ima veći broj članova sindikata u svojim redovima i namjera nam je još više jačati na tom polju.  Drugih radikalno lijevih stranaka ovdje jednostavno nema. Radnička fronta je jedina politička snaga u Hrvatskoj koja ozbiljno pokušava djelovati u tom pravcu.

Što se tiče drugih aktera na lijevoj sceni u Hrvatskoj, mi s njima već surađujemo u nekim borbama, primjerice u onoj protiv monetizacije autocesta te protiv neoliberalnih reformi zakona o radu. S obzirom na groznu situaciju ovdje, sigurni smo da će toga biti još.

Kad govorimo o obnovi ljevice u Hrvatskoj, posljednjih se godina pojavilo nekoliko kvalitetnih inicijativa, od lijevih NGO-a, novina i internetskih portala do već poznatih lijevih manifestacija poput Subversive festivala u Zagrebu i Fališa u Šibeniku. Ljevica ponovno jača i drago nam je da smo dio toga. Kako težimo ozbiljnom političkom radu, bilo bi nam jako drago kad bi nam se pridružile i druge lijeve inicijative.

Naši sljedeći koraci bit će više uličnih akcija i prisutnosti u medijima, iako odgađamo svoj “veliki ulazak” na hrvatsku političku scenu jer smo još uvijek u ranim fazama organiziranja. Nastavljamo s radom na našim strategijama i teorijskim temeljima te s našim tjednim sastancima na koje nam dolazi sve više novih članova.

Već smo uspostavili kontakte s Ujedinjenom europskom ljevicom i jedan od naših projekata u sljedećih nekoliko mjeseci je velika konferencija progresivnih i borbenijih sindikata u Hrvatskoj.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found